Rev-1918/1996-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1918/1996-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića, kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Jakoba Miletića, Vjere Delić i Katarine Buljan, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice J. Ž. T. iz I., koju zastupa punomoćnik E. M., odvjetnik iz Z., protiv tužene Županijski ured Vukovarsko-srijemske županije Vinkovci, Ispostava Zagreb i Grada Iloka, radi isplate minimalne plaće, rješavajući reviziju izjavljenu od tužiteljice protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 1996. godine, br. Gž-267/96., kojom je odbijena žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđena presuda Općinskog suda u Vukovaru od 2. listopada 1995. godine, br. P-30/95., u sjednici održanoj dana 14. travnja 1999. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužiteljice odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom Općinskog suda u Vukovaru od 2. listopada 1995. godine, br. P-30/95. suđeno je:

"U cijelosti se odbija tužbeni zahtjev tužitelja J. Ž. T. iz I., sada iz C. koju zastupa punomoćnik E. M., odvjetnik iz Z. koji glasi:

Nalaže se I-tuženiku Županjskom uredu Vukovarsko-srijemske županije Vinkovci, Ispostava Zagreb koga zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Zagreba i II-tuženiku Grad Ilok sa privremenim sjedištem u Zagrebu, koga zastupa Javno pravobraniteljstvo Grada Zagreba da u roku od 8 dana po pravomoćnosti presude stavi tužiteljicu na posebnu evidenciju radnika - prognanika i time osigura ostvarivanje prava na isplatu minimalne plaće počev od 1. siječnja 1993. godine, ili opreza radi od 1. rujna 1993. godine, pa na neodređeno vrijeme dok za to postoje zakonski uvjeti, a sve sukladno odredbama Zakona o osiguranju sredstava, ostvarivanju prava i načinu isplate minimalnih plaća i naknada određenim fizičkim i pravnim osobama, kao i da tužiteljici naknadi u istom roku prouzročeni parnični trošak, pod prijetnjom izvršenja."

Presudom Županijskog suda u Osijeku od 14. ožujka 1996. godine, br. Gž-267/96. odbijena je žalba tužiteljice kao neosnovana i navedena prvostupanjska presuda potvrđena.

Protiv ove pravomoćne presude suda drugog stupnja reviziju je izjavila tužitelja zbog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP) i predložila da sud reviziju prihvati i pobijanu presudu preinači tako da prihvati tužbeni zahtjev ili da pobijane presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

Pravovremenu, potpunu i dopuštenu reviziju tužiteljice sud prvog stupnja dostavio je, primjenom čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92. i 112/99. - dalje ZPP), na odgovor tuženima i na izjašnjenje nadležnom državnom odvjetniku.

Tuženici nisu odgovorili na izjavljenu reviziju tužitelja, niti se o istoj izjasnio Državni odvjetnik Republike Hrvatske.

Revizija nije osnovana.

U ovoj pravnoj stvari revidentica tužbenim zahtjevom zahtijeva da je tuženi stave u evidenciju radnika - prognanika i time joj osiguraju ostvarenje prava na isplatu minimalne plaće počevši od 1. siječnja 1993. godine ili opreza radi od 1. rujna 1993. godine, pa na neodređeno vrijeme dok za to postoje zakonski uvjeti sve sukladno Zakonu o osiguranju sredstava za ostvarivanje prava i načinu isplate minimalnih plaća i naknada određenim fizičkim i pravnim osobama.

Nižestupanjski su sudovi ocijenili osnovanost takvog tužbenog zahtjeva na temelju činjeničnih utvrđenja iz kojih proizlazi:

- da je tužiteljica zasnovala radni odnos na određeno vrijeme kao pripravnik srednje stručne spreme rješenjem Općinskog sekretarijata za Opću upravu u Vukovaru sa danom 16. srpnja 1980. godine, s time da je istim rješenjem raspoređena na rad u mjesni ured Ilok do 15. srpnja 1981. godine, u kojem je roku bila dužna položiti stručni ispit za upravnog referenta,

- da je tužiteljica po položenom stručnom ispitu primljena u stalni radni odnos 28. lipnja 1982. godine, s time da je raspoređena u isti Sekretarijat na položajno zvanje referenta za obavljanje stručnih i administrativnih poslova u mjesnom uredu Ilok,

- da je rješenjem povjerenika Vlade Republike Hrvatske, za Općinu Vukovar tužiteljici prestao radni odnos u organima uprave Općine Vukovar s danom 7. siječnja 1992. godine, na koje rješenje je tužiteljica podnijela žalbu 1. rujna 1993. godine, o kojoj nije donesena odluka, te da tužiteljica nije pobijala odluku o prestanku radnog odnosa pred sudom,

- da je iz osobnog kartona prognanika utvrđeno da je tužiteljici priznat status prognanika od 24. prosinca 1992. godine,

- da je tužiteljica 31. siječnja 1995. godine, tražila uspostavu evidencije i isplatu minimalnih plaća u nazad od 1. siječnja 1993. godine ili od 1. siječnja 1995. godine pa nadalje, od Gradskog vijeća Grada Iloka,

- da je protiv tužiteljice obustavljen kazneni postupak pred Vojnim sudom u Osijeku 31. siječnja 1994. godine, br. K-809/93., zbog odustanka Vojnog državnog odvjetnika od optužnice.

Na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski su sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su ocijenili tužbeni zahtjev tužiteljice neosnovanim.

Ovo iz razloga što je tužiteljici rješenjem povjerenika Vlade Republike Hrvatske za Općinu Vukovar prestao radni odnos sa danom 7. siječnja 1992. godine, jer to rješenje nije stavljeno izvan snage, a tužiteljica je propustila u prekluzivnom roku tražiti sudsku zaštitu u radnom sporu. U ovoj pravnoj stvari sud ne može više cijeniti pravilnost odnosno zakonitost rješenja o prestanku radnog odnosa tužiteljici ni kao prethodno pitanje s obzirom da tužiteljica propustila pravilnost rješenja pobijati u radnom sporu primjenom čl. 83. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa koji je u to vrijeme bio na pravnoj snazi, a koji se primjenjuje temeljem čl. 384. Zakona o upravi ("Narodne novine", br. 16/78, 50/78, 29/85, 48/85,41/90,47/90, 53a/91.).

Tužiteljica, dakle, zbog navedenih razloga nije nakon vremena utvrđenog rješenjem o prestanku radnog odnosa - 17. siječnja 1992. godine, bila u radnom odnosu, pa joj ni ne pripada pravo kao korisniku prava na isplatu plaće sukladno Uredbi o osiguranju sredstava za ostvarivanje prava i načinu isplate minimalnih plaća i naknada određenim fizičkim i pravnim osobama ("Narodne novine", br. 40/92. i 54/93.) kao i Zakona o osiguranju sredstava ostvarivanju prava i načinu isplate minimalnih plaća i naknada određenim fizičkim i pravnim osobama ("Narodne novine", br. 109/93.). Ovo iz razloga što su prema navedenim Uredbama i Zakonu korisnici sredstava između ostalih i radnici, a i radnici prognanici, a tužiteljica, s obzirom na naprijed navedene razloge ima status prognanika ali ne i status radnika prognanika. Kako se tužiteljica ni po jednoj od odredbi uredaba i zakona, koje određuju tko može biti korisnik prava na isplatu plaće, ne može definirati kao korisnik prava na isplatu plaće to nije bilo pravne osnove za prihvaćanje tužiteljičinog tužbenog zahtjeva kako su to pravilno ocijenili nižestupanjski sudovi.

Zbog navedenih se razloga, po ocjeni ovoga suda, u ovoj pravnoj stvari nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, pa je revizija tužiteljice primjenom čl. 393. ZPP, odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 14. travnja 1999.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v.r.