Revr-203/2002-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr-203/02-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Hautza, kao predsjednika vijeća, te mr. Jasne Brežanski, Ivana Mikšića, Katarine Buljan i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Ž. iz S., zastupanog po punomoćniku A. R., odvjetniku iz S., protiv tuženika A. d.d. S., zastupanog po punomoćniku D. U., dipl. pravnici tuženika, radi utvrđenja, rješavajući reviziju tuženika izjavljenu protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-4043/00 od 2. ožujka 2001. godine, kojom je djelomično potvrđena, a djelomično ukinuta presuda Općinskog suda u Splitu br. P- 1343/97 od 13. lipnja 2000. godine, u sjednici održanoj dana 23. travnja 2002. godine,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tuženika i ukida presuda Županijskog suda u Splitu br. Gž- 4043/00 od 2. ožujka 2001. godine i presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1343/97 od 13. lipnja 2000. godine i predmet vraća istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pravomoćnom drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu br. Gž-4043/00 od 2. ožujka 2001. godine potvrđena je prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1343/07 od 13. lipnja 2000. godine u dijelu kojim je usvojen zahtjev tužitelja za utvrđenje da tužitelju nije prestao radni odnos kod tuženika.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju, a nadležni se državni odvjetnik o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Ostvaren je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka na koji se poziva tuženi i opisno na njega ukazuje u razlozima revizije, upirući na suprotnosti u razlozima prvostupanjske, kao i drugostupanjske presude, te na pogrešnu ocjenu provedenih dokaza.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu na utvrđenje da se tužitelj i nadalje nalazi u radnom odnosu kod tuženika prvostupanjski sud utvrđuje i zaključuje, a što prihvaća i drugostupanjski sud, da odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženika br. 56/93 od 19. veljače 1993. godine nema snagu vjerodostojnosti jer nije sudu predočena u izvorniku, a smatra, također, da tuženi nije dokazao da bi navedena odluka bila dostavljena tužitelju, pri čemu posebno ukazuje na okolnost da u knjizi protokola tuženika nisu ispunjene rubrike o tome kome i kada je ta odluka dostavljena.

Po nalaženju ovog suda okolnost da odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja od 19. veljače 1993. godine nije predočena sudu u izvorniku sama po sebi ne otklanja svaku vjerodostojnost navoda tuženika o postojanju takve odluke.

Tu okolnost treba cijeniti u svezi s ostalim provedenim dokazima, pa tako i u svezi s izvršenim uvidom u originalnu knjigu protokola za 1993. godinu na temelju koje sud utvrđuje (zapisnik od 24.10.1997. godine) da je pod rednim brojem 56 dana 19. veljače 1993. godine tužitelju dostavljena odluka o prestanku radnog odnosa.

Također okolnost da u navedenoj knjizi protokola nije ispunjena rubrika kada je odluka dostavljena tužitelju nije sama za sebe dovoljna za zaključak da odluka stvarno nije dostavljena.

Treba također naglasiti da za prava tužitelja u ovom slučaju, a u smislu odredaba čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa ne mora biti odlučujuća isključivo okolnost dostavljanja odluke o prestanku radnog odnosa već može biti odlučujuće i saznanje tužitelja za tu odluku, odnosno za sadržaj te odluke. Međutim, zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu se bavili pitanjem da li je tužitelj imao saznanja o odluci kojom mu je prestao radni odnos kod tuženika, pa nisu niti raspravljali okolnosti u vezi s time.

Kod toga ovaj Vrhovni sud smatra, da su sudovi u okolnostima konkretnog slučaja propustili cijeniti ponašanje samog tužitelja s čije strane je kroz višegodišnje razdoblje izostala svaka aktivnost u svezi s njegovim radnopravnim statusom iako je od radnika s pravom trebalo očekivati takvu aktivnosti ako je smatrao da se nalazi u radnom odnosu kao što to tvrdi tužitelj.

Iz navoda samog tužitelja (koji tužbu podnosi 17. siječnja 1996. godine) proizlazilo bi da kroz navedeno razdoblje, dakle od početka 1993. godine na nikoji način nije kontaktirao s poslodavcem i to usprkos tome što mu kroz više godina nije isplaćivana plaća, odnosno naknada plaće.

Kako su zbog pogrešnog pravnog pristupa u izloženom smislu, i odlučne okolnosti ostale neutvrđene ovaj sud smatra da se za sada ne može prihvatiti utvrđenje i zaključak da odluka o prestanku radnog odnosa tužitelja kod tuženog od 19. veljače 1993. godine nema nikakav pravni učinak i da se stoga tužitelj i nadalje nalazi u radnom odnosu kod tuženoga. Slijedom izloženog ostvareni su revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZPP), pa je temeljem odredbe čl. 394. st. 1. odlučeno kao u izreci.

U Zagrebu, 23. travnja 2002. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Hautz, v. r.