Revr-906/2014-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 906/14-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća, Željka Šarića člana vijeća i suca izvjestitelja i Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. J. iz Č., kojeg zastupa punomoćnica M. O., odvjetnica u N., protiv tuženika ... škole Č., kojeg zastupa punomoćnik K. G., odvjetnik u Č., radi utvrđenja diskriminacije po nacionalnoj osnovi i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4525/2013- 26 od 20. veljače 2014., kojima je odbijena žalba tužitelja protiv presude Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-218/12-206 od 25. rujna 2012., te preinačena odluka o troškovima postupka sadržana u navedenoj prvostupanjskoj presudi, u sjednici održanoj 14. prosinca 2016.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana u dijelu kojim se pobija presuda Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4525/2013-26 od 20. veljače 2014., u dijelu u kojem se potvrđuje presuda Općinskog suda u Čakovcu poslovni broj P-218/12-206 od 25. rujna 2012.

r i j e š i o j e :

I. Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-4525/2013-26 od 20. veljače 2014. (odluka o troškovima postupka).

II. Odbacuje se revizija tužitelja (podnesak od 26. ožujka 2014.) koju je podnio tužitelj osobno 1. travnja 2014.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži naknadu štete u iznosu od 235.000,00 kn, te u dijelu kojim je tužitelj tražio da se utvrdi diskriminacija po nacionalnoj osnovi, odbijen je prijedlog tužitelja za preinačenje tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva," te spajanje postupka P-42/12", a naloženo je tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 78.425,00 kn.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu koji se odnosi na naknadu štete i utvrđenje diskriminacije, kao i u dijelu kojim je odbijen prijedlog tužitelja za preinačenje tužbe i spajanje postupaka, a rješenjem navedenog drugostupanjskog suda preinačena je odluka o troškovima postupka te je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 7.500,00 kn (umjesto iznosa od 78.425,00 kn).

Protiv navedene drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se odluke nižestupanjskih sudova ukinu.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje diskriminacije po nacionalnoj osnovi, te zbog naknade štete, jer tužitelj tvrdi da je zbog diskriminacije njemu otkazan radni odnos odlukama tuženika od 25. rujna 1992. i 22. listopada 1992.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj, u postupku koji je kod Općinskog suda u Čakovcu vođen pod brojem P-226/09, tražio da se utvrdi da su nedopuštene navedene odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, a odbijeni su i zahtjevi kojima je on tražio vraćanje na rad, te isplatu otpremnine, isplate troškova hotela u Splitu, isplate s osnova prisvajanja opreme S. društva M. r., neisplaćene plaće, te radi isplate jubilarne nagrade.

Drugostupanjski sud je zauzeo shvaćanje da nakon što je pravomoćno odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se utvrdi nedopuštenom odluka o prestanku radnog odnosa, nije dopušteno utvrđivati diskriminaciju po nacionalnoj osnovi jer je taj razlog tužitelj mogao isticati u postupku u kojem je pobijao odluke tuženika o prestanku radnog odnosa, a utvrđeno je i to da je zahtjev tužitelja za naknadu štete zastario jer je od nastanka štete prošlo više od pet godina (čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima - "Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01).

Revizija osporava zakonitost drugostupanjske presude iznoseći da je u donošenju drugostupanjske presude i rješenja sudjelovao sudac M. S. koji je sudjelovao "kao uredujući sudac Općinskog suda u Čakovcu u predmetu P-1823/05, a u kojem su sudjelovale iste parnične stranke".

Tužitelj tvrdi da je M. S. morao biti izuzet, dakle, da je postojao razlog za njegovo izuzeće u smislu odredbe čl. 71. st. 1. toč. 5. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 28/13 - dalje: ZPP), što je bilo od utjecaja na zakonitost odluke u smislu čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP.

Međutim, već iz navoda samog tužitelja proizlazi da se u konkretnom slučaju uopće ne radi o situaciji iz odredbe čl. 71. st. 1. toč. 5. ZPP jer se ta odredba primjenjuje onda ako je sudac u istom predmetu sudjelovao u postupku pred nižim sudom ili pred kojim drugim tijelom.

Sudjelovanje suca u suđenju u drugom predmetu nije razlog za njegovo obavezno izuzeće.

Tužitelj dalje u reviziji iznosi navodne nezakonitosti u postupanju suca M. S. u predmetu u kojem je on sudjelovao, na temelju čega bi se eventualno moglo raditi o razlogu za izuzeće iz odredbe čl. 71. toč. 7. ZPP, međutim, sama okolnost da postoje eventualne povrede odredaba parničnog postupka u postupanju suca nema za posljedicu zaključak da postoji razlog za izuzeće tog suca.

Osim toga, tužitelj u žalbi nije niti predložio da se izuzme suca M. S. (čl. 73. st. 6. ZPP).

Dakle, neosnovano revident osporava zakonitost drugostupanjske presude i rješenja zbog sudjelovanja suca M. S. u donošenju drugostupanjskih odluka (presude i rješenja).

U reviziji se dalje iznosi da je tužitelju uskraćeno da se "osobno očituje u pogledu tužbenog zahtjeva".

Prije svega treba reći da je čudno da tužitelj ima potrebu osobno se izjašnjavati u pogledu svog vlastitog tužbenog zahtjeva, a nije jasno niti kakav je sadržaj tog izjašnjenja koji bi mogao biti od utjecaja na ishod postupka, a kad se uzme u obzir da je tužitelj tijekom ovog postupka zaista u mnogobrojnim podnescima iznosio svoja shvaćanja, ne može se zaključiti da bi u postupanju suda bilo nezakonitosti zbog koje bi tužitelju bilo uskraćeno raspravljanje pred sudom.

Dakle, neosnovano tužitelj tvrdi da postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 6. ZPP.

U reviziji tužitelj dalje tvrdi da je počinjena i bitna povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP "jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, a osobito što je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude, u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti su razlozi nejasni i proturječni, a o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju zapisnika."

Dakle, obrazlažući ovaj razlog zbog kojeg je podnesena revizija, tužitelj citira odredbe iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, međutim, ne navodi u čemu bi se konkretno sastojali općenito navedeni nedostaci prvostupanjske presude, pa se ne može prihvatiti da bi bila počinjena povreda odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Tužitelj također osporava zakonitost nižestupanjskih presuda, prigovarajući da sud nije objavio presudu u skladu s odredbom čl. 335. st. 6. ZPP, međutim, iz spisa proizlazi da je presuda objavljena nakon zaključenja glavne rasprave (list 369 spisa), a, osim toga, postupanje suprotno odredbi čl. 335. st. 6. ZPP moglo bi dovesti do zakonitosti presude ako bi takva povreda bila razlog za nezakonitost presude. U reviziji tužitelj ne obrazlaže zbog čega bi takav eventualni propust suda bio od utjecaja na zakonitost odluke prvostupanjskog suda (čl. 354. st. 1. ZPP).

Tužitelj prigovara i tome da mu je uskraćeno pravo da stavi prigovore na zapisnik s glavne rasprave od 25. rujna 2012., prema odredbi čl. 126. st. 2. ZPP, međutim, tužitelj ne navodi u čemu bi se sastojali njegovi prigovori te zbog čega bi takav propust suda bio od utjecaja na zakonitost prvostupanjskih odluka.

Tužitelj u svojoj reviziji dalje iznosi shvaćanje da je prvenstveno u konkretnom slučaju trebalo utvrditi diskriminaciju po nacionalnoj osnovi "a tek a posteriori naknadu štete".

Međutim, s obzirom na to da su sudovi ocijenili da je potraživanje tužitelja po osnovi naknade štete zastarjelo, dakle, da je zahtjev za naknadu štete neosnovan, to ima za posljedicu i neosnovanost onog tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi postojanje diskriminacije po nacionalnoj osnovi, dakle, utvrđenje da postoji pravni temelj za naknadu štete.

Deklaratorni zahtjev tužitelja je tzv. deklaratorni prejudicijel u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP i, s obzirom na neosnovanost kondemnatornih zahtjeva kojima je pravni osnov upravo ono što se traži utvrditi deklaratornim zahtjevom, osnovano je odbijen deklaratorni tužbeni zahtjev.

Tužitelj dalje tvrdi da je izreka prvostupanjske presude, u dijelu u kojem se odbijaju tužbeni zahtjevi, takva da se izreka ne može ispitati zbog toga što sud nije citirao tužbeni zahtjev kojeg je odbio.

Međutim, pogrešno tužitelj smatra da presuda kojom se odbija tužbeni zahtjev treba sadržavati doslovno citirani tužbeni zahtjev.

Izreka presude mora biti takva da iz nje bude jasno vidljivo da li je određeni tužbeni zahtjev odbijen ili prihvaćen, a način na koji se to postiže ne mora biti isključivo doslovno citiranje tužbenog zahtjeva.

U konkretnom slučaju iz izreke prvostupanjske presude jasno je vidljivo koje zahtjeve tužbe je prvostupanjski sud odbio.

U reviziji tužitelj dalje piše da "prvostupanjski sud pobijanom presudom uopće nije odlučio o t. 1. tužbenog zahtjeva jer se o istoj uopće ne očituje u obrazloženju pobijane presude, uslijed čega je izreka u tom dijelu paušalna".

Međutim, drugostupanjska presuda sadrži razloge koje je prvostupanjski sud propustio iznijeti, pa nije osnovan niti ovaj revizijski razlog.

Tužitelj se dalje poziva na Ustav Republike Hrvatske, na Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, na Opću deklaraciju o ljudskim pravima, na Deklaraciju o ukidanju svih oblika nesnošljivosti i diskriminacije na temelju vjeroispovijesti ili uvjerenja, međutim, radi se o općenitim navodima, a izostaje konkretno povezivanje određenih odredaba tih akata s činjenicama konkretnog slučaja.

U reviziji tužitelj iznosi i shvaćanje da nije pravilno primijenjeno materijalno pravo odlučivanjem o prigovoru zastare. Naime, tužitelj tvrdi "da je sud pogrešno usvojio prigovor zastare tuženika jer se u konkretnom slučaju radi o kršenju temeljnih prava i sloboda čovjeka i građanina, koja ne zastarijevaju".

Međutim, ovakvom površnom artikulacijom shvaćanja da je prigovor zastare neosnovan jer da bi prihvaćanje tog sporazuma bilo suprotno Ustavu Republike Hrvatske i međunarodnim ugovorima koje je sklopila Republika Hrvatska, uopće ne dovodi do zaključka da prigovor zastare ne bi bio osnovan.

Dakle, ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena, pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija djelomično odbijena.

Revident posebno osporava osnovanost drugostupanjskog rješenja kojim je odlučeno o troškovima parničnog postupka, navodeći da je tužitelj u ovom predmetu oslobođen obveze plaćanja svih troškova postupka.

Međutim, revizija protiv odluke o troškovima postupka nije dopuštena (pravno shvaćanje zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015.), pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP u vezi s odredbom čl. 400. st. 3. ZPP u tom dijelu revizija odbačena.

Odbačen je i podnesak tužitelja od 26. ožujka 2014. (revizija koju je tužitelj podnio osobno), jer, prema odredbama čl. 91.a st. 1. i 2. ZPP stranka može podnijeti reviziju preko opunomoćenika koji je odvjetnik, a iznimno, stranka može sama podnijeti reviziju ako ima položeni pravosudni ispit, odnosno za nju može reviziju podnijeti kao opunomoćenik osoba koja ju je prema odredbama ovoga ili kojeg drugog zakona ovlaštena zastupati u tom svojstvu iako nije odvjetnik, ako ima položen pravosudni ispit.

Prema odredbi čl. 91.a st. 3. ZPP stranka, odnosno njezin opunomoćenik iz st. 2. istog članka, dužni su uz reviziju priložiti izvornik ili presliku potvrde o položenom pravosudnom ispitu ako takva potvrda u izvorniku ili u preslici već prije nije podnesena sudu u istom postupku.

U konkretnom slučaju u pogledu revizije tužitelja od 26. ožujka 2014. nije udovoljeno uvjetima iz odredbe čl. 91.a st. 3. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. ZPP revizija podnesena od tužitelja osobno, odbačena kao nedopuštena.

Naime, prema odredbi čl. 392. st. 2. ZPP revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP nedopuštena je, između ostalog, ako ju je podnijela osoba koja nije ovlaštena na podnošenje revizije.

Zagreb, 14. prosinca 2016.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović-Ivanišević, v.r.