Revr-222/2007-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 222/07-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Damira Mratovića, kao predsjednika vijeća, Ivice Crnića, Ljubice Munić, mr. sc. Lucije Čimić i Željka Glušića, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužiteljice A. P. iz S., koju zastupa punomoćnik T. L., dipl. iur., odvjetnik u S., protiv tuženika Republika Hrvatska, kojeg zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o tužiteljičinoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 4873/05 od 14. prosinca 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1178/05 od 12. srpnja 2005., u sjednici održanoj 5. rujna 2007.

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev da se tuženiku naloži da tužiteljici na ime dodatka na plaću za razdoblje od 1. srpnja 2001. do 21. lipnja 2002. isplati iznos 25.785,791 kn sa zateznim kamatama na pojedine iznose pobliže navedenim u izreci te presude. Tom presudom pod točkom II. izreke tužiteljici je naloženo da tuženiku nadoknadi parnični trošak u iznosu 3.500,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja odbijena je tužiteljičina žalba kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Sud drugog stupnja je, na temelju čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03. i 88/05. – dalje: ZPP), dopustio reviziju protiv svoje odluke. Revizija je dopuštena radi odluke postoji li pravo službenika u kaznenim tijelima na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada u razdoblju od 1. svibnja 2001. do 21. lipnja 20002.

Protiv presude suda drugog stupnja tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se tužbeni zahtjev u cijelosti prihvati i da joj se nadoknade parnični troškovi.

Prema čl. 382. st. 2. ZPP-a kada je riječ o reviziji po dopuštenju drugostupanjskog suda revizijski sud je u ispitivanju zakonitosti i pravilnosti odluke ograničen na ono pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.

Tuženik nije odgovorio na reviziju.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu dodatka na plaću zbog posebnih uvjeta rada za razdoblje od 1. svibnja 2001. do 21. lipnja 2002., tužiteljici koja je s tuženikom imala sklopljen ugovor o radu na neodređeno vrijeme kao državni službenik u Okružnom zatvoru u S..

Sporno je pravno pitanje, pripada li tužiteljici za rečeno razdoblje pravo na posebni dodatak.

Prema čl. 108. st. 1. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine", broj 27/01. – dalje: ZDSN) plaću službenika odnosno namještenika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je službenik odnosno namještenik raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža. Prema st. 2. istog zakonskog članka osnovica za izračun plaće utvrđuje se kolektivnim ugovorom.

Odredbom čl. 109. st. 1. ZDSN-a propisano je da vrijednost koeficijenta složenosti poslova radnih mjesta utvrđuje Vlada Republike Hrvatske uredbom. Člankom 112. ZDSN-a propisano da Vlada Republike Hrvatske uredbom utvrđuje poslove s posebnim uvjetima rada te pravo na posebne dodatke za službenike i namještenike koji rade na tim poslovima.

Odredbom čl. 129. ZDSN-a propisano je da danom stupanja na snagu uredbe iz čl. 109. st. 1. tog Zakona prestaje važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine", broj 90/94. i 6/2000.). Na temelju čl. 109. st. 1. ZDSN-a donesena je Uredba o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj upravi ("Narodne novine" broj, 37/01.), koja je stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama", tj. 25. travnja 2001. Tim danom prestala je važiti Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine", broj 90/94. i 6/2000.), prema kojoj je u prijašnjem razdoblju utvrđivana visina dodatka za određene poslove, s obzirom na njihovu težinu i specifičnost uvjeta u kojima se isti obavljaju. Naknadno donesena i Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi ("Narodne novine", broj 74/02.) stupila je na snagu danom objave u "Narodnim novinama", tj. 21. lipnja 2002. Taj propis je uredio koji državni službenici imaju pravo na dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada. U skladu s tom Uredbom tužiteljici je od 21. lipnja 2002. ponovno isplaćivan dodatak na plaću zbog otežanih uvjeta rada.

Pravilno su općinski i županijski sud zaključili da je zakonodavac, donoseći novi Zakon o državnim službenicima i namještenicima, koji je uredio i plaće, imao namjeru na drukčiji način urediti poslove s posebnim uvjetima rada i visinu dodatka za pojedine poslove. To je trebalo uslijediti nakon donošenja Uredbe o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova u državnoj službi, do čega nije odmah došlo, jer je Uredba o poslovima i posebnim uvjetima rada u državnoj službi donesena tek 21. lipnja 2002. Pravilno su sudovi zaključili da sud nije ovlašten odrediti koji poslovi u državnoj službi imaju otežane uvjete rada, zbog čega bi službenicima i namještenicima koji ih obavljaju pripadalo pravo na dodatak na plaću.

Pogrešno tužiteljica smatra da joj pravo na dodatak na plaću u navedenom razdoblju pripada na temelju čl. 84. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95., 54/95., 65/95., 17/01., 82/01. i 114/03. – dalje: ZR), koji je predvidio pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada, prekovremeni i noćni rad te za rad nedjeljom, blagdanom ili nekim drugim danom za koji je zakonom određeno da se ne radi. Naime, riječ je o zakonskoj odredbi općeg značenja, koja se ne može neposredno primijeniti kada je u pitanju pravo na dodatak na plaću za otežane uvjete rada, koje pitanje su za oblast radnih odnosa državnih službenika i namještenika uredio ZDSN i podzakonski akti doneseni na temelju tog Zakona, tj. već navedene Uredbe Vlade Republike Hrvatske.

Isto tako tužiteljica pogrešno smatra da joj utužena tražbina pripada i na temelju Zakona o izvršenju kazne zatvora.

Naime, čl. 16. Zakona o izmjenama Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 59/01.), koji je stupio na snagu 1. srpnja 2001., dopunjen je čl. 30. tog Zakona, tako da su dodani stavci 2., 3., 4., 5., 6. i 7., koji su u pogledu plaće i dodatka na plaću suglasni s čl. 108. i 109. ZDSN-a, a u stavku 5. također je posebno naglašeno da poslove s posebnim uvjetima rada i pravo na posebne dodatke iz st. 1. i 2. tog članka utvrđuje uredbom Vlada Republike Hrvatske.

Osim toga, valja uzeti u obzir da je odredbom čl. 74. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršenju kazne zatvora izmijenjen čl. 181. Zakona o izvršenju kazne zatvora, tako da je Vlada Republike Hrvatske obvezna u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu tog Zakona, pored drugih propisa, donijeti i Uredbu o posebnim uvjetima rada i pravu na posebne

l. 175.

dodatke (čl. 30. st. 5.). Ta pitanja uređena su određena su odredbama čl. 30. i č pročišćenog teksta Zakona o izvršenju kazne zatvora ("Narodne novine", broj 150/03.).

Pravilno općinski i županijski sud smatraju da tužiteljici za navedeno razdoblje ne pripada pravo na dodatak na plaću. To zato što za to vrijeme Vlada Republike Hrvatske nije uredbom uredila radna mjesta u državnoj službi s posebnim uvjetima rada, za koje pripada pravo na dodatak, niti visinu tog dodatka. Takve propise sud ne može nadomjestiti svojom odlukom.

Neosnovano se tužiteljica poziva na presudu Županijskog suda u Gospiću poslovni broj Gž-183/04, presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gžr-1022/05-2 i Gžr- 894/05-2 te Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj Gž-1345/05-2, u kojima je prihvaćanjem drugačijeg pravnog stajališta prihvaćen istovrsni tužbeni zahtjev. Naime, istaknuti tužbeni zahtjev nije moguće osnovano prihvatiti samo pozivom na odredbu čl. 84. ZR-a i čl. 112. ZDSN-a, koje odredbe priznaju pravo na dodatak na posebne uvjete rada. Ti propisi nisu konkretno primjenjivi, uz propis koji daje ovlaštenje Vladi Republike Hrvatske da svojom uredbom kao provedbenim propisom odredi koja su radna mjesta u državnoj službi radna mjesta s otežanim uvjetima rada i da utvrdi visinu dodatka na plaću koja pripada u vezi rada na tim mjestima.

Stoga propust Vlade Republike Hrvatske da pravovremeno donese provedbene podzakonske akte ne može imati za posljedicu da se za utuženo razdoblje u smislu čl. 130. ZDSN-a primjenjuje prijašnja Uredba o dodacima za poslove s posebnim uvjetima rada ("Narodne novine", broj 90/94.), koja je stavljena izvan snage, niti bi sud, za sporno razdoblje, na temelju čl. 30. Zakona o izvršenju kazne zatvora, kojom je propisano da se plaća ovlaštene službene osobe sastoji od osnovne plaće i dodatka na plaću, bio ovlašten na temelju odredbe čl. 223. ZPP-a slobodnom ocjenom odrediti visinu dodatka, kako razlaže revident u navodima revizije pozivajući se pritom na pojedine odluke županijskih sudova u Republici Hrvatskoj.

Vlada Republike Hrvatske očito je propustila ispuniti svoju obvezu da, u zakonom određenom roku, donese uredbu kojom bi uredila pitanje tko od državnih službenika ima pravo na dodatak na plaću za poslove s posebnim uvjetima rada, kao i iznos takvog dodatka.

Vrhovni sud Republike Hrvatske nema, međutim, ovlasti sankcionirati takvo postupanje kojim se, donošenjem podzakonskih propisa nakon isteka roka određenog zakonom, krše zakonske obveze i kojima se na taj način oštećuju prava radnika. Već je rečeno da Zakon sudu ne daje ni ovlast da umjesto Vlade Republike Hrvatske utvrdi koji poslovi spadaju u kategoriju poslova s posebnim uvjetima rada. Zbog tih razloga sudovi nisu u mogućnosti tužiteljici pružiti zahtijevanu pravnu zaštitu.

Kako dakle nije ostvaren istaknuti revizijski razlog valjalo je reviziju kao neosnovanu odbiti (čl. 393. ZPP-a).

U Zagrebu, 5. rujna 2007.

Predsjednik vijeća:

Damir Mratović, v.r.