Pž-9297/2011-2 · Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI PREKRŠAJNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Broj: Pž-9297/11

ZAGREB

R J E Š E N J E

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u Vijeću sastavljenom od sutkinja Branke Prebeg kao predsjednice Vijeća te Gordane Korotaj i Ivanke Mašić kao članica Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Kristine Koščec Kušić kao zapisničara, u prekršajnom postupku protiv okr. O.R. i okr. D.M., zbog prekršaja iz članka 12. stavka 1. u vezi sa člankom 293. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj 67/08 i 48/10), odlučujući o žalbi okr. O.R. i okr. D.M., podnesenoj protiv osuđujućeg dijela presude Prekršajnog suda u Z. od 12. svibnja 2011., broj: Pp 16 P-7719/2010, u sjednici Vijeća održanoj 30. listopada 2013.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se žalba okr. O.R. i okr. D.M., ukida se pobijana prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu te se predmet u tom dijelu dostavlja prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Obrazloženje

Pobijanom prvostupanjskom presudom Prekršajnog suda Z. od 12. svibnja 2011., broj: Pp 16 P-7719/2010., proglašeni su krivima okr. O.R. i okr. D.M. da su, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinili prekršaj iz članka 12. stavka 1. u vezi sa člankom 293. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji je okr. O.R., uz primjenu odredaba o ublažavanu kazne, izrečena novčana kazna u iznosu 2.700,00 kuna, a okr. D.M. novčana kazna u iznosu 1.500,00 kuna, koje su okrivljenici dužni platiti u roku 15 dana od pravomoćnosti presude te su obvezani na naknadu troškova prekršajnog postupka, kako je to specificirano u izreci pobijane presude.

Istom presudom, okr. A.S. je oslobođen od optužbe da bi, na način činjenično opisan u oslobađajućem dijelu presude, počinio prekršaj iz članka 57. stavka 1. i 7. u vezi sa člankom 293. stavkom 2. Zakona o sigurnosti prometna na cestama.

Protiv osuđujućeg dijela te presude, okr. O.R. i okr. D.M., putem branitelja odvjetnika D.J., pravodobno su podnijeli zajedničku žalbu zbog svih žalbenih osnova s prijedlogom da se žalba prihvati a pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Žalba je osnovana.

U pravu su okrivljenici kada u žalbi tvrde da u provedenom dokaznom postupku odlučne činjenice nisu nedvojbeno utvrđene.

Naime, u ovom prekršajnom predmetu žalitelji su proglašeni krivima za izazivanje prometne nesreće uslijed ne postavljanja prometne signalizacije na raskrižju DC-106 i odvojka za zaseok T., a koja bi prometna signalizacija ukazivala koja je, od te dvije ceste, cesta s prednošću prolaska.

Dakle, u odlučne činjenice su, između ostalih, i postojanje obveze O.R. za postavljanje prometne signalizacije na predmetnom raskrižju, kao i postojanje uzročne veze između neispunjenja te obveze (ako ona postoji) i nastanka prometne nesreće.

Da bi se odgovorilo na pitanje tko je nadležan za postavljanje prometne signalizacije i postoji li obveza postavljanja prometne signalizacije prvo se treba utvrditi službena kategorizacija cestovne prometnice, što se, kako se to osnovano ističe u žalbi, ne utvrđuje prometnim vještačenjem nego na temelju propisa, a što je prvostupanjski sud propustio učiniti.

Zakonom o javnim cestama („Narodne novine“ broj 180/04, 82/06, 138/06, 146/08, 152/08, 38/09, 124/09, 153/09 i 73/10) točno je određeno razvrstavanje javnih cesta na autoceste, državne ceste, županijske ceste i lokalne ceste (također i nerazvrstane ceste), a službeno razvrstavanje cestovnih prometnica utvrđuje se na temelju važećih Prostornih planova općine/grada odnosno putem Odluke o razvrstavanju javnih cesta, koja se objavljuje u „Narodnim novinama“. Nadalje, u vezi s ovom odlučnom činjenicom ističe se da Zakon o cestama, između ostalog, definira i pravne osobe nadležne za upravljanje cestama u Republici Hrvatskoj, a što je prvostupanjski sud također propustio utvrditi. Osim toga, prema Pravilniku o prometnim znakovima, signalizaciji i opremi na cestama („Narodne novine“ broj 33/05, 64/05, 155/05 i 14/11), prometni znakovi se mogu postavljati isključivo na temelju prometnog projekta, pa je kod utvrđivanja činjenice postoji li obveza postavljanja prometne signalizacije na predmetnom raskrižju bilo potrebno utvrditi postoji li prometni projekt za postavljanje prometne signalizacije na predmetnom raskrižju.

Nadalje, kod utvrđivanja odlučne činjenice postojanja uzročne veze između neispunjenja obveze postavljanja prometne signalizacije (ako ona postoji) i nastanka prometne nesreće, prvostupanjski sud je pristupio nedovoljno kritički.

Naime, pri razmatranju uzročno posljedične veze s nastalom prometnom nesrećom potrebno je imati na umu da je Zakonom o sigurnosti prometa na cestama predviđena mogućnost da na križanju ceste sa suvremenim kolničkim zastorom i ceste bez suvremenog kolničkog zastora nije postavljen prometni znak (članak 57. stavak 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama). Kako u ovom konkretnom slučaju, na temelju provedenog dokaznog postupka, postoje indicije, ali nije nedvojbeno utvrđeno, da se upravo radi o križanju ceste sa suvremenim kolničkim zastorom i ceste bez suvremenog kolničkog zastora, bilo je potrebno navedenu činjenicu utvrditi s potpunom sigurnošću, a tek potom utvrđivati postojanje uzročno posljedične veze s nastalom prometnom nesrećom i to kritički s obzirom na članak 57. stavak 5. Zakona o sigurnosti prometa na cestama.

Na kraju, prvostupanjski sud je pri utvrđivanju postojanja prekršajne odgovornosti okr. O.R. propustio imati na umu odredbu članka 62. stavka 2. Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07), prema kojoj jedinice lokalne i područne (regionalne) samouprave odgovaraju za prekršaje koji su počinjeni radnjama koje ne ulaze u izvršavanje njihovih javnih ovlasti. Ovo s obzirom na odredbu članka 2. stavka 1. Zakona o komunalnom gospodarstvu („Narodne novine“, broj 36/95, 70/97, 128/99, 57/00, 129/00, 59/01, 26/03 – pročišćeni tekst, 82/04, 178/04, 38/09, 79/09, 153/09 i 49/11), koja propisuje da se komunalne djelatnosti obavljaju kao javna služba.

Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije dovoljno kritički i savjesno ocijenio provedene dokaze, a niti je proveo sve potrebne i dostupne dokaze u cilju pravilnog i točnog utvrđenja činjenica koje su od važnosti za donošenje zakonite odluke.

Kako je za osuđujuću presudu potrebno s potpunom izvjesnošću utvrditi je li okrivljenik počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret te kako se odluka o prekršajnoj odgovornosti može temeljiti samo na činjenici koja je nedvojbeno dokazana, to se slijedom navedenog ne može s dovoljnim stupnjem izvjesnosti zaključivati o krivnji okr. O.R. i okr. D.M., pa je dakle činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, radi čega je prvostupanjsku presudu trebalo ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje i odluku.

U ponovnom suđenju, prvostupanjski sud će provesti sve već provedene dokaze, provesti dokaze na koje mu je ukazano u ovoj odluci, a po potrebi provesti i druge dokaze te pravilnom i kritičnom analizom svih provedenih dokaza, donijeti novu, zakonitu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti.

Stoga je, na temelju članka 206. stavka 1. Prekršajnog zakona, riješeno kao u izreci ovog rješenja.

U Zagrebu, 30. listopada 2013.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Kristina Koščec Kušić, v.r.

Branka Prebeg, v.r.

Rješenje se dostavlja Prekršajnom sudu u Z. u 6 otpravaka za spis, okrivljenike, branitelja i tužitelja.

Suglasnost ovog otpravka s izvornikom ovjerava

Upraviteljica sudske pisarnice:

Edita vrkljan