Rev-374/2010-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 374/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, Aleksandra Peruzovića, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. o. d.d., filijala Z., zastupanog po punomoćnici M. G., diplomiranoj pravnici, protiv tuženice Lj. C. iz V., zastupane po punomoćniku I. K., odvjetniku iz I., radi isplate po osnovi stjecanja bez osnove, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž- 886/09-2 od 30. studenog 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-607/08-8 od 27. svibnja 2009., u sjednici od 4. svibnja 2011.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju 139.263,00 kn s zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne dijelove toga iznosa određene u izreci presude po stopi od 15% godišnje tekućim od dospijeća do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. po stopi od 14% godišnje - odnosno u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke uvećane za 5 postotnih poena, te naknaditi mu parnični trošak od 3.440,00 kn s zakonskim zateznim kamatama po stopi od 14% godišnje tekućim od 27. svibnja 2009. do isplate.

Protiv drugostupanjske presude tuženica je podnijela reviziju zbog „svih razloga označenih u članku 385. stavka 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku“, odnosno zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se obje nižestupanjske presude preinače tako da se tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP- a.

Neosnovano revidentica tvrdi da je u postupku učinjena bitna povreda time što je tužitelja zastupao punomoćnik bez položenog pravosudnog ispita, a što da je suprotno odredbi čl. 91. ZPP-a.

Tuženica, prije svega, a obzirom da u parnici nije uspjela, nije (prema odredbi čl. 354. st. 3. ZPP-a) ni ovlaštena pobijati presudu pozivom na to da punomoćnik tužitelja nije imao valjano ovlaštenje za vođenje parnice.

Nadalje, bitna povreda u svezi odredbe čl. 91. ZPP-a (u vidu zastupanja po punomoćniku bez položenog pravosudnog ispita) ne spada u apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a, već u relativno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 1. ZPP- a, pa slijedom toga u svakom konkretnom slučaju treba cijeniti je li ta povreda bila ili mogla biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

Svrha odredbe čl. 91. ZPP-a je da se osigura što stručnije zastupanje pravnih osoba.

Slijedom iznijetog, a budući iz stanja spisa ne proizlazi da je povreda citirane zakonske odredbe, sve da je i počinjena, utjecala ili mogla utjecati na zakonitost presude u odnosu na tuženicu, time što je tužitelja eventualno zastupao punomoćnik suprotno odredbi čl. 91. ZPP-a nije učinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

Uostalom, prigovor relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka (iz čl. 354. st. 1. ZPP-a) se u reviziji može isticati (prema odredbi čl. 385. st. 1. t. 2. ZPP-a) samo ako je povreda počinjena pred sudom drugog stupnja, odnosno može se isticati u reviziji i ako je počinjena pred sudom prvog stupnja - ali samo ako je bio istaknut i u žalbi (žalbeni sud ne pazi po službenoj dužnosti na relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka).

Sukladno spomenutom, a obzirom da tuženica u žalbi nije istakla prigovor počinjene relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka - ne može ga isticati ni u reviziji, a kako ne navodi čime je takva povreda počinjena u tijeku drugostupanjskog postupka, revizijski sud ionako, sve da je tuženica ovlaštena isticati navedeni prigovor, ne bi takav (neodređen) prigovor mogao razmatrati (prema odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a).

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženice da tužitelju isplati 139.263,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

- da je presudom Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1150/98-26 od 23. ožujka 1999. tužitelj (u toj parnici tuženik) obvezan tuženici (u toj parnici tužiteljici) naknaditi štetu koju je trpjela zbog ozljeda zadobivenih u prometnoj nezgodi od ... u V., pa u okviru toga i plaćati joj mjesečnu rentu od 1. siječnja 1999. pa nadalje,

- da je tuženica pokrenula ovršni postupak protiv tužitelja radi naplate dospjele i buduće rente prema navedenoj (ovršnoj) presudi, pa su na temelju donesenog Rješenja o ovrsi tužitelju sa žiro-računa „skidana“ novčana sredstva od 2.283,00 kn mjesečno,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1306/01-39 od 24. veljače 2003., donesenom po tužbi tužitelja od 5. srpnja 2000. radi „ukidanja rente“, utvrđeno da je „s danom 1. srpnja 2000. utrnula obveza tužitelja utvrđena presudom posl. br. P-1150/98-26 od 23. ožujka 1999. za plaćanje mjesečne rente“,

- da je presudom Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-675/03-2 od 22. svibnja 2003., a koja je tuženici (njenom punomoćniku) dostavljena 12. lipnja 2003., potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1306/01-39 od 24. veljače 2003.,

- da je tuženica svejedno, dakle i pored utvrđenja da joj to pravo ne pripada, i nakon 12. lipnja 2003. nastavila primati rentu prema presudi Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P-1150/98-26 od 23. ožujka 1999., tako da je od 12. lipnja 2003. primila još 139.263,00 kn. Budući tužitelj drži da je tuženica 139.263,00 kn primila bez osnove, odnosno nakon što je otpala osnova prema kojoj je njoj isplaćivana renta, pa da je u obvezi vratiti mu primljeno u smislu odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO-a), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05 ) - dok tuženica ističe da joj prema odredbi čl. 216. ZOO-a pripada pravo zadržati primljen iznos i da je nastupila zastara tužiteljeva potraživanja plaćenog, sporno je u revizijskoj fazi postupka: postoji li obveza tuženice na isplatu utuženog iznosa.

Na temelju navedenih utvrđenja, koja se u revizijskom stadiju postupka ne mogu preispitivati (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), drugostupanjski sud je zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim i (potvrđivanjem prvostupanjske presude) prihvatio - i time je pravilno primijenio materijalno pravo.

Odredbama čl. 210. st. 1. i 3. ZOO-a propisano je: „Kad dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti tu imovinu… Obveza vraćanja imovine odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.“, dok je odredbom čl. 216. ZOO-a propisano: „Ne može se tražiti vraćanje neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog povrede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena savjesnom pribaviocu.“

S izloženim u svezi, a polazeći od toga da je tuženica u svakom slučaju bar od 12. lipnja 2003., kada je primila presudu Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-675/03-2 od 22. svibnja 2003., a kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Varaždinu posl. br. P- 1306/01-39 od 24. veljače 2003. - s odlukom da je „s danom 1. srpnja 2000. utrnula obveza tužitelja utvrđena presudom posl. br. P-1150/98-26 od 23. ožujka 1999. za plaćanje mjesečne rente“, znala da joj pravo na rentu više ne pripada, pravilno je pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da je tuženica u razdoblju nakon 12. lipnja 2003. bila nesavjestan stjecatelj isplaćivane joj rente - i da je prema odredbi čl. 210. ZOO-a u obvezi vratiti ono što je kao nesavjesna i bez osnove primila.

Pravilan je pritom i zaključak da pasivnost tužitelja, to što je i nakon donošenja presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-675/03-2 od 22. svibnja 2003. propustio obustaviti plaćanje rente ili zahtijevati obustavu ovršnog postupka u kojemu su „skidana“ novčana sredstva s njegovog računa, ne čini tuženicu (koja je znala za postupak u kojemu je traženo ukidanje obveze plaćanja rente - dakle i za volju tužitelja da joj ovu ne plaća, ali i za odluku iz toga postupka kojom je tome zahtjevu udovoljeno) savjesnim pribaviocem rente nakon 12.lipnja 2003. - i ne može je u parnici dovesti u povoljniju poziciju.

Konačno, budući je ovdje riječ o zahtjevu tužitelja na isplatu po osnovu stečenog bez osnove, pravilno je i shvaćanje da se na potraživanje tužitelja primjenjuje opći zastarni rok iz odredbe čl. 371. ZOO-a od pet godina: tako da nije nastupila zastara tužiteljeva traženja.

Stoga, a obzirom da iz svega izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, to je valjalo reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 4. svibnja 2011.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.