I Kž-766/2001-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 766/01-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te mr. Branka Zmajevića, Marijana Svedrovića, Damira Kosa i Hajrije Novoselec, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. G. M. zbog kaznenog djela iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ u vezi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama KZ, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 23. kolovoza 2001. godine, br. K 22/01, u sjednici održanoj 26. studenog 2003. godine, u sjednici održanoj 26. studenog 2003. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Nade Kolak-Parfenjuk,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i opt. G. M., te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Županijski sud u Osijeku proglasio je krivim opt. G. M. zbog kaznenog djela silovanja iz čl. 188. st. 1. i 4. KZ u vezi čl. 27. Zakona o izmjenama i dopunama KZ ("Narodne novine", broj 129/00) i izrekao mu kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

Protiv te presude žali se državni odvjetnik i optuženi.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke suda o kazni, u kojoj žalbi predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženom izreče kazna zatvora u dužem vremenskom trajanju.

I Kž 766/01-3

Optuženi G. M. žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke suda o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika nakon razgledavanja spisa predložio je da se žalba državnog odvjetnika prihvati, dok da se žalba optuženog odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

U svojoj žalbi optuženi G. M. ističe žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona, ali ih ne obrazlaže, a ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 396. ZKP ovaj sud drugog stupnja nije našao, da bi bile počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka ili povrede kaznenog zakona na štetu optuženog.

Optuženi nije u pravu kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U svojoj žalbi optuženi tvrdi da su spolni odnosi koje je imao kritične zgode sa oštećenom ostvareni bez primjene sile, oštećena je dragovoljna pristala na spolni odnos, a i inače je poznata kao osoba sklona spolnim odnosima sa drugim osobama.

Protivno tim navodima žalbe prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je do spolnih odnosa kritične noći, između oštećene i optuženog, došlo uz upotrebu sile i prijetnje od strane optuženog, i to prijetnje i sile takovog intenziteta da je bio slomljen otpor oštećene, koja je svojim pružanjem otpora iskazivala čvrstu odluku izbjegavanja spolnog odnošaja.

Iz iskaza svjedoka P. i iskaza same oštećene jasno proizlazi da je optuženi oštećenoj već na ulici kada ju je odvlačio prema mjestu izvršenja djela, stavio u izgled, nagovijestio napad na život i tijelo, ukoliko se ne pokori njegovim zahtjevima i to je činio tako i u toj mjeri, da se je svjedok P. našao ponukanim optuženog već tada upozoriti, neka oštećenoj ništa

ene izazove

ne radi na silu. Prijetnja je očito bila ozbiljna i po sadržaju podobna da kod ošteć osjećaj straha i ugroženosti, tako da je utjecala i na prisutnog svjedoka P., a posebice na volju oštećene.

Mladost oštećene i velik nerazmjer u fizičkoj snazi između nje i optuženog nedvojbeno su, kako to pravilno nalazi prvostupanjski sud, stvorili osjećaj ugroženosti kod oštećene i pojačavali ga, tako da je posve sigurno oštećena zaključila da će optuženi svoje prijetnje i ostvariti.

Obzirom na nerazmjer u fizičkoj snazi oštećene i optuženog ona se nije mogla oduprijeti odvlačenju do osamljenog mjesta, najprije od strane dvojice mladića (P. i optuženi), niti se je kasnije mogla oduprijeti samom optuženom, koji ju je uz prijetnju nožem prislonjenim na trbuh odvukao do podruma.

Osnovano prvostupanjski sud zaključuje da se je radilo o takvoj fizičkoj prisili koje se oštećena nije mogla oduprijeti. Razodijevanje oštećene uz prijetnju prislonjenim nožem na

I Kž 766/01-3

trbuh i prijetnju da će je ubiti, ukoliko bude vrištala, sigurno je blokiralo njen otpor, koji se sveo na to da se opirala, kako to ona navodi nogama i rukama koliko je mogla. Tim svojim otporom ona je jasno davala na znanje optuženom da ne pristaje na spolni odnos, kako prilikom prvog, tako i drugog spolnog odnosa.

Okolnost da je eventualno oštećena ranije imala spolne odnose sa nekim osobama bez ikakvog je značaja za konkretan slučaj. Činjenica da optuženi nije zadobio nikakove povrede, odnosno da mu iste nisu utvrđene, obzirom na velik nerazmjer fizičke snage, njega i oštećene, te činjenicu da je prijetio nožem ne dokazuje da oštećena nije pružala otpor u okviru svojih mogućnosti.

Obzirom na prijetnju optuženog prislonjenim nožem, njegovo posebno upozorenje da ne smije vrištati, onemogućeno je bilo oštećenoj da poziva u pomoć, a u takvoj situaciji nikako optuženi nije mogao zaključiti da oštećena dragovoljno želi stupiti s njime u intimne odnose.

Nadalje, nije točno, da je u danom slučaju bilo potrebno provesti psihijatrijsko vještačenje oštećene, ništa nije upozoravalo prvostupanjski sud na potrebu takovog vještačenja. Iskazi oštećene i svjedoka P. o zbivanjima u početku događanja se podudaraju, oštećena je odmah, kada je bila to u mogućnosti rano ujutro u 6,15 sati obavijestila Ž. M. što joj se dogodilo, pozvala sestru i svi su zajedno otišli prijaviti kazneno djelo na policiju. Sve to govori da u iskaz oštećene i u njeno psihičko stanje ne treba sumnjati, što je očito pravilno ocijenio i prvostupanjski sud.

Prema tome, protivno navodima žalbe, sud prvog stupnja pravilno je ocijenio pouzdanost i vjerodostojnost izvedenih dokaza i nije propustio izvesti sve potrebne dokaze, te je izveo logičan zaključak o postojanju odlučnih činjenica na kojima se temelji prvostupanjska presuda.

Državni odvjetnik i optuženi nisu u pravu kada se žale zbog odluke suda o kazni.

Državni odvjetnik u svojoj žalbi navodi da je optuženom izrečena preblaga kazna, on je već tretiran kao mlađi punoljetnik, kada mu je zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. KZ izrečen pridržaj maloljetničkog zatvora, što ukazuje na njegovu spremnost da krši zakone, prilikom izvršenja djela optuženi je pokazao znatnu upornost, djelo ima sva obilježja planiranog i promišljenog kaznenog djela, državni odvjetnik smatra da sve te okolnosti ukazuju kako optuženom treba izreći strožu kaznu.

Optuženi iako ističe žalbeni osnov odluke o kazni u svojoj žalbi ga ne obrazlaže.

Protivno tim žalbama sud prvog stupnja pravilno je prilikom odmjeravanja kazne prije svega, utvrdio okolnosti, koje su od značaja za odmjeravanje kazne i to činjenicu da optuženi nije osuđivan i da nema imovine, koje okolnosti su olakotne naravi, dok mu je kao otegotno uzeo u obzir upornost prilikom izvršenja djela i višestruko prekršajnu kažnjavanost. Sve te okolnosti prvostupanjski sud pravilno je vrednovao, kada je optuženom izrekao za počinjeno kazneno djelo kaznu zatvora u trajanju od tri godine i ta kazna je po ocjeni ovog drugostupanjskog suda primjerena društvenoj opasnosti djela i ličnosti samog optuženog, te će ostvariti svrhu kažnjavanja iz čl. 6. i čl. 50. KZ.

I Kž 766/01-3

Radi svega navedenog trebalo je temeljem odredbe čl. 404. ZKP odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. studenog 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.