Rev-160/2006-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev 160/06-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, kao predsjednice vijeća, Jakoba Miletića, dr. sc. Ivana Kaladića, Gordane Matasić Špoljarić i mr. sc. Andrije Erakovića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. Z. iz Z., kojeg zastupa punomoćnik D. G., odvjetnik iz Z., protiv tužene Financijske agencije, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene izjavljenoj protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-4220/04-2od 25. listopada 2005., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj: P-10220/02od 30. siječnja 2004., u sjednici održanoj dana 20. prosinca 2007.,

p r e s u d i o j e:

Revizija tužene od 27. prosinca 2005. odbija se kao neosnovana.

r i j e š i o j e:

Revizija tužene od 20. veljače 2006. (dopuna revizije) odbacuje se kao nepravodobna.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene i potvrđena presuda suda prvog stupnja kojom je tuženoj naloženo da plati tužitelju iznos od 230.000,00 kn sa zateznim kamatama i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 11.291,92 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude reviziju je izjavila tuženica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. i 11. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92, 111/99., 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se preinači ili da se presude sudova nižeg stupnja ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Tužena je nakon toga ponovo podnijela reviziju neposredno ovom sudu, a koja je predana na poštu preporučenom pošiljkom 01. ožujka 2006, a u kojoj navodi da dopunjuje reviziju od 27. prosinca 2006.

Tužitelj je podnio odgovor na reviziju s prijedlogom da se odbije kao neosnovana.

Revizija nije osnovana, a dopuna revizije od 20. veljače 2006. (predane na poštu 01. ožujka 2006.) nije pravodobna.

U reviziji se navodi da je učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP zbog toga što tužena ne može biti stranka u ovom postupku. Ovaj revizijski razlog se obrazlaže pozivanjem na činjenicu da je „vlasnik“ trgovačkog društva B.- Z. d.o.o. Z. iz ruku službenice istrgnuo sporni ček i uništio ga. Tužena da je time onemogućena u postupanju radnjom treće osobe, pa stoga ne može biti stranka. Ovim navodima tužena poriče postojanje svoje odgovornosti, odnosno poriče da je u obvezi prema tužitelju, a ne dovodi u pitanje svoju stranačku sposobnost. Prema odredbi čl. 77. st. 1. ZPP stranka u postupku može biti svaka fizička i pravna osoba, a tužena jeste pravna osoba.

Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presude sudova nižeg stupnja nemaju nedostataka uslijed kojih se ne bi mogle ispitati.

To što je prvostupanjski sud naveo da se tužena ne može s uspjehom pozivati na krivnju B. J., jer je zadržala „presliku“ čeka, kojeg je već provela kroz svoje evidencije, ne čini presudu nerazumljivom. U obrazloženju prvostupanjske presude navedeno je da tijekom postupka nije bilo sporno da je ček od 01. kolovoza 2001. pravodoban i dospio vrijednosni papir s potpunim sastojcima. Da je ta činjenica nesporna tužena potvrđuje i u reviziji navodeći da je po zaprimljenom čeku trebala izvršiti prijenos sredstava s računa na račun, ali je zbog fizičkog uništenja čeka nasilno onemogućena da postupi po čeku.

Tužena navodi da su razlozi sudova o tome da nije u pitanju opoziv čeka nejasni i proturječni, jer da sadržaj isprava i iskaza nije takav „da bi i u jednom trenutku upućivao na činjenicu da se u konkretnom slučaju radi o opozivu čeka“, već se radi o čeku koji se nije mogao provesti zbog toga što je uništen. Tužena ponavlja ono što su naveli sudovi nižeg stupnja, dakle, suglasna je s njihovim pravnim shvaćanjem da nije u pitanju opoziv čeka, pa nije jasno u čemu nalazi proturječnost i nerazumljivost razloga koje su naveli nižestupanjski sudovi.

Tužena navodi da su razlozi nejasni i proturječni i jer je prvostupanjski sud izvršio uvid u presudu P-8330/01, a nije uzeo u obzir stav iz presude da je naplata čeka moguća samo njegovom fizičkom prezentacijom i da se ne može zabraniti nešto što ne postoji. Zanemario je i činjenicu da je rješenjem broj P-8330/01 od 03. kolovoza 2001. određena privremena mjera kojom je tuženoj zabranjena isplata po spornom obračunskom čeku, a koja privremena mjera je stavljena izvan snage rješenjem od 24. listopada 2001. uz obrazloženje da je postala bespredmetna jer je ček uništen. Presudom prvostupanjskog suda broj P-8330/01 od 24. listopada 2001. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja B.-Z. d.o.o Z. protiv tuženika M. Z. (u ovoj parnici tužitelja) „na nečinjenje podizanja gotovinskih novčanih sredstava” u iznosu od 230.000,00 kn temeljem obračunskog čeka. Tužena u reviziji ne objašnjava kako bi ove sudske odluke mogle dovesti do drukčijeg ishoda spora među strankama, odnosno u čemu se ogleda nejasnoća i proturječnost razloga u pobijanoj presudi i presudi suda prvog stupnja. Sud nije vezan pravnim shvaćanjem navedenim u obrazloženju sudske odluke (arg. iz čl. 12. st. 1. ZPP), a osim toga sudovi nižeg stupnja nisu zauzeli stav da je naplata čeka moguća bez njegovog predočenja kako se navodi u reviziji.

Utvrđeno je da je tužitelj dana 01. kolovoza 2001. podnio tuženoj obračunski ček broj 0030083 na iznos od 230.000,00 kn, koji glasi na ime tužitelja, a na teret računa izdatnika B.- Z. d.o.o. Z., koji se vodi kod Z. b. d.d. Z.. Ček je imao sve bitne sastojke predviđene u odredbi čl. 1. Zakona o čeku (“Narodne novine” br. 74/94). Utvrđeno je nadalje da tužena temeljem tog čeka nije isplatila tužitelju svotu od 230.000,00 kn zbog toga što je taj isti dan (1. kolovoza 2001.) u poslovne prostorije tužene došao B. J. (zastupnik po zakonu izdatnika čeka B.-Z. d.o.o. Z.), a zaposlenica tužene G. M. mu je na njegov zahtjev pokazala sporni ček. B. J. je uzeo ček iz ruku G. M. i poderao ga. Utvrđeno je da je toga dana na računu izdatnika (B.-Z. d.o.o.) bilo pokrića, tj. dovoljno sredstava za isplatu čeka.

Pravilno su postupili sudovi nižeg stupnja kada su, s obzirom na tako utvrđene činjenice, prihvatili tužbeni zahtjev i tuženu obvezali da tužitelju plati iznos od 230.000,00 kuna. Prema tada važećoj odredbi čl. 23. Zakona o platnom prometu u zemlji (“Narodne novine” broj 27/93 i 97/00) naloge za plaćanje, pored vlasnika računa, daju i vjerovnici na temelju dospjelih vrijednosnih papira. Tužitelj je predajom čeka dao nalog tuženoj da izvrši isplatu s računa izdatnika čeka. Time je među strankama sklopljen ugovor o nalogu. Nalogoprimac je u smislu čl. 751. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine",br. 53791, 73/91, 3/94, 7/96. i 112/99. – dalje: ZOO) dužan izvršiti nalog prema primljenim uputama, s pažnjom dobrog gospodarstvenika, ostajući u njegovim granicama i u svemu paziti na interese nalogodavca i njima se rukovoditi. Nije sporno da je tužena ovlaštena pravna osoba za obavljanje platnog prometa, a prema odredbi čl. 33. Zakona o platnom prometu u zemlji ovlaštena organizacija dužna je naloge za plaćanje primljene od sudionika i drugih ovlaštenih organizacija izvršiti odmah, a najkasnije istog datuma kad ih je primila. Tužena je dakle nalog tužitelja po osnovi dospjelog vrijednosnog papira (čeka) bila dužna izvršiti 1. kolovoza 2001. kada ga je primila.

Kad dužnik ne ispuni obvezu ili zakasni s njezinim ispunjenjem, vjerovnik ima pravo zahtijevati i naknadu štete koju je uslijed toga pretrpio (čl. 262. st. 2. ZOO). Ček je po svojoj pravnoj prirodi platežno sredstvo. On se izdaje u situaciji kad novca ima i nalazi se kod drugoga, pa se njime želi disponirati. U ovom slučaju izdatnik (B.-Z. d.o.o.) je imao novca i on se nalazio na računu kod Z. b. d.d. Z.. Izdavanjem obračunskog čeka on je disponirao svotom od 230.000,00 kuna u korist tužitelja. Da je tužena izvršila nalog, tužitelju bi istog dana (1. kolovoza 2001.) bila isplaćena svota od 230.000,00 kn, a kako je to izostalo tužitelju je nastala šteta u tom iznosu.

Tuženu ne oslobađa od odgovornosti činjenica da je B. J. na opisani način uništio ček. To je odnos između tužene i B. J., pri čemu nije odlučno je li službenica tužene ovome dala ček u ruke ili ga je on istrgnuo iz njezinih ruku. Tužena navodi da je štitila interese vlasnika novca, jer da je “vlasnik tvrtke istovremeno i vlasnik novca”. Poziva se pritom na odredbu čl. 16. Zakona o čeku, prema kojoj prilikom isplate čeka trasat može zahtijevati da mu imatelj preda ček s potvrdom da je isplaćen. Tužena da je bila dužna obavijestiti trasanta o dostavljenom čeku, a na njegov zahtjev i pokazati ga.

Odredba čl. 16. Zakona o čeku ne može se primijeniti na konkretni slučaj. Jasno je da onaj tko vrši isplatu (trasat) može zahtijevati da mu imatelj preda ček s potvrdom na njemu da je isplaćen. B. J. nije međutim trasat (a nije to ni društvo B. –Z. d.o.o Z., koje je trasant, izdatnik) niti je on izvršio isplatu čeka pa da bi mogao zahtijevati predaju čeka. Nema propisa po kojemu bi tužena bila dužna pokazati ček izdatniku čeka, a pogotovo predati mu ga ili mu omogućiti da dođe u posjed čeka. Tužena je bila dužna štiti interese svog nalogodavca (u ovom slučaju tužitelja), a ne obavještavati njegovog dužnika s čijeg računa je trebala biti izvršena isplata i omogućiti mu da spriječi isplatu. Prema odredbi čl. 32. Zakona o platnom prometu u zemlji ovlaštene organizacije stavljaju na raspolaganje sudionicima izvještaje o izvršenim plaćanjima, sa svim podacima u svezi s izvršenim plaćanjima i naplatama, a najkasnije idući radni dan. Izvješće imatelju računa se dakle dostavlja nakon što je izvršeno plaćanje. Izvješće o izvršenim plaćanjima i naplatama ne može biti ni dostavljeno prije nego što je provedeno. Zbog tih razloga ne mogu se prihvatiti navodi tužene da je postupala u skladu “s propisima, savjesno i sa dužnom pažnjom”, a posebno da je bila dužna obavijestiti trasanta o dostavljenom čeku te mu ga i pokazati. Naprotiv, iz navedene odredbe čl. 32. Zakona o platnom prometu u zemlji proizlazi da baš na taj način nije bila ovlaštena postupiti. Izdatnika čeka (trasanta) tužena je bila dužna obavijestiti tek nakon izvršenja naloga, nakon prijenosa sredstava s njegovog računa u korist tužitelja (nalogodavaca po osnovi čeka kao vrijednosnog papira).

Revizija tuženika od 20. veljače 2006., kojom dopunjuje ranije izjavljenu reviziju, nije pravodobna.

Revizija se izjavljuje u roku od trideset dana od dostave drugostupanjske presude. Drugostupanjska presuda tuženoj je dostavljena 12. prosinca 2005., a dopunu revizije tužena je predala preporučenom pošiljkom na poštu dana 01. ožujka 2006., dakle, nakon isteka roka od trideset dana.

Zbog tih razloga je temeljem čl. 393. ZPP revizija tužene odbijena kao neosnovana, a dopuna revizije temeljem čl. 392. ZPP odbačena kao nepravodobna.

U Zagrebu, 20. prosinca 2007.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.