Rev-x-34/2008-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 34/08-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Gordane Matasić-Špoljarić predsjednice vijeća, mr. sc. Andrije Erakovića, mr. sc. Lucije Čimić, Đure Sesse i Jasne Guštek članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Ž. Ž. iz V., koga zastupa punomoćnik H. B., odvjetnik u V., protiv tuženika C. o. d.d. Z., koga zastupa punomoćnik K. D., radi naknade štete odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-2587/07 od 31. ožujka 2008. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru posl. broj P-303/91 od 1. ožujka 2007. na sjednici održanoj 15. listopada 2008.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukida presuda Županijskog suda u Vukovaru posl. br. Gž-2587/07 od 31. ožujka 2008. i presuda Općinskog suda u Vukovara posl. broj P-303/91 od 1. ožujka 2007. u dijelu kojim je odbijen tužitelj s tužbenim zahtjevom (pod. II izreke presude suda prvog stupnja) i u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

„Tuženik „C.“ o. d.d. Z. za F. V. dužan je tužitelju Ž. Ž. iz V., … sada privremeno u G., … platiti na ime izgubljene zarade u razdoblju od 22. kolovoza 1990. godine do 31. listopada 2006. godine i to:

- za 1990. godinu za 08. mjesec iznos od 0,42 kn, a za 09., 10., 11. i 12. mjesec iznos od 1,32 kune za svaki mjesec, zatim

- za 1991. godinu iznos od

2,27 kune mjesečno,

- za 1992. godinu iznos od

8,50 kuna mjesečno,

- za 1993. godinu iznos od

149,00 kuna mjesečno,

- za 1994. godinu iznos od

422,50 kuna mjesečno,

- za 1995. godinu iznos od

586,50 kuna mjesečno,

- za 1996. godinu iznos od

650,50 kuna mjesečno,

- za 1997. godinu iznos od

717,50 kuna mjesečno,

- za 1998. godinu iznos od

794,00 kuna mjesečno,

čno,

- za 1999. godinu iznos od

858,00 kuna mjese

- za 2000. godinu iznos od

908,00 kuna mjesečno,

- za 2001. godinu iznos od

1.003,00 kuna mjesečno,

- za 2002. godinu iznos od

1.079,00 kuna mjesečno,

- za 2003. godinu iznos od

1.203,50 kuna mjesečno,

- za 2004. godinu iznos od

1.363,50 kuna mjesečno,

- za 2005. godinu iznos od

1.583,50 kuna mjesečno,

- za 2006. godinu za 01.-10. mjesec iznos od 1.635,00 kuna mjesečno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01. u slijedećem mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate,

te od 01. 11. 2006. godine pa nadalje plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 1.635,00 kuna najkasnije do 01. u slijedećem mjesecu za protekli mjesec sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakomjesečnog iznosa pa do isplate, kao i platiti parnični trošak u iznosu od 28.377,10 kuna, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji glasi:

„Tuženik „C.“ o. d.d. Z. za F. V. dužan je tužitelju Ž. Ž. iz V., … sada privremeno u G., … platiti na ime izgubljene zarade u razdoblju od 22. kolovoza 1990. godine do 31. listopada 2006. godine i to:

- za 1990. godinu za 08. mjesec iznos od 0,42 kn, a za 09., 10., 11. i 12. mjesec iznos od 1,32 kune za svaki mjesec, zatim

- za 1991. godinu iznos od

2,27 kune mjesečno,

- za 1992. godinu iznos od

8,50 kuna mjesečno,

- za 1993. godinu iznos od

149,00 kuna mjesečno,

- za 1994. godinu iznos od

422,50 kuna mjesečno,

- za 1995. godinu iznos od

586,50 kuna mjesečno,

- za 1996. godinu iznos od

650,50 kuna mjesečno,

- za 1997. godinu iznos od

717,50 kuna mjesečno,

- za 1998. godinu iznos od

794,00 kuna mjesečno,

- za 1999. godinu iznos od

858,00 kuna mjesečno,

- za 2000. godinu iznos od

908,00 kuna mjesečno,

- za 2001. godinu iznos od

1.003,00 kuna mjesečno,

- za 2002. godinu iznos od

1.079,00 kuna mjesečno,

- za 2003. godinu iznos od

1.203,50 kuna mjesečno,

- za 2004. godinu iznos od

1.363,50 kuna mjesečno,

- za 2005. godinu iznos od

1.583,50 kuna mjesečno,

- za 2006. godinu za 01.-10. mjesec iznos od 1.635,00 kuna mjesečno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01. u slijedećem mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate,

te od 01. 11. 2006. godine pa nadalje plaćati mjesečnu rentu u iznosu od 1.635,00 kuna mjesečno zajedno sa zakonskim zateznim kamatama počev od 01. u slijedećem mjesecu za protekli mjesec, pa do isplate,

najkasnije do 01. u slijedećem mjesecu za protekli mjesec sa zakonskim zateznim kamatama počev od dospijeća svakomjesečnog iznosa pa do isplate“

odbija se kao neosnovan.“

Ta presuda potvrđena je presudom suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja kojom je potvrđena presuda suda prvog stupnja u dijelu kojim je tužitelj odbijen s dijelom tužbenog zahtjeva (kao pod II. izreke) reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

Na reviziju nije odgovoreno.

Na temelju odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji, jer presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati. Izreke presuda nisu nerazumljive, ne proturječe same sebi i danim razlozima i u njima su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a ti razlozi nisu nejasni, niti proturječni, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika, i samih tih isprava i zapisnika. Sud drugog stupnja je ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom prijeporu, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP-a, na koju se ukazuje revizijom.

U ovom postupku utvrđeno je:

- da je tužitelj od 1988. radio kao pomoćni građevinski radnik sve do štetnog događaja koji se zbio 21. kolovoza 1990., te na taj način ostvarivao zaradu,

- da je radio na poslovima zidanja, žbukanja, poslovima postavljanja lamperije,

- da je zbog posljedica zadobivenih povreda u štetnom događaju kod tužitelja nastupila trajna nesposobnost za rad od 50%,

- da se nesposobnost za rad manifestira kao nemogućnost obavljanja fizičkih poslova u građevinarstvu koji se obavljaju u nefiziološkom i prisilnom položaju i to, ručno dizanje, nošenje, pokretanje i guranje tereta težih od 25 kg, transport ručnim kolicima, utovar ili istovar tereta ili iz transportnih sredstava, iskop zemlje, čučanje, klečanje, penjanje, stalno stajanje, hodanje najmanje za 50% u odnosu na zdravog radnika iste naobrazbe ili sposobnosti.

Na temelju članka 195. stavak 2. ZOO-a ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 7/96, 112/99 – dalje ZOO)) određeno je da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu, odgovorna osoba dužna je povrijeđenom plaćati određenu novčanu rentu kao naknadu za štetu.

Iz ove odredbe jasno slijedi da je za utvrđivanje granica prava i visine rente koja pripada oštećenom kada gubi zaradu zbog trajnog narušenja zdravlja nije odlučno u kojem je postotku prema medicinskim kriterijima tužitelj (oštećeni) preostala radna sposobnost već je u svakom pojedinom slučaju potrebno utvrditi u čemu se konkretno sastoje tjelesna ograničenja koja su posljedica povreda i u čemu i kako onemogućavaju tužitelja da radom ostvaruje zaradu koju je ostvarivao na poslovima ili aktivnostima koje je u svrhu stjecanja zarade ostvarivao prije nastupanja oštećenja zdravlja. Ta faktična ograničenja u svakom pojedinom slučaju u smislu citirane odredbe treba staviti u korelaciju s poslovima koje je oštećeni obavljao te je radi pravilne primjene članka 195. ZOO trebalo odgovoriti na pitanje je su li konkretne trajne posljedice oštećenja zdravlja u cijelosti ili djelomice faktički onemogućile oštećenog da u budućnosti ostvaruje zaradu.

Na to pitanje sudovi nižeg stupnja nisu odgovorili iako je utvrđeno koje sve poslove tužitelj kao pomoćni nekvalificirani građevinski radnik ne može obavljati.

Stoga uzimajući kao odlučno jedino postotak radne nesposobnosti a ne cijeneći i konkretna ograničenja na strani tužitelja, sudovi nižeg stupnja imaju pogrešan pravni pristup u ovom sporu, zbog čega niti odlučne činjenice nisu utvrđene, pa je stoga slijedom navedenog valjalo temeljem odredbe članka 395. st. 2. ZPP-a prihvatiti reviziju te ukinuti odluke suda prvog i drugog stupnja.

U Zagrebu, 15. listopada 2008.

Predsjednica vijeća:

Gordana Matasić-Špoljarić, v.r.