Pž-2733/2011-3 · Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

44. Pž-2733/11-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Branke Šabarić Zovko, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice te Mirne Maržić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. d.o.o., OIB …, R., V., kojeg zastupa punomoćnik D. V., odvjetnik u R., protiv tuženika B. T., OIB …, vl. obrta T., iz K., O. K., radi isplate iznosa od 78.182,96 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1284/09-27 od 28. listopada 2010., u sjednici vijeća održanoj 15. listopada 2014.

r i j e š i o j e

Ukida se presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-1284/09-27 od 28. listopada 2010., te se predmet vraća tome sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Pobijanom je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 78.182,96 kn sa zateznom kamatom od 20. veljače 2009. do isplate, kojeg je tužitelj činjenično obrazložio kao zahtjev za povrat uplaćenoga predujma po Ugovoru o prodaji, transportu i montaži mobilne kućice od 13. veljače 2009. (u daljnjem tekstu: Ugovor), sklopljenog na određeno vrijeme, a kojeg tužitelj smatra raskinutim zbog neispunjenja tuženikovih ugovornih obveza. Sud obrazlaže da je utvrđeno kako se radi o ugovoru s fiksnim rokom, da tužitelj nije ispunio svoju ugovornu obvezu uplate ostatka cijene prije isporuke kućice pa je do raskida Ugovora došlo po samom zakonu na temelju odredbe čl. 361. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08; dalje: ZOO). Kako strana koja je kriva za raskid ugovora zbog neispunjenja ugovorne obveze nema pravo na raskid ugovora i naknadu štete, sud smatra da upravo tuženik ima pravo na naknadu štete na temelju odredbe čl. 360. ZOO-a, te da se tuženik na to pravo pozvao tijekom postupka ukazujući na odredbu čl. 3. Međusobnog ugovora kojim je predviđeno da će naručitelj isplatiti 20% od ostatka vrijednosti ugovorene cijene ako Ugovor raskine prije isteka ugovorenoga roka. Ocjenjujući, dakle, da tuženik ima pravo na naknadu štete u visini uplaćenoga predujma od 78.182,96 kn, sukladno odredbi čl. 3. Ugovora, sud je tužbeni zahtjev primjenom odredbe čl. 360. ZOO-a ocijenio neosnovanim. O tuženikovu prigovoru radi prijeboja istaknutom tijekom postupka sud nije odlučivao s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim.

Tužitelj je protiv presude podnio žalbu zbog svih žalbenih razloga. Smatra da je neosnovano utvrđenje prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 78.182,96 kn zbog tužiteljeve krivnje za raskid Ugovora, te da tuženik ima pravo na naknadu štete u iznosu od 20% od ostatka vrijednosti ugovorene cijene kako je ugovoreno čl. 3. Ugovora. Žalitelj ukazuje na nespornu činjenicu da je predmetni Ugovor raskinut, pa na temelju odredbe čl. 368. ZOO-a ukazuje na učinke raskida ugovora, između ostalog i na pravo na povrat onoga što je jedna ugovorna strana dala. Žalitelj ukazuje na to da tuženik tijekom postupka nije postavio nikakav zahtjev za naknadu štete, pa stoga sud nije mogao utvrditi da je tuženik pretrpio štetu, a osobito ne u iznosu od 78.182,96 kn. Pozivanje suda na odredbu čl. 3. Ugovora kojom je doista propisana mogućnost tuženika, za slučaj da tužitelj raskine ugovor prije ugovorenog roka, naplatiti iznos od 20% od ostatka vrijednosti od ugovorene cijene, uz utvrđenje prvostupanjskog suda da je do raskida ugovora došlo po sili zakona, nije opravdano niti na zakonu utemeljeno. Kako je Ugovor prestao po sili zakona, ne može se primijeniti citirana odredba ugovora koja regulira situaciju tužiteljeva raskida ugovora prije roka. Sud je pogrešno utvrdio da je do raskida Ugovora došlo krivnjom tužitelja, a ne istekom roka na koji je sklopljen. Sve ovo ukazuje na to da je počinjena bitna povreda postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, jer su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i proturječni, a postoji i proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih isprava. Pogrešno je i utvrđenje da bi iznos ugovoren čl. 3. Ugovora odgovarao visini utuženog iznosa već bi se eventualno radilo o iznosu od 62.546,38 kn koliko predstavlja 20% od ostatka vrijednosti ugovorene cijene. Stoga je došlo i do pogrešne primjene odredbe čl. 360. i 368. ZOO-a, pa žalitelj predlaže uvažiti žalbu, presudu preinačiti i usvojiti tužbeni zahtjev, odnosno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba je osnovana.

Pobijana je presuda ispitana na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91. 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08. 57/11 i 25/13; dalje: ZPP) u granicama žalbenih razloga, pri čemu je ovaj sud i po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnoga prava. Presudu za sada nije moguće ispitati jer je zahvaćena bitnom povredom postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

Pravilno žalitelj ukazuje da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni, da razlozi iz pobijane presude međusobno proturječe, zbog čega je presuda zahvaćena takvom bitnom povredom postupka zbog koje ju je valjalo ukinuti.

Obrazloženje prvostupanjskog suda prema kojem je tužbeni zahtjev za isplatu uplaćenog predujma po nesporno raskinutom Ugovoru neosnovan zato što tuženik ima sukladno odredbama Ugovora pravo na naknadu štete u slučaju tužiteljevog raskida Ugovora prije roka je nerazumljivo te proturječno sadržaju izvedenih dokaza i sadržaju iskaza stranaka tijekom postupka.

Iz spisa proizlazi da je tužitelj s tuženikom sklopio Ugovor o prodaji transportu i montaži mobilne kućice za cijenu od 390.914,88 kn, da se tužitelj obvezao platiti 20% cijene u obliku avansa pri potpisu Ugovora, koju je obvezu ispunio, a ostatak neposredno prije isporuke, koju obvezu nije ispunio. Člankom 5. je ugovoreno da se Ugovor sklapa na određeno vrijeme počevši od 13. veljače 2009. do 3. ožujka 2009. do kada se tuženik obvezuje isporučiti ugovorenu mobilnu kućicu (Ugovor na listu 3. i 4. spisa).

Iz sadržaja navedenih ugovornih odredbi i nesporne činjenice da je tužitelj uplatio avans u utuženom iznosu, te iz nesporne činjenice da tužitelj nije postupio sukladno odredbi čl. 4. Međusobnog ugovora i prije ugovorenog krajnjeg roka isporuke kućice, prije 3. ožujka 2009., uplatio ostatak cijene, prvostupanjski sud pogrešno u razlozima obrazloženja navodi da je do raskida Ugovora došlo sukladno odredbi čl. 361. ZOO-a po samom zakonu jer da se radi o ugovoru s fiksnim rokom, a tužitelj nije u roku platio preostalu cijenu prije ugovorenog roka isporuke kućice.

Prije svega iz odredbe navedenog članka proizlazi da bi se rok kao bitni sastojak ugovora odnosio na tuženiku obvezu isporuke, za slučaj da je tužitelj u cijelosti ispunio svoje obveze. Tako je pogrešan zaključak da je zbog tužiteljevog nepostupanja po ugovornim odredbama došlo do raskida Ugovora po samom zakonu. To je ujedno i proturječno s iskazom samog tužitelja o odlučnoj činjenici raskida Ugovora.

Iz iskaza saslušanoga svjedoka, tužiteljeva suradnika M. V. i iz iskaza samog tužitelja saslušanog u svojstvu stranke za zaključiti je kako je upravo tužitelj prije roka raskinuo ugovor jer mu nije odgovarala cijena po kojoj je s tuženikom ugovorio sporni posao. Sam direktor tužitelja, M. Š. je na ročištu za glavnu raspravu 26. kolovoza 2010. u svom stranačkom iskazu iskazao: "Stoga sam ja usmeno raskinuo tuženiku Ugovor i to prije 3. ožujka 2009. jer sam utvrdio da nam je zaračunao duplo." (list 62. spisa).

Zbog navedenog su razlozi iz obrazloženja prvostupanjske presude o tome kako je Ugovor raskinut istekom roka po samom zakonu odnosno kako je Ugovor raskinut zbog tužiteljevog neizvršenja ugovorne obveze međusobno proturječni i proturječni sadržaju izvedenih dokaza. Naprotiv, iz sadržaja izvedenih dokaza za zaključiti je kako je upravo tužitelj prije roka raskinuo Ugovor. U tom smislu nisu osnovani žalbeni navodi prema kojima tužitelj nije raskinuo ugovor već je do raskida došlo po samom zakonu zbog tuženikova neizvršenja obveze isporuke kućice u ugovorenom fiksnom roku.

U svakom slučaju tužbeni zahtjev valja ocjenjivati kao zahtjev za vraćanje uplaćenoga predujma sukladno odredbi čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a, jer u slučaju raskida ugovora strana koja je ugovor ispunila potpuno ili djelomično ima pravo na povrat onoga što je dala, kako to pravilno smatra žalitelj, a ne kao zahtjev za naknadu štete.

Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno, ocjenjujući da tužiteljev zahtjev za povrat uplaćenoga predujma nije osnovan zbog tuženikova prava na naknadu štete prema odredbi čl. 3. Ugovora, propustio ocijeniti tuženikov prigovor radi prijebijanja istaknut tijekom postupka na ročištu za glavnu raspravu 20. svibnja 2010. (list 48. spisa). Tuženik je na izričit upit suda na navedenom ročištu za glavnu raspravu istakao procesni prigovor radi prijebijanja i to za potraživanja koja se odnose na troškove uplaćene kao akontacija društvu S. u iznosu od 28.500,00 kn, za nabavu predmetne mobilne kućice, zatim, za potraživanje troškova oko ugovaranja, prodaje i plaćanje suradnika u konkretnom poslu u iznosu od 21.360,00 kn, te za potraživanje po računima broj 14/09 i 26/09 u ukupnom iznosu od 31.024,51 kn, po kojim je računima, kako proizlazi iz rezultata provedenih dokaza, tuženik potraživanje učinio nespornim.

Žalitelj, dakle, s pravom ukazuje na pogrešan pravni pristup suda koji se sastoji u ocjenjivanju neosnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva za povrat uplaćenoga predujma zbog ugovorenog prava tuženika na naknadu štete u visini 20% preostalog iznosa cijene u slučaju tužiteljeva raskida ugovora prije roka. Iako je iz rezultata postupka za zaključiti kako je tužitelj prije roka raskinuo Ugovor, ne proizlazi da je tuženik u postupku istakao zahtjev sukladno odredbi čl. 3. Ugovora, odnosno zahtjev za unaprijed dogovoreni iznos od 20% od ostatka ugovorene cijene, već je tuženik istakao prigovor radi prijebijanja po računima koji se ne odnose na potraživanje ugovoreno čl. 3.Ugovora.

Iz svega proizlazi da je prvostupanjski sud pri donošenju presude ostvario sve istaknute žalbene razloge, jer je zbog pogrešnog pravnog pristupa sud propustio dati razloge o osnovanosti istaknutog tužbenog zahtjeva za povrat uplaćenog predujma, s obzirom na nespornu činjenicu da je Ugovor raskinut, a predujam je tužitelj uplatio, te je propustio ocijeniti osnovanost tužbenog zahtjeva i s obzirom na istaknuti prigovor radi prijebijanja, pogrešno ocjenjujući tužbeni zahtjev neosnovanim zbog tuženikova prava na naknadu sukladno odredbi čl. 3. Međusobnog ugovora, kakav zahtjev tijekom postupka nije postavljen. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a presudu valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će ponovno utvrđivati odlučne činjenice kako glede istaknutog tužbenog zahtjeva tako i glede tuženikova prigovora radi prijebijanja do visine istaknutog tužbenog zahtjeva. Radi toga će ponovno ocijeniti i izvedene dokaze, naročito sadržaje iskaza svjedoka i stranaka, te ocijeniti osnovanost tužbenoga zahtjeva primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i 2. ZOO-a, ali i ocjenom tuženikovih prigovora istaknutih tijekom postupka. Ocjenjujući tuženikov prigovor radi prijebijanja, sud će uzeti u obzir tužiteljeva očitovanja o potraživanjima po računima broj 14/09 i 26/09 u ukupnom iznosu od 31.024,51 kn, iz kojeg proizlazi da je to potraživanje nesporno, a u odnosu na ostala potraživanja istaknuta radi prijebijanja će po potrebi izvesti predložene dokaze ako ocijeni da se predloženim dokazima mogu utvrditi odlučne činjenice za ocjenu osnovanosti toga prigovora. Potom će sud donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, kako u odnosu na tužbeni zahtjev, tako i u odnosu na tuženikov prigovor radi prijebijanja, u kojoj će pravilnom primjenom materijalnog prava dati jasne razloge o odlučnim činjenicama koje ne proturječe niti sadržaju isprava, a niti sadržaju izjava stranka tijekom postupka, te će odlučiti i o ukupnim troškovima postupka.

U Zagrebu 15. listopada 2014.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

BRANKA ŠABARIĆ ZOVKO, v.r.