Croatian court partially allows appeal, correcting court costs based on alternative claim value.
Legislator summary
AI generatedThe appellate court dismissed the plaintiff's appeal regarding the denial of co-ownership claims but accepted the defendant's appeal concerning litigation costs. The defendant argued that the court incorrectly calculated fees by using the initial claim value instead of the value of the alternative monetary offer made in the complaint. The court ruled that the alternative offer established the case value at 368,500 kn, necessitating a recalculation of the defendant's legal fees to 20,695.87 kn.
Legislator headnote
AI generatedČl. 40. st. 1. ZPP; Čl. 380. st. 3. ZPP: When a plaintiff offers an alternative monetary sum in lieu of a non-monetary claim, that sum determines the value of the dispute for cost calculation purposes, entitling the defendant to higher court costs based on the correct valuation.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD SLAVONSKI BROD
SLAVONSKI BROD
Gž-1668/11-2.
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda ZDRAVKA ŠKALABRIN kao predsjednika vijeća, te IRENE DIKANOVIĆ TERZIĆ kao sutkinje izvjestiteljice i predsjednika suda ZLATKA MIRKOVIĆ kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ZS iz [adresa], zastupan po punomoćniku Mirku Tomac odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženice ŽS iz [adresa], zastupane po punomoćniku Miroslavu Rugle, odvjetniku u Slavonskom Brodu, radi utvrđenja izvanbračne stečevine i razvrgnuća suvlasničke zajednice, rješavajući žalbe tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 29. listopada 2010. godine , broj P-675/09-3., u sjednici vijeća održanoj dana 29. studenog 2013. godine,
p r e s u d i o j e
I. Žalba tužitelja ZS se o d b i j a kao neosnovana, a žalba tuženice ŽS se p r i h v a ć a, te se presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu od 29. listopada 2009. godine, broj P-675/09-3:
1. p o t v r đ u j e, u dijelu u kojem je tužitelj VS odbijen sa
tužbenim zahtjevom (točka I. izreke)
2. p r e i n a č u j e u odluci o troškovima parničnog postupka te se nalaže
tužitelju da tuženici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od
20.695,87 kn u roku od 15 dana, umjesto u iznosu od 14.929,37 kn (točka II.
izreke).
Obrazloženje
Presudom suda prvog stupnja tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim je tražio da se utvrdi da je tijekom trajanja izvanbračne zajednice sa tuženicom zajedno i na jednake dijelove stekao nekretnine upisane u z. k. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] označene kao kč. br. [katastarska čestica] koju čini kuća, dvorište i oranica [adresa] u ukupnoj površini od 1261 m2, te da mu je tuženica dužna priznati suvlasništvo u ½ dijela i izdati tabularnu ispravu za uknjižbu prava suvlasništva na predmetnoj nekretnini, a u slučaju ne izdavanja taburarne isprave da će istu zamijeniti ta presuda i da se razvrgne suvlasnička zajednica na ovoj nekretnini procjenom njene tržišne vrijednosti, civilnom diobom i isplatom polovice procijenjenog iznosa tužitelju, a da se tuženica obveze izdavanja tabularne isprave može osloboditi isplatom tužitelju iznosa od 50.000 EUR u protuvrijednosti kuna (točka I. izreke); te je tužitelj dužan naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 14.929,37 kn.
Protiv presude tužitelj i tuženica su pravovremeno podnijeli žalbe zbog razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 – dalje: ZPP).
Tužitelj pobija presudu u cijelosti i predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Traži trošak sastava žalbe.
Tuženica pobija presudu u odluci o troškovima parničnog postupka. Predlaže da joj se u cijelosti priznaju troškovi prema troškovniku od 14. listopada 2010. godine. Trošak sastava žalbe ne traži.
Tuženica u odgovoru na žalbu tužitelja predlaže da se žalba odbije i presuda potvrdi. Trošak sastava odgovora na žalbu ne traži.
Žalba tužitelja nije osnovana.
Žalba tuženice je osnovana.
Time što prvostupanjski sud u razlozima presude tumači kao obvezno pravni zahtjev ponudu tužitelja tuženici da se isplatom iznosa od 50.000 EUR može osloboditi obveze iz postavljenog tužbenog zahtjeva, premda je ova ponuda u stvari alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) koje po pravnoj prirodi nije tužbeni zahtjev, već građansko pravna ponuda tužitelja tuženici, nije okolnost koja je utjecala na pravilnost pobijane presude.
Suprotno navodima žalbe tužitelja, u spisu se ne nalazi potvrda od 5. rujna 2007. godine kojom tuženica potvrđuje postojanje zajednice života s njim od 25. studenog 1996. godine, a iz zapisnika s glavne rasprave ne proizlazi ni da bi prvostupanjski sud u takvu ispravu izvršio uvid tijekom prvostupanjskog postupka, pa prvostupanjski sud takvu ispravu, ukoliko ona postoji, nije ni mogao cijeniti kao dokaz.
Razlozi pobijane presude nisu proturječni provedenim dokazima, odlučne činjenice utvrđene su nakon savjesne ocjene provedenih dokaza i rezultata cjelokupnog postupka.
Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 331. ZPP-a, na koju se ukazuje navodima žalbe, a nisu počinjene ni bitne povrede postupka iz toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. st. 2. čl. 354. ZPP-a, na koje se pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.
Prvostupanjski sud je izveo sve važne dokaze za donošenje odluke u ovom predmetu i pravilno ih ocijenio. Navodima žalbe nije dovedeno u sumnju utvrđeno činjenično stanje.
To što svjedok US u svom iskazu navodi da je viđao tužitelja u stanu kod tuženice dok je stanovala u [adresa]., te što svjedok ĆS navodi da je bračna zajednica tužitelja i njegove supruge CS faktično prestala tijekom 1999. godine, te da je tužitelja iz stana tuženice u Naselju "S" I. znao ponekada odvesti na posao kojeg je obavljao u garaži kuće u kojoj je prije toga stanovao sa suprugom CS nije dokazi da je između tužitelja i tuženice postojala izvanbračna zajednica prije siječnja 2001. godine, odnosno od 25. studenog 1996. godine, kako tužitelj u žalbi tvrdi.
Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da su tužitelj i tuženica skupa živjeli i prije razvoda braka tužitelja (od napuštanja bračne zajednice tužitelja tijekom 1999. godine), ali je pravilno utvrdio i da je brak tužitelja i CS razveden tek 18. prosinca 2000. godine, presudom prvostupanjskog suda broj P-1843/00., a da je tuženica prijepornu nekretninu kupila za iznos od 70.000 DEM, dana 7. prosinca 2000. godine, pa je pravilno zaključio da u vrijeme kupnje predmetne nekretnine nije mogla postojati izvanbračna zajednica tužitelja i tuženice, jer je prema čl. 3. Obiteljskog zakona ("Narodne novine" broj 162/98 – dalje: ObZ) izvanbračna zajednica životna zajednica neudane žene i neoženjenog muškarca, a tužitelj u vrijeme kada je tuženica stekla ovu nekretninu nije bio neoženjen muškarac.
Prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je izvanbračna zajednica između parničnih stranaka trajala od razvoda braka tužitelja, odnosno od siječnja 2001. godine do lipnja 2008. godine, te da tek od tada ova zajednica stvara imovinsko pravne učinke na koje se na odgovarajući način primjenjuju odredbe ObZ o imovinskim odnosima bračnih drugova (čl. 262. ObZ vezi čl. 3. ObZ).
Nadalje, u prvostupanjskom postupku pravilno je utvrđeno temeljem iskaza tužitelja i tuženice da su nakon zasnivanja izvanbračne zajednice parnične stranke zajednički uložile oko 100.000,00 kn u adaptaciji kuće.
Međutim adaptacija kuće ne daje pravo za stjecanje prava suvlasništva, jer je odredbom čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 – dalje: ZOV) propisano da se dogradnjom, nadogradnjom, preuređenjem (adaptacijom) prigradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u zgradu ne može steći vlasništvo, osim ako vlasnik zgrade nije što drugo odredio. Kako tuženica nije ništa drugo odredila, tužitelj ulaganjem u kuću nije mogao steći pravo suvlasništva.
Slijedom navedenog prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da parnične stranke tijekom trajanja izvanbračne zajednice nisu stekle prijepornu nekretninu, pa je ista vlastita imovina tuženice, sukladno čl. 257. ObZ u vezi s čl. 262. ObZ.
Tužitelj je za sredstva uložena u adaptaciju kuće mogao postaviti jedino obvezno pravni zahtjev (čl. 156. st. 2. ZOV), što nije učinio jer je dio tužbenog zahtjeva u kojem navodi da se tuženica može svoje obveze osloboditi isplatom iznosa od 50.000 EUR alternativno ovlaštenje (facultas alternativa) koje po pravnoj prirodi nije obvezno pravni tužbeni zahtjev, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud.
Međutim, pogrešno tumačenje alternativnog ovlaštenja tužitelja kao obvezno pravnog zahtjeva ne utječe na pravilnost pobijane presude jer je prvostupanjski sud u cijelosti odbio tužbeni zahtjev tužitelja.
Stoga je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i prvostupanjska presuda potvrđena u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev, sukladno čl. 368. ZPP-a.
Međutim, tuženica pravilno žalbom pobija odluku o troškovima parničnog postupka.
Tužitelj u podnesenoj tužbi nije naveo vrijednost predmeta spora. Na ročištu održanom 19. lipnja 2009. godine označio je kao vrijednost predmeta spora iznos od 10.000,00 kn, da bi se na ročištu održanom 5. svibnja 2010. godine raspravnim rješenjem utvrdila vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kn.
Međutim, tužitelj je u tužbi učinio tuženici ponudu (tzv. procesnu facultas alternativa) da se može osloboditi obveze iz točke I. tužbenog zahtjeva ako mu isplati iznos od 50.000 EUR u protuvrijednosti kuna.
Prema čl. 40. st. 1. ZPP-a ako se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, ali tužitelj u tužbi navede da pristaje da umjesto udovoljenja tom zahtjevu primi određenu novčanu svotu, kao vrijednost predmeta spora uzet će se ta svota.
Slijedom navedenog proizlazi da vrijednost predmeta spora ne iznosi 10.000,00 kn odnosno 101.000,00 kn, kako je to odredio prvostupanjski sud, već iznosi 368.500,00 kn jer je na dan podnošenja tužbe 1 EUR prema srednjem tečaju HNB iznosi 7,37 kn.
Obzirom na vrijednost predmeta spora i postavljeni troškovnik tuženice, trebalo joj je za odgovor na tužbu i za zastupanje na ročištu održanom 16. lipnja 2009. godine priznati trošak u zatraženom iznosu od 2.500,00 kn za svako, prema Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 9. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 - dalje: Tarifa), a ne u iznosu od 750,00 kn za svako, te joj je za sastav žalbe protiv rješenja o određivanju privremene mjere trebalo priznati iznos od 1.250,00 kn, prema Tbr. 10. toč. 4. Tarife, a ne iznos od 375,00 kn i za sastav podneska od 25. rujna 2009. godine iznos od 500,00 kn, prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, a ne iznos od 187,50 kn, što se sve uvećava za pripadajući PDV.
Prvostupanjski sud je tuženici za zastupanje po punomoćniku na ročištima održanim 5. svibnja 2010., 2. lipnja 2010., 1. srpnja 2010. i 14. listopada 2010. godine, te za pristup punomoćnika na ročište za objavu presude i za sastav podneska 14. srpnja 2010. godine, pravilno dosudio troškove parničnog postupka jer su dosuđeni prema zatraženom troškovniku.
Dakle, pravilnom primjenom materijalnog prava tuženici je trebalo priznati troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 20.695,87 kn u što je uračunat pripadajući PDV prema Tbr. 42. Tarife, a ne u iznosu od 14.929,37 kn.
Stoga je žalba tuženice prihvaćena, pa su joj pravilnom primjenom materijalnog prava dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 20.695,87 kn, a ne u iznosu od 14.929,37 kn, sukladno čl. 380. st. 3. ZPP-a.
U Slavonskom Brodu, 29. studenog 2013. godine
PREDSJEDNIK VIJEĆA
Zdravko Škalabrin v.r.