Kžm-33/2004-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Kžm 33/04-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Erike Kocijančić, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak Bosanac, Milivoja Mikora, Ileane Vinja i Ante Potrebice, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Melite Božičević Grbić, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. B. zbog kaznenih djela iz čl. 192. st. 2. i dr. KZ, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 21. lipnja 2004. godine broj Kzm-1/03-46, u sjednici održanoj dana 08. veljače 2006. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Božice Cvjetko,

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se opt. S. B. zbog kaznenog djela pod točkom 1. pobijane presude, temeljem čl. 193. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, u nastavku KZ) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci, za kazneno djelo pod točkom 2. pobijane presude, temeljem čl. 192. st. 2. KZ utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine, pa se temeljem čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju mu se temeljem čl. 63. st 1. KZ uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 14. ožujka 2003. godine do 02. travnja 2003. godine.

II. Žalba optuženika odbija se kao neosnovana te se u ostalom pobijanom, a ne preinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. S. B. proglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 193. KZ, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca i za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Primjenom odredbe čl. 60. st. 1. i 2. toč. c KZ osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine i 8 (osam) mjeseci, u koju mu je temeljem čl. 63. st 1. KZ uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 14. ožujka 2003. godine do 02. travnja 2003. godine.

Optuženiku je temeljem čl. 76. KZ izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti od alkohola, dok je temeljem čl. 122. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02 u nastavku ZKP), obvezan sudu naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 15.289,62 kune i paušalnu svotu od 500,00 kuna.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik po braniteljici V. V., odvjetnici iz B., zbog svih žalbenih razloga, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i oslobodi ga se optužbe odnosno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalbu je podnio i državni odvjetnik zbog odluke o kazni, predlažući da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne stroža kazna.

Optuženik je u odgovoru na žalbu predložio da se žalba državnog odvjetnika odbije, a njegova prihvati.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, u svom pismenom mišljenju stavljenom temeljem čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je osnovana dok je žalba optuženika neosnovana.

Optuženik u žalbi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pogrešno primijenio materijalno pravo, zbog čega presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati. Suštinski žalba opovrgava pravilnost i potpunost utvrđenog činjeničnog stanja, dok ne precizira izrijekom o kojim bitnim povredama odredaba kaznenog postupka bi se radilo.

Suprotno ovako iznesenoj uopćenoj tvrdnji da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, u prvostupanjskoj presudi jasno su naznačeni razlozi i dokazi na kojima se temelji utvrđenje svih relevantnih činjenica za odluku o kazneno pravnoj odgovornosti optuženika u odnosu na oba terećena kaznena djela. Prvostupanjski je sud u presudi vrlo određeno i potpuno iznio koje činjenice i iz kojih razloga je uzeo dokazanim, dajući pri tom ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je zaključio o počinjenu kaznenih djela. Stoga ovako iznesena paušalna tvrdnja žalbe da se presuda ne može ispitati ne stoji, a ispitujući pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 379. ZKP utvrđeno je da nisu počinjene niti druge postupovne povrede iz toč. 1. citirane zakonske odredbe ni povreda kaznenog zakona iz toč. 2. spomenute odredbe.

Optuženik nije zadovoljan zaključcima suda prvog stupnja u pogledu utvrđenja odlučnih činjenica, u žalbi ponavlja obranu, smatra da nije bilo mjesta prihvaćanju iskaza oštećenice, da je ostalo dvojbeno njezino iskazivanje i utvrđenje glede vremena inkriminiranih događaja, a da je trebalo u dokaznom postupku radi provjere iskaza oštećenice ispitati prof. N. koji ju je prvi kontaktirao u vrijeme njene duboke traumatiziranosti. Nadalje, iznosi tezu da je trebalo podrobnije razmotriti uzrok traume kod oštećenice obzirom da je rasla u razorenoj obitelji bez oca. Osporava i pravilnost vrednovanja iskaza svjedokinje V. A. jer, po stavu obrane, ista je upravo potvrdila navode optuženika u pogledu ličnosti oštećenice i činjenice da ga je ona doživljavala kao zamjenskog oca. Smatra da postoji kontradikcija u iskazu spomenute svjedokinje spram zaključka sudskih vještaka o ličnosti oštećenice.

Suprotno ovako iznesenim tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud upravo sve izložene okolnosti imao u vidu i vrednovao te savjesno ocijenio, kako svaki dokaz za sebe, tako i u međusobnoj svezi, te je imao u razmatranju i obranu optuženika, dajući argumentirane jasne i logične razloge zbog čega obranu optuženika ne prihvaća, a koje razloge u cijelosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja.

Sud prvog stupnja je osobito iznio valjanu i argumentiranu analizu iskaza oštećenice kojoj je s pravom povjerovao budući da je taj iskaz provjeren ne samo iskazima ostalih svjedoka (tvz. posrednih svjedoka) nego i provedenim kombiniranim psihologijsko psihijatrijskim vještačenjem po potpuno nezainteresiranim i nadasve stručnim osobama, neuropsihijatru prof. dr.sc. D. K. H. i psihologu dr.sc. G. B. F.. U nemogućnosti adekvatnog osporavanja iskaza oštećenice optuženik pokušava kao motiv prijavljivanja kaznenih djela izvući okolnost njegovog narušenog braka sa suprugom K. B., koja je također ispitana kao svjedok tijekom postupka, međutim, pri tom optuženik ispušta iz vida činjenicu, da prema iskazu K. B., ali i navodima optuženika, do raspada njihove bračne zajednice dolazi tek u siječnju 2003. godine, pa bi tek tada zapravo započeo komplot između njegove supruge i majke oštećenice radi neosnovanog prijavljivanja.

Suprotno ovakovoj tvrdnji optuženika, iz dokaza koji su provedeni na glavnoj raspravi, nesporno proizlazi da je ošt. A. D. još u listopadu 2002. godine imala pokušaj suicida zbog čega je bila na liječenju kod psihologa prof. N.. Naime, iz dokumentacije u spisu (list 6 spisa), proizlazi da je oštećenica bila na terapiji kod prof. D. N. prvi put u dobi od 11 godina 03. ožujka 2000. godine, a drugi puta zbog pokušaja suicida 01. listopada 2002. godine. Kako slijedi iz spomenute dokumentacije, tada su utvrđene izražene depresivne smetnje, pa je dogovoren tretman tijekom kojeg prof. N. utvrđuje znakove teške traumatiziranosti, a oštećenica se u prosincu iste godine „otvara“ i iznosi podatak o spolnom zlostavljanju. Tek tijekom uzastopnog tretmana počinje opisivati traumu u siječnju 2003. godine. Ovo upućuje na valjani zaključak prvostupanjskog suda da se ne radi o nikakvom „montiranom“, namještenom procesu zbog narušenih odnosa u obitelji optuženika već o ozbiljno narušenom zdravstvenom stanju oštećenice, zbog kojeg je pokušala suicid, a koje je posljedica protupravnih radnji optuženika.

Kako je već i ovako priložena medicinska dokumentacija prof. D. N. vrlo indikativna i iscrpna glede nužnih podataka o osobi oštećenice, te imajući u vidu niz ostalih provedenih dokaza tijekom glavne rasprave, opravdano je prvostupanjski sud odbio prijedlog obrane da se na iste okolnosti ispituje kao svjedok prof. D. N., a što je jasno obrazložio kako na zapisniku s glavne rasprave, tako i u pobijanoj presudi (stranica 8 prvi odlomak). Stoga i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenično stanje je u potpunosti i pravilno utvrđeno, bez potrebe za izvođenjem još nekih drugih dokaza.

Žalba također neosnovano ističe kako je trebalo razdor u obitelji oštećenice potpunije raspraviti zbog posljedica na njezin razvoj, jer iz rezultata provedenog psihologijsko psihijatrijskog vještačenja jasno je vidljivo da su oba vještaka imala u vidu i odrastanje oštećenice u deficitarnoj obitelji bez oca. Međutim, jasan je i nedvojben zaključak vještaka da ove okolnosti nisu mogle imati nikakve veze sa njezinim narušenim psihičkim stanjem već je ono rezultat traumatskog događaja, tj. postupanja optuženika za što se teretio u ovom kaznenom postupku. Također i svjedok V. A. potvrđuje vjerodostojnost iskaza oštećenice, jer joj se u jednom trenutku, ali vrlo ograničeno povjerila na nedolično ponašanje kućnog prijatelja, što ju je jako zasmetalo. Okolnost da se inače u socijalnoj sredini, u školi oštećenica prikazivala kao vesela i komunikativna osoba ne dovodi u sumnju zaključak da je proživjela traumatizirajuće događaje kako ih je opisala. Upravo na navedene okolnosti izjasnili su se vještaci kad su rekli da su smetnje nastale odmah nakon traumatskog događaja, ali su one u početku bile potiskivane, da bi se tek postepeno manifestirale u punom opsegu sve do pokušaja suicida. Osobito je značajno napomenuti da su vještaci prof. dr. sc. D. K. H. i dr. sc. G. F. B. pojasnili okolnost da može proteći i dulji vremenski rok, pa čak i do deset godina od pojave prvih simptoma do manifestacije istih prema okolini.

Što se pak tiče žalbenog prigovora o sumnji u iskaz oštećenice budući su događaji po njezinom kazivanju bili u ljeto 2000. godine dok iz dokumentacije tj. kaznene prijave proizlazi da se događalo 2001. godine, isto ne umanjuje vjerodostojnost njezinog iskazivanja o terećenim događajima. Istina da prema podacima u spisu, obrani optuženika koju je dao u istražnom postupku, iskaza majke oštećenice spominje se kao vrijeme spornih događaja 2001. godina. Međutim, iz određenog, jasnog i detaljnog iskaza ošt. A. D. s pravom je prvostupanjski sud nedvojbeno utvrdio da se radilo o ljetu i jeseni 2000. godine, jer je ona to decidirano navela, opisujući da se događalo po završetku petog razreda osnovne škole. S obzirom na njeno tako sigurno iskazivanje, državni odvjetnik je u opisu djela izmijenio vrijeme njegova počinjenja, što je opravdano prihvatio i prvostupanjski sud, a čime ni na koji način nije dovedena u pitanje kazneno pravna odgovornost optuženika.

Slijedom svega naprijed izloženog, te prihvaćajući u svemu logične i uvjerljive razloge suda prvog stupnja na kojima je utemeljena pobijana presuda, proizlazi da žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije mogla biti prihvaćena.

Povredu kaznenog zakona žalba posebno ne obrazlaže već izvodi kao posljedicu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, no prvostupanjski je sud ispravno primijenio zakon izrekavši da je optuženik počinio dva kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, bludne radnje i spolnog odnošaja s djetetom, pa ne stoji niti ovaj žalbeni prigovor. Neosnovano pobija presudu optuženik zbog odluke o kazni, dok je u pravi državni odvjetnik kada ističe otegotne okolnosti koje je trebalo u većoj mjeri cijeniti prilikom odmjeravanja visine kazne.

Pravilno je sud prvog stupnja optuženiku cijenio olakotnim da do sada nije osuđivan i da je u vrijeme počinjenja kaznenih djela bio smanjeno ubrojiv. Također je ispravno utvrdio otegotne okolnosti korištenja dugogodišnjih prijateljskih odnosa sa obitelji oštećenice, da je oštećenica u velikoj mjeri traumatizirana do te mjere da je pokušala suicid te joj je još uvijek neophodna psihijatrijska pomoć i liječenje, uz neizvjesnost dubine i trajnosti posljedica.

No opravdano državni odvjetnik smatra da je trebalo otegotne okolnosti cijeniti sa više pažnje i kritičnosti upravo imajući u vidu mladost oštećenice i težinu nastupjelih posljedica pa je i po stavu ovog drugostupanjskog suda navedeno trebalo dobiti odraza kako u visini pojedinih utvrđenih kazni tako i u jedinstvenoj kazni zatvora. Optuženik je svojim radnjama duboko zadro u sferu seksualnosti oštećenice koja je bila tek na pragu puberteta i spolnog sazrijevanja, pa mu je stoga za kazneno djelo iz čl. 193. KZ, odmjerena kazna zatvora od osam mjeseci, dok je zbog njegove upornosti u protupravnom ponašanju i činjenice da je nedugo nakon prvog kaznenog djela, protekom tek par mjeseci svoje radnje ponovio, počinivši i teže radnje, to je opravdano za kazneno djelo iz čl. 192. st. 2. KZ optuženiku utvrditi kaznu zatvora u trajanju od četiri godine. Jedinstvena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci ukazuje se primjerenom ličnosti optuženika i težini kaznenih djela te će po ocjeni ovog suda drugog stupnja upravo navedena kazna ostvariti sve svoje zakonom propisane svrhe.

Odluka o sigurnosnoj mjeri iz čl. 76. KZ, temelji se na ispravno utvrđenim činjenicama i valjanoj primjeni zakona, pa niti u tom dijelu nije osnovana žalba optuženika.

Slijedom izloženog, a uz primjenu čl. 390. st. 1. i čl. 387. ZKP, valjalo je presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, dana 08. veljače 2006. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Melita Božičević Grbić, v.r.

Erika Kocijančić, v.r.