Revr-598/2013-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 598/13-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Paulić predsjednice vijeća, Dragana Katića člana vijeća, Darka Milkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Ivana Vučemila člana vijeća i Mirjane Magud članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. Č., iz Z., zastupanog po punomoćnicima A. Š. i M. Š., odvjetnicima u Z., protiv tuženika INA - I. n. d.d. Z., zastupanog po punomoćnici I. G., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. V.-D. & partneri j.t.d. Z., radi sklapanja ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-2052/11-2 od 20. ožujka 2012., kojom je preinačena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-3103/09-139 od 16. lipnja 2011., u sjednici održanoj 4. rujna 2018.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom kao osnovan prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim je tuženiku naloženo sklopiti sa tužiteljem ugovor o radu i rasporediti ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi strojarskog tehničara s danom zasnivanja radnog odnosa 18. kolovoza 1996. te za razdoblje od 18. kolovoza 1996. pa do 12. veljače 2009. isplatiti mu ukupan bruto iznos plaće od 1.440.650,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos kako je to određeno u točki I. izreke, a od 13.2.2009. pa do povratka tužitelja na rad plaćati mu iznos od 12.621,64 kn mjesečno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Ujedno je tuženiku naloženo naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 157.336,97 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

Drugostupanjskom presudom prihvaćena je žalba tuženika i preinačena prvostupanjska presuda na način da je odbačena tužba tužitelja u dijelu u kojem je zahtijevao da se tuženiku naloži sklapanje ugovora o radu (iako je to trebalo učiniti rješenjem) te je kao neosnovan odbijen njegov zahtjev u dijelu u kojem je zahtijevao da se tuženiku naloži rasporediti ga na radno mjesto koje odgovara stručnoj spremi strojarskog tehničara s danom zasnivanja radnog odnosa 18. kolovoza 1996. i isplatiti naknadu plaće za razdoblje od 18. kolovoza 1996. pa do 12. veljače 2009. u bruto iznosu od 1.440.650,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos, a od 13.2.2009. pa do povratka na rad plaćati mu iznos od 12.621,64 kn mjesečno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i naknaditi mu troškove postupka.

Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu od 111.376,50 kn.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud ukine drugostupanjsku presudu i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11 - dalje: ZPP), pobijana presuda ispitana je samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora u ovom postupku jest zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži sklopiti s njim ugovor o radu i rasporediti ga na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi strojarskog tehničara s danom zasnivanja radnog odnosa 18. kolovoza 1996. te za razdoblje od 18. kolovoza 1996. pa do 12. veljače 2009. isplatiti mu ukupan bruto iznos plaće od 1.440.650,65 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedinačno dospjeli iznos, a od 13.2.2009. pa do njegova povratka na rad plaćati mu iznos od 12.621,64 kn mjesečno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

- da je tužitelj 22.1.1978. zasnovao radni odnos kod INA I.1 ,

- da je 6. lipnja 1984. zasnovao radni odnos u INA P.,

- da je na temelju sporazuma - " suglasnosti " od 8.8.1991. sklopljenim između tužitelja INA P. i INA I.2 d.o.o. tužitelj privremeno raspoređen na rad na određeno vrijeme u trajanju od 12 mjeseci u tvrtku INA I.2 d.o.o. - Radnu jedinicu L.,

- da je sporazumom (bez nadnevka) između tužitelja, INA P. i INA I.2 d.o.o. produžen raspored tužitelja u INA I.2 d.o.o., time da se po okončanju privremenog rasporeda vraća u INA I. N. d.d. (tuženika), kao pravnog sljednika INA P.,

- da je tužitelju sukladno obavijesti INA P. d.o.o. od 25.7.1996. prestao radni odnos s danom 31. srpnja 1996. s time da mu je radna knjižica zaključena sa danom 17. kolovoza 1996.,

- da je tom odlukom obaviješten i o mogućnosti izjavljivanja zahtjeva za zaštitu prava, kao i o obvezi prijavljivanja kod nadležne službe zapošljavanja u roku od 30 dana od dana prestanka radnog odnosa,

- da je ovu obavijest o prestanku ranog odnosa zaprimio 2. kolovoza 1996.,

- da se dopisom od 8. kolovoza 1996. obratio tuženiku radi vraćanja na rad i sklapanja ugovora o radu sukladno odredbi čl. 241. st. 1. i 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95 - dalje: ZR),

- da se dopisom od 1. siječnja 1997. ponovno obratio tuženiku sa istim zahtjevom,

- da tuženik nije udovoljio njegovu zahtjevu,

- da je tužbu radi zaštite ovog svog povrijeđenog prava podnio 7. ožujka 1997.

Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja prvostupanjski sud je kao osnovan prihvatio tužbeni zahtjev zaključujući da je u ovom postupku tužitelj radi zaštite svojih povrijeđenih prava podnio pravovremenu tužbu u roku iz čl. 126. ZR jer je tek 3. ožujka 1997. shvatio da su ova njegova prava iz radnog odnosa povrijeđena, pa je obzirom na promijenjenu koncepciju radnog odnosa na temelju odredbe čl. 8. ZR tuženik dužan sklopiti s tužiteljem ugovor o radu za radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi (strojarskog tehničara) s 18.8.1996. i isplatiti naknadu plaće za utuženo razdoblje.

Drugostupanjski sud na temelju istih činjeničnih utvrđenja ocjenjuje da je tužitelj za povredu svojih prava saznao već u kolovozu 1996. i da njegov dopis od 7. kolovoza 1996., kojeg je tuženik zaprimio 8. kolovoza 1996., po svom sadržaju predstavlja zahtjev za zaštitu prava, pa da rokove za ostvarivanje njegovih povrijeđenih prava treba računati od tada, a kako je tužbu u ovom postupku podnio tek 7. ožujka 1997. zaključuje da je ona podnesena nepravovremeno u smislu odredbe čl. 126. st. 2. ZR, radi čega je ona u dijelu u kojem je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži sklapanje navedenog ugovora o radu odbačena. Obzirom na takvo shvaćanje drugostupanjski sud nadalje zaključuje da ne postoji niti pravna osnova za vraćanje tužitelja na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi ni zahtijevanu isplatu naknade plaće, pa je u tom dijelu njegov zahtjev odbio kao neosnovan. Iz sadržaja revizije proizlazi da tužitelj u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka ukazuje na bitnu povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući smatra da su razlozi pobijane presuda u suprotnosti sa sadržajem isprava na kojima se ista temelji.

Suprotno tvrdnji revidenta u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Prema ocjeni ovoga suda u pobijanoj drugostupanjskoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama.

Naime, nije sporno da je INA P. d.o.o. putem obavijesti od 25.7.1996. obavijestilo tužitelja o prestanku radnog odnosa s danom 31. srpnja 1996., međutim kako je tijekom postupka bilo nesporno da je upravo tuženik kao pravni slijednik INA P. u obvezi vratiti tužitelja na rad po isteku privremenog rada na koji je raspoređen sporazumom (bez nadnevka) sklopljenog između tužitelja, INA P. i INA I.2 d.o.o., to nižestupanjski sud pravilnom ocjenom sadržaja ove obavijesti zaključuje o povrijeđenim pravima tužitelja radi čega nije ostvarena bitna povreda parničnog postupka na koju ukazuje revident.

Nije u pravu tužitelj ni kada ističe da je ostvarena navedena bitna povreda odredaba parničnog postupka jer pobijana presuda ne sadrži nikakve razloge o tome zbog čega tuženik nije dužan ispuniti svoju obvezu - sklopiti s tužiteljem ugovor o radu i vratiti ga na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi strojarskog tehničara. Naime, i u tom dijelu drugostupanjski sud naveo je jasne razloge o odlučnim činjenicama zaključujući da je tužitelj ovu tužbu radi zaštite povrijeđenih prava iz radnog odnosa u odnosu na obvezu sklapanja ugovora o radu u smislu odredbe čl. 8. ZR podnio nepravovremeno (čl. 126. st. 2. ZR), radi čega ne postoji ni pravna osnova vratiti ga na rad i naložiti tuženiku zahtijevanu isplatu naknade plaće.

U odnosu na navode tužitelja iznesene u reviziji kojima on u okviru revizijskog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i daje svoju ocjenu provedenih dokaza treba istaknuti da ovaj sud takve činjenične navode iznesene u reviziji nije mogao uzeti u razmatranje. To stoga što prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Zbog navedenog nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

Predmet revizijskog razmatranja pobijane drugostupanjske presude u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava svodi se na ocjenu je li u konkretnom slučaju tuženik na temelju odredbe čl. 241. st. 1. ZR u obvezi sklopiti s tužiteljem ugovor o radu za radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi (strojarskog tehničara).

Odredbom čl. 241. st. 1. ZR propisno je da je poslodavac u roku tri mjeseca od dana početka primjene ovoga Zakona dužan ponuditi radniku sklapanje ugovora o radu u obliku i sa sadržajem propisanim ovim zakonom.

Nije sporno da u konkretnom slučaju tuženik primjenom odredbe čl. 241. st. 1. ZR nije ponudio tužitelju sklapanje ugovora o radu u obliku i sa propisanim sadržajem u navedenom roku, računajući taj rok od 1. siječnja 1996., kada je navedeni zakon stupio na snagu i da je iz ponašanja tuženika bilo sasvim izvjesno da to neće ni učiniti, već da je tuženik tužitelja putem obavijesti od 25. srpnja 1996. izvijestio da mu prestaje radni odnos s danom 31. srpnja 1996. (radna knjižica je zaključena s danom 17 kolovoza 1996.). Također nije sporno da se tužitelj radi ostvarenja svojih prava obratio tuženiku 8. kolovoza 1996. (list 32 spisa) kojim potvrđuje da je primio obavijest o prestanku radnog odnosa kao i zahtjevom od 13. siječnja 1997., kojim je tražio raspored na radno mjesto.

Iz navedenog proizlazi da je tuženik donio odluku o prestanku radnog odnosa tužitelja što je potvrđeno i radnjom zaključenja radnje knjižice i njene dostave tužitelju, a da tužitelj protiv takvog postupka tuženika nije, nakon što se obratio tuženiku radi ostvarenja svojih prava, u roku iz čl. 126. st. 2. ZR podnio tužbu nadležnom sudu. Budući da je tužitelju time prestao radni odnos, to on u ovom postupku neosnovano traži da se tuženiku naloži sklapanje ugovora o radu. Dakle, upravo zbog činjenice da je tužitelju već prestao radni odnos on nema pravo na pravnu zaštitu u ovom postupku, a ne iz razloga kako to drugostupanjski sud obrazlaže da nije u rokovima podnio tužbu kojim traži sklapanje ugovora o radu.

Neosnovani su i revizijski razlozi tužitelja kojima ukazuje da mu radni odnos nije mogao prestati niti uz primjenu odredbi čl. 75. i 76. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("Narodne novine", broj 34/91, 26/93 i 29/94 - dalje: ZOPRO) koji je bio na snazi u vrijeme dok je bio u radnom odnosu kod prednika tuženika, obzirom na nespornu činjenicu da je i u tom slučaju zaštitu povrijeđenog prava protiv odluke o prestanku radnog odnosa trebao zahtijevati u rokovima propisanim odredbom čl. 126. st. 1. i 2. ZR, odnosno čl. 80. ZOPRO, što je bez daljnjega propustio.

Slijedom navedenog ispravan je zaključak drugostupanjskog suda da tužitelju nema pravo zahtijevati vraćanje na rad na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi, niti isplatu naknade plaće jer za to ne postoji nikakva pravna osnova, pa je i u tom dijelu pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Budući da nisu nađeni razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu.

Zagreb, 4. rujna 2018.

Predsjednica vijeća:

Marina Paulić, v.r.