Supreme Court rejects appeal, holding employer liable for worker injury under Labor Protection Act, not Contract Law.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the defendant's appeal against a second-instance judgment awarding damages for a work-related injury. The court found the employer liable because the contract was a work contract, making the Labor Protection Act the governing law rather than the Obligations Act. The court rejected the defendant's argument that the plaintiff's alleged illness at the time of the accident broke the causal link between the employer's negligence and the injury.
Legislator headnote
AI generatedZakon o zaštiti na radu; Zakon o obveznim odnosima: In work contracts, the Labor Protection Act governs employer liability for work-related injuries, and the employer is liable unless the employee proves force majeure, third-party fault, or employee negligence.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedCited Case Law
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 674/04-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini i Nenada Perina, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. H. iz Z., kojeg zastupa T. Č., odvjetnik iz Z., protiv tuženika I. V. iz B., kojeg zastupa V. M., odvjetnik iz S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu od 26. veljače 2002. broj Gž-6673/99, kojom je djelomično potvrđena presuda Općinskog suda u Samoboru od 15. lipnja 1998. broj P-99/92, u sjednici održanoj dana 06. listopada 2004.,
p r e s u d i o j e :
Revizija tuženika protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-6673/99 od 26. veljače 2002. odbija se.
Obrazloženje
Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž- 6673/99 od 26. veljače 2002. djelomično je odbijena žalba tuženika i prvostupanjska presuda Općinskog suda u Samoboru broj P-99/92 od 15. lipnja 1998. potvrđena je u dijelu u kojem je tužitelju, na ime naknade štete zbog tjelesne ozljede, dosuđen iznos od 125.200,00 kn spp. Protiv te pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik "zbog svih razloga označenih u čl. 385. st. 1. ZPP", te predlaže da se revizija prihvati i osporena presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
Tužitelj nije odgovorio na reviziju, niti se o reviziji izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.
Revizija nije osnovana.
Osporena presuda ispitana je u granicama iz čl. 386. ZPP i utvrđeno je da nisu ostvareni revizijski razlozi i to kako oni na koje sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), tako ni oni zbog kojih je revizija izjavljena.
U ovom sporu radi naknade štete zbog tjelesne ozljede koju je tužitelj zadobio pri obavljanju poslova zavarivanja željeznih konstrukcija (cijevnih registara za zagrijavanje bazena) kod tuženika, u reviziji je sporno je li tuženik odgovoran za spornu štetu, te je li nastanku štete doprinio i sam tužitelj, tako da bi odgovornost bila podijeljena.
Odlučujući o sporu, sudovi su utvrdili da je tuženik, kao obrtnik (samostalni zanatlija u djelatnosti izrade cijevnih registara, opreme i armatura) dana 29. svibnja 1987. angažirao tužitelja za posao zavarivanja cijevnih registara; da su registri koje je trebalo zavarivati (osam registara) bili naslagani u dvorištu tuženika jedan do drugog, povezani cijevima, te da je tuženik, a kako bi omogućio tužitelju da započne s radom, pomoću poluge počeo odmicati jedan registar i da je pri tome došlo do zanašanja cijevi i rušenja registara na tužitelja.
S obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje, pravno relevantno za odluku o osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva, sudovi su pravilno odlučili da je tuženik odgovoran za spornu štetu.
Međutim, pravni temelj tuženikove odgovornosti za štetu nije odredba čl. 760. Zakona o obveznim odnosima, nego odredba čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83, 17/86, 46/92, 26/93 i 29/94).
Ugovor između stranaka, kojim se tužitelj obvezao za tuženika obaviti posao zavarivanja metalnih konstrukcija, odnosno po osnovi kojeg je tuženik koristio rad tužitelja, po svojoj je pravnoj prirodi ugovor o djelu, a na odgovornost obrtnika za štetu koju zbog ozljede na radu pretrpi osoba angažirana za rad na temelju ugovora o djelu primjenjuje se propisi o zaštiti na radu (arg. iz čl. 1. st. 1. i čl. 4. st. 2. citiranog Zakona o zaštiti na radu).
Navedeno pravno stajalište o mjerodavnom pravu predstavlja ustaljenu sudsku praksu ovog revizijskog suda (VSRH, Rev-2204/88 od 29. ožujka 1989.; PSP-44/134), sada ozakonjenu u odredbama čl. 2. st. 2. i čl. 5. st. 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 59/96 i 114/03).
Prema odredbi čl. 6. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine" broj 19/83 i sl.) koji je važio u vrijeme nastanka štete, odgovornost za štetu zbog povrede na radu postoji ako štetnik ne dokaže da je šteta nastala iz razloga koji ga oslobađaju od odgovornosti (viša sila, radnja i djelovanje treće osobe i krivnja radnika).
Iz utvrđenih okolnosti pod kojima je došlo do ozljede tužitelja pri obavljanju ugovorenog posla, nedvojbeno slijedi da ne postoje propisani razlozi koji tuženika oslobađaju od odgovornosti, odnosno da šteta nije nastala ni višom silom, ni radnjom, ni djelovanjem treće osobe, kao ni krivnjom tužitelja, te da tuženik za spornu štetu odgovara.
Okolnost što je tužitelj ugovoreni posao obavljao dok je navodno bio na bolovanju, a što se ističe u reviziji, nije od značaja za odluku o odgovornosti, jer između te okolnosti i štetne radnje ne postoji uzročna veza. Naime, do rušenja registara i ozljeđivanja tužitelja nije došlo zbog radne (zdravstvene) nesposobnosti tužitelja, već iz razloga što su registri bili nepravilno složeni i nestručno pomicani.
Materijalno pravo – odredbe čl. 200. ZOO – pravilno je primijenjeno i glede odluke o osnovanosti iznosa tužbenog zahtjeva. S obzirom na vrstu i težinu zadobivenih tjelesnih ozljeda, te trajanje i intenzitet fizičkih i duševnih bolova zbog smanjenja životne aktivnosti i naruženosti, sve pobliže navedeno u razlozima prvostupanjske i drugostupanjske presude, dosuđene naknade za te nematerijalne štete ukazuju se pravičnim novčanim naknadama.
Nije osnovan revizijski prigovor promašene pasivne građanskopravne legitimacije, koji se obrazlaže činjenicom da poduzetnik poslova na kojima je ozlijeđen tužitelj nije bio sam tuženik, već i Z. S.. Ovo iz razloga što je tuženik po cit. Zakonu o zaštiti na radu osoba odgovorna za štetu, a osim toga tuženik je svojedobno (podneskom od 04. studenog 1990.) priznao tužbeni zahtjev. Stoga su sudovi pravilno odlučili da je tuženik u obvezi spornu štetu naknaditi.
Ocjenjujući iz ovih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo odbiti (čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 06. listopada 2004. godine
Predsjednik vijeća:
Petar Milas, v. r.