Rev-x-713/2011-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev-x 713/11-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. V. iz V., kojeg zastupa punomoćnik I. P., odvjetnik u V., protiv tuženice Republike Hrvatske (za Ministarstvo obrane), zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Vinkovcima, Građansko-upravni odjel, radi isplate rente, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru poslovni broj Gžx-43/11 od 6. travnja 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj P-1078/96 od 12. srpnja 2010., u sjednici održanoj 14. prosinca 2011.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženica na ime izgubljene zarade plati iznos od 283.702,46 kn te da mu s istog osnova od dana presuđenja pa ubuduće plaća iznos od 3.411,00 kn mjesečno, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi parnični trošak. Ujedno je tužitelju naloženo naknaditi tuženici parnični trošak u iznosu od 23.220.00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje nižestupanjske presude ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč., 8. ZPP.

Suprotno tvrdnji revidenta pobijana presuda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječja između datih razloga i izvedenih dokaza (čl. 8. ZPP), a drugostupanjski sud je pritom ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja (čl. 375. st. 1. ZPP), pa presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, opisno istaknut u reviziji.

Također, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 392.a st. 1. ZPP).

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete po osnovi izgubljene zarade u razdoblju od 1. lipnja 1996. do 31. svibnja 2010. i plaćanje buduće rente s tog osnova, a vezano za posljedice ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći 22. veljače 1992.

Nije sporno da je tužitelj ozlijeđen u navedenoj prometnoj nesreći za koju je odgovorna tuženica, da su mu od ozljede koljena ostale trajne posljedice zbog kojih je umanjena radna sposobnost za 40%, da je tužitelj u vrijeme prometne nesreće bio učenik u 19. godini života, da je nakon prometne nesreće završio srednjoškolsko obrazovanje za kožarskog radnika - no u struci nije nikada radio, da se po završenom liječenju sam prekvalificirao (2006.) za vozača motornog vozila C kategorije, da je u spornom vremenskom periodu od 1992. do danas radio kod raznih poslodavaca (u posljednje vrijeme kod privatnog autoprijevoznika Ivana Belje kao vozač teretnog vozila) i na taj način ostvarivao zaradu, a također da se nalazio u evidenciji Hrvatskog zavoda za zapošljavanje do 1. svibnja 2003., kada je odjavljen zbog nejavljanja Zavodu uzastopce dva mjeseca.

Odredbom čl. 195. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 8/96 i 112/99 - dalje ZOO), koja se primjenjuje u ovom sporu na temelju čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05), propisano je da oštećena osoba ima pravo na novčanu rentu zbog izgubljene zarade ako zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu.

Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili navedenu odredbu kada su odbili zahtjev tužitelja za mjesečnu rentu na ime izgubljene zarade, s obzirom na to da tužitelj nije dokazao da se ne može zaposliti s preostalom radnom sposobnošću nakon prometne nesreće i da ima gubitaka na zaradi. Naime, prema postojećoj sudskoj praksi, oštećenik koji se nakon ozljede nije ni pokušao zaposliti u skladu s preostalom radnom sposobnošću nema pravo na naknadu izgubljene zarade u obliku novčane rente.

Dakle, tužitelj nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe pa utoliko njegova protivna razlaganja u reviziji nemaju osnove i ne mogu se prihvatiti.

Prema tome, nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Zbog svega rečenog, na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 14. prosinca 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.