Rev-1307/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1307/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Davorke Lukanović-Ivanišević, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. K. iz G. D., zastupane po punomoćnici B. M., odvjetnici iz D., protiv tuženice V. t. d.d. D., zastupane po punomoćniku D. D., odvjetniku iz D., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa i isplati plaće, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 9. prosinca 1999. godine br. Gž-1845/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Daruvaru od 8. rujna 1999. godine br. P-325/99, u sjednici održanoj dana 14. ožujka 2001. godine,

p r e s u d i o j e i r i j e š i o j e:

I. Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana u odnosu na glavnu stvar.

II. Prihvaća se djelomično revizija tužiteljice u odnosu na odluku o parničnom trošku, te se odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Županijskog suda u Bjelovaru od 9. prosinca 1999. godine br. Gž-1845/99 i presudi Općinskog suda u Daruvaru od 8. rujna 1999. godine br. P-325/99 preinačuje i rješava:

Svaka stranka snosi svoje troškove.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice za poništenje rješenja - odluke tuženice o prestanku radnog odnosa od 26. listopada 1992. br. 148-3/92, kao i zahtjev da joj se priznaju sva prava iz radnog odnosa počevši od 10. siječnja 1992. do 7. kolovoza 1994. godine, kao i zahtjev za isplatu plaće u iznosima pobliže navedenim u izreci prvostupanjske presude.

Odlučeno je da je tužiteljica dužna naknaditi tuženici troškove parničnog postupka u

iznosu od 7.876,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i to one iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog, da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev, podredno da se obje presude nižestupanjskih sudova ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje.

Tužiteljica revidira i u odnosu na odluku o parničnom trošku zbog pogrešne primjene materijalnog prava ističući da su sudovi pogrešno primijenili čl. 154. st. 1. ZPP.

Na reviziju nije odgovoreno, niti se o reviziji izjasnio državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija je neosnovana u odnosu na glavnu stvar.

U provedenom postupku nije učinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 10. Zakona o parničnom postupku ("NN" br. 53/91, 91/92 i 112/99 - ZPP), na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 386. ZPP.

Ne postoje ni druge procesne povrede na koje revidentica ukazuje, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, budući da sadrži razloge o odlučnim činjenicama koje nisu u suprotnosti sa sadržajem spisa, a činjenice su utvrđene savjesnom i brižljivom ocjenom provedenih dokaza.

U obrazloženju pobijane odluke drugostupanjskog suda ocijenjeni su žalbeni navodi koji su od odlučnog značenja.

Stoga nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

I u ovoj fazi postupka sporna je zakonitost odluke tuženice od 26. listopada 1992. godine kojom je tužiteljici prestao radni odnos temeljem čl. 75. st. 2. toč. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - neopravdanim izostankom s posla 5 radnih dana uzastopce.

Tužiteljica i u reviziji ističe prigovore koji su raspravljeni i ocijenjeni u postupcima pred nižestupanjskim sudovima, a svode se u bitnom na slijedeće:

- da tuženica nije bila ovlaštena u tijeku sudskog postupka za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa od 1. 1. 1992. i 11. 2. 1992. godine donositi novo rješenje o prestanku radnog odnosa temeljem drugog pravnog osnova, kada joj je već po prvim rješenjima prestao radni odnos i bio evidentiran u radnoj knjižici,

- da sudovi nisu, a ocjenjujući zakonitost rješenja tuženice od 26. listopada 1992. godine mogli primijeniti Uredbu o radnim odnosima, zapošljavanju, socijalnoj skrbi, mirovinskom i invalidskom osiguranju, dječjem doplatku, zaštiti žrtava u slučaju ratnog stanja ili neposredne ugroženosti i neovisnosti i jedinstvenosti RH ("NN" br. 55/91 - u daljnjem tekstu: Uredba),

- te konačno, da njezin izostanak dana 10. 1. 1992. godine nije bio neopravdan. Suprotno istaknutom prigovoru tuženica je mogla donijeti novo rješenje o prestanku radnog odnosa tužiteljici s drugim pravnim osnovom s obzirom da su činjenice i okolnosti na kojem se temelji pobijano rješenje postojale i u času donošenja ranijih rješenja, pa se i navode u obrazloženju tih rješenja.

Kako se ne radi o povredi radne obveze za čije utvrđenje je bilo potrebno provesti disciplinski postupak, to se ne primjenjuju rokovi zastare iz čl. 67. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa.

Protiv rješenja od 26. listopada 1992. godine tužiteljica je izjavila prigovor, a zatim pokrenula i sudski spor, pa prema tome nije bila uskraćena u zaštiti svojih prava i radnopravnog statusa u skladu s odredbama iz čl. 82. Zakona o radnim odnosima ("NN" br. 25/92 - ZOR) odnosno čl. 80. do 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ("NN" br. 34/91 - ZOPRO).

Pravilno su sudovi spor raspravili i riješili primjenom citirane Uredbe, koja je stupila na snagu 10. rujna 1991. godine, a bila je na snazi do 27. 11. 1992. godine ("NN" br. 80/92).

To stoga što primjena Uredbe kao mjerodavnog prava ne dovodi do drukčije odluke o spornom pitanju, jer pogrešna primjena materijalnog prava nije učinjena na štetu tužiteljice.

U smislu čl. 7. st. 2. Uredbe radni odnos prestaje s prvim danom neopravdanog izostanka po sili zakona zbog čega i samo rješenje o prestanku radnog odnosa ima deklaratorno značenje.

Sporna je i u ovoj fazi postupka ocjena nižestupanjskih sudova o neopravdanom izostanku tužiteljice s posla kao bitne pretpostavke za primjenu čl. 7. st. 2. Uredbe.

Prema utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da je razlog izostanka tužiteljice s posla 10. siječnja 1992. godine prema njezinoj izjavi bio, da je bila u "šoku" zbog događaja iz prethodnog dana, tj. 9. siječnja 1992. godine kada je održan zbor radnika, a povodom objavljivanja knjižice «Tko je tko u D.».

Sudovi su s osnovom ocijenili ove razloge neosnovanim, jer tužiteljica s obzirom na tada postojeće ratne prilike, i uvedenu radnu obvezu bila je svakako dužna doći na posao, odnosno svoj nedolazak opravdati makar i naknadno odgovarajućom liječničkom dokumentacijom, jer je tužiteljica bila uključena u rad formiranih radnih brigada.

Kako gore navedena utvrđenja ni revizijski navodi ne mogu dovesti u sumnju, to se pobijana odluka tuženice o prestanku radnog odnosa tužiteljici zbog neopravdanog izostanka temeljem odredbe čl. 7. st. 2. Uredbe ukazuje zakonitom.

Druge okolnosti koje navodi tužiteljica u reviziji nisu odlučne za razrješavanje spornog odnosa, pa nisu posebno ni ocjenjivane.

Kako se dakle nisu ostvarili razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a niti oni na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je temeljem odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci pod toč. I. u odnosu na glavnu stvar.

Revizija tužiteljice u odnosu na parnični trošak je osnovana.

U tijeku ove parnice pravomoćno su i to presudom Općinskog suda u Daruvaru od 5. studenoga 1997. godine br. P-24/92 koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Bjelovaru od 23. siječnja 1998. godine br. Gž-1845/97 (list spisa 103) poništena rješanja tuženice o prestanku radnog odnosa tužiteljici od 10. 1. 1992. godine br. 6-4/92 i 11.

2. 1992. godine br. 6-4/92, a po tužbi tužiteljice, dok je rješenjem županijskog suda između ostalog ukinuta odluka o parničnom trošku sadržana u presudi općinskog suda, te se o cjelokupnim troškovima postupka trebalo odlučiti konačnom odlukom.

Kako je prvostupanjski sud dosudio tuženici cjelokupni trošak temeljem čl. 154. st. 1. ZPP, a drugostupanjski sud takvu odluku potvrdio, oba suda su u tom dijelu pogrešno primijenila materijalno pravo.

S obzirom na djelomični uspjeh stranaka u postupku ovaj sud je temeljem čl. 154. st.

2. ZPP u ovom radnom sporu odlučio da svaka stranka podmiruje svoje troškove.

Valjalo je stoga odlučiti kao u izreci pod toč. II. izreke, te preinačiti nižestupanjske odluke u tom dijelu temeljem odredbe čl. 395. st. 1. ZPP.

U Zagrebu, 14. ožujka 2001.

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.