Rev-x-193/2014-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Rev x 193/14-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Ljiljane Hrastinski Jurčec, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužiteljice M.-J. V. K.-Ć., OIB: … iz S., … zastupane po punomoćnici G. B., odvjetnici u S., protiv tuženika 1. T. H. iz N. Y. 1065 U., 605 P. A., 6F, OIB: …, 2. A. P. iz S., P. 20, OIB: …, 3. H. O. S. B.-P. iz Š., 8217 W., OIB: …, M. 496, 4. M. G. P., OIB: … iz 8216 Z., Š., F. 20, 5. N. D. P., OIB: … iz N. Y. 10580 U., 12 H. L., R., 6. M. K., OIB: … iz K., R. V., S. A. de S. E., R. T., P. H. i 7. A. B., OIB: … iz S., …, svi tuženici zastupani po punomoćniku T. M., odvjetniku u S., radi utvrđenja ništavosti i donošenja presude koja zamjenjuje ugovor o najmu i ugovor o prodaji stana, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnaj-17/13 od 19. rujna 2013., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-3861/99 od 10. lipnja 2013., u sjednici vijeća održanoj 2. srpnja 2014.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice protiv točke II. i III. presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnaj-17/13 od 19. rujna 2013., kao neosnovana.

r i j e š i o j e :

Odbacuje se revizija tužiteljice protiv točke I. presude Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gžnaj-17/13 od 19. rujna 2013., kao nedopuštena.

Obrazloženje

Rev x 193/14-2

Pobijanom je prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Splitu poslovni broj P- 3861/99 od 10. lipnja 2013., prihvaćen tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika pod 7) A. B. te je donesena presuda kojom je zamijenjen Ugovor o najmu četverosobnog stana položenog na I. katu lijevo zgrade izgrađene na čest. zgr. 3303 z.U. 9589 k.o. S., površine 104,21 m2, anagrafske oznake …, uz mjesečnu najamninu u iznosu od 317,99 kuna, između tužiteljice, kao zaštićenog najmoprimca i tuženika pod 7) A. B., kao zaštićenog najmodavca, time da su kao članovi obiteljskog domaćinstva najmoprimca koji mogu koristiti stan zajedno s najmoprimcem označeni I. Ć., suprug tužiteljice te M. F. T. Ć., sin tužiteljice. U preostalom dijelu kojim je tužiteljica zatražila donošenje presude koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana u odnosu na tuženike pod 1), 2), 3), 4), 5) i 6) tužbeni zahtjev je odbijen (točka I. izreke).

Navedenom prvostupanjskom presudom odbijeni su i zahtjevi tužiteljice kojim je tražila: utvrđenje ništavim Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženika pod 1) i tuženika pod 7) od 16. veljače 2012., kojem je predmet bio kupnja 1/6 idealnog dijela spomenutog stana te kojim je traženo brisanje u zemljišnim knjigama stanja nastalog na temelju ovog ugovora i uspostava knjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe ugovora (točka II. I.l.i 2.); utvrđenje da je ništav Ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženika pod 2) i tuženika pod 7) od 31. siječnja 2012. godine kojem je predmet bio kupnja 1/6 idealnog dijela predmetnog stana, kao i brisanje uknjižbe nastale na temelju ovog ugovora (točka II. 1. 3 i 4); utvrđenje ništavim Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženika pod 3) i tuženika pod 7) od 18. studenoga 2011. godine kojem je predmet bio kupnja 1/18 idealnog dijela ovoga stana, kao i brisanje uknjižbe nastale na temelju ovog ugovora (točka II. I. 5. i 6.); utvrđenje da je ništav Ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženika pod 4) i tuženika pod 7) pod 18. studenoga 2011. godine kojem je predmet bio kupnja 1/18 idealnog dijela predmetnog stana kao i brisanje uknjižbe nastale na temelju tog ugovora o zemljišnim knjigama (točka II. I. 7 i 8. izreke); utvrđenje da je ništav Ugovor o kupoprodaji zaključen između tuženika pod 5) i tuženika pod 7) od 18. studenoga 2011. godine kojem je predmet bio kupnja 1/18 idealnog dijela predmetnog stana, kao i brisanje uknjižbe nastale na temelju ovog Ugovora (točka II. I. 9. i 10. izreke); utvrđenje ništavim Ugovora o kupoprodaji zaključenog između tuženika pod 6) i pod 7) od 16. veljače 2012. godine kojem je predmet bio kupnja 1/6 idealnog dijela predmetnog stana, kao i brisanje uknjižbe nastale prije tog ugovora, (točka II. I. 11. i 12. izreke).

Odbijen je i tužbeni zahtjev kojim je traženo donošenje presude koja nadomješta ugovor o kupoprodaji predmetnog stana između tuženika kao prodavatelja, te tužiteljice kao kupca (točka II.II. izreke).

Odlukom je o parničnom trošku određeno da svaka stranka snosi svoj trošak (točka III. izreke).

Drugostupanjskom presudom je suđeno:

„ I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-3861/99 od 10. lipnja 2013. godine u dijelu točke I. izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev, kao i u točki II. izreke.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Splitu broj I P-3861/99 od 10. lipnja 2013. godine u pobijanom dijelu točke I. izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te donesena

Rev x 193/14-2

presuda koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana između tužiteljice i tuženika 7. A. B., tako da se tužbeni zahtjev u tom dijelu odbija kao neosnovan.

III. Dužna je tužiteljica u roku od 15 dana isplatiti tuženicima s osnove parničnog troška iznos od 31.930,00 kuna.“

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnijela tužiteljica. Tužiteljica je reviziju u ovoj parničnoj stvari podnijela pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. toč. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku navodeći kako odluka u ovom sporu ovisi o rješavanju materijalnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnost građana zbog toga što u jednom od pitanja u ovoj pravnoj stvari revizijski sud već zauzeo shvaćanje, a odluka suda drugog stupnja je utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem, dok u jednom od pitanja u ovoj pravnoj stvari revizijski sud još nije zauzeo stajalište odlučujući o pojedinom predmetu na odjelnoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojem postoji različita sudska praksa drugostupanjskih sudova.

Tuženik 7) A. B. je odgovorio na reviziju.

Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

Protiv pravomoćne drugostupanjske odluke može se izjaviti revizija (redovna revizija) prema odredbi čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 57/11, dalje: ZPP) koja se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 57/11). Sukladno navedenoj odredbi stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 200.000,00 kn (čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP-a), ako je presuda donesena u sporu koji je pokrenuo radnik protiv odluke o postojanju ugovora o radu, odnosno o prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa (čl. 382. st. 1. toč. 2. ZPP-a), ili ako je drugostupanjska presuda donesena prema odredbama članka 373.a i 373.b toga zakona (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

U ovom predmetu je drugostupanjska presuda - u dijelu (točka. II. izreke) kojim je preinačena prvostupanjska presuda u dijelu točke I. njene izreke kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev te donesena presuda koja zamjenjuje Ugovor o najmu stana između tužiteljice i sedmotuženika A. B. - prema odredbama čl. 373.a st. 1. toč. 2. ZPP, pa je protiv tog dijela drugostupanjske presude dopuštena redovna revizija (čl. 382. st. 1. toč. 3. ZPP-a).

Stoga je, u tom dijelu, prema odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP, pobijana presuda ispitana samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

U ovoj reviziji tužiteljica ne ističe razlog postojanja bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

Predmetni spor vođen je u ovom dijelu (u odnosu na točku II. izreke drugostupanjske odluke) povodom zahtjeva tužiteljice za donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o najmu stana u S., …, položen na prvom katu lijevo, zgrade izgrađene na čest. zgr. 3303 z.u. 9589 k.o. S., sa zaštićenom najamninom.

Rev x 193/14-2

U ovom revizijskom stupnju postupka i dalje je među strankama sporno pitanje jesu li se na strani tužiteljice ostvarile pretpostavke za stjecanje statusa zaštićenog najmoprimca, odnosno je li tužiteljica na dan stupanja na snagu (6. studenog 1996.) Zakona o najmu stanova („Narodne novine" broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06, dalje: ZNS) stekla prava i obveze najmoprimca temeljem odredbe članka 30. stavka 2. ZNS i pripada li joj pravo zaključiti ugovor o najmu predmetnog stana na neodređeno vrijeme i sa zaštićenom najamninom s vlasnikom stana (sedmotuženikom A. B.). Odgovor na to pitanje ovisio je o ocjeni je li tužiteljici prije stupanja na snagu ZNS prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu na način predviđen Zakonom o stambenim odnosima („Narodne novine" broj 51/85, 42/86, 22/92 I 70/96, dalje: ZSO).

U postupku koji je prethodio revizijskom je utvrđeno:

- da je nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu bila baka tužiteljice V. K. koja je umrla 25. srpnja 1988.;

- da je tužiteljica u S. došla živjeti nekoliko godina prije bakine smrti iz Njemačke gdje je i rođena (E.) i da je u S. je upisala studij kojega nije završila;

- da je tužiteljica bila član obiteljskog domaćinstva svoje pokojne bake u predmetnom stanu posljednje dvije godine prije smrti bake te je nastavila živjeti u stanu i nakon njezine smrti (prema spisu Službe za imovinsko-pravne poslove Splitsko-dalmatinske županije, broj UP-I-371-03/97-98/14),

- da se tužiteljica u Njemačkoj vjenčala s I. Ć. 2. studenoga 1989., nakon čega se i on doselio u predmetni stan:

- da je suprug tužiteljice otišao na (privremeni) rad u inozemstvo (Njemačka) 1. kolovoza 1991. i da je s njim je otišla i tužiteljica;

- da od tada stalno žive u Njemačkoj (D.) gdje suprug ima stalno zaposlenje, dok tužiteljica nije zaposlena;

- da tužiteljica s obitelji, nakon 1991., u S. dolazi samo preko ljetnih praznika;

- da predmetni stan povremeno obilazi svekar tužiteljice koji također stanuje u S., ali na drugoj adresi;

- da su djeca tužiteljice rođena u Njemačkoj, i to: M. F. T. Ć.

…. (D.), a D. V. Ć.

…

(D.), gdje redovno pohađaju školu.

Na temelju ovih činjenica prvostupanjski je zaključio kako je tužiteljica nastavila živjeti u predmetnom stanu i nakon bakine smrti, jedino što povremeno boravi u Njemačkoj radi posjeta suprugu koji tamo radi. Stoga je ocijenio da je tužiteljica na dan stupanja na snagu ZNS stekla prava i obveze najmoprimca temeljem odredbe članka 30. stavka 2. ZNS i da joj pripada pravo zaključiti ugovor o najmu stana sa zaštićenom najamninom s vlasnikom stana, na neodređeno vrijeme. Pritom je prvostupanjski sud odbio prigovore da bi tužiteljici prestalo

Rev x 193/14-2

stanarsko pravo prije stupanja na snagu ZNS navodeći kako je jedini način na koji je tužiteljica mogla izgubiti stanarsko pravo u skladu s odredbom čl. 95. ZSO - tužbom pred prvostupanjskim sudom zbog jednog od mogućih otkaznih razloga.

Suprotno tome, drugostupanjski je sud ocijenio neprihvatljivim takav zaključak prvostupanjskog suda - prema kojem je tužiteljica na dan stupanja na snagu ZNS stekla prava i obveze najmoprimca. Drugostupanjski sud ocjenjuje kako je njezino stanarsko pravo, u skladu s odredbom članka 95. ZSO, prestalo prije stupanja na snagu ZNS-a i to manifestiranjem njezine volje da trajno napusti stan.

Pritom je drugostupanjski sud pravilno obrazložio ovaj svoj stav navodeći kako se izbivanje tužiteljice iz stana kroz dugogodišnje razdoblje zbog boravka u inozemstvu ne može smatrati privremenim u okolnostima jer je tužiteljica već 1991., zajedno sa svojim suprugom, odlučila boraviti u inozemstvu gdje njezin suprug ima stalno zaposlenje i gdje su njena djeca rođena i školuju se, dok u Hrvatsku dolaze samo povremeno. Sve okolnosti tužiteljičinog izbivanja iz Republike Hrvatske, a time i iz predmetnog stana predstavljaju manifestiranje volje za trajnim napuštanjem stana. Kako je tužiteljica kao stanar trajno napustila predmetni stan u Splitu i prije stupanja na snagu ZNS (jer je do tada već punih pet godina bila u inozemstvu) i na taj način manifestirala volju za trajnim napuštanjem stana, to njeno postupanje predstavlja razlog prestanka stanarskog prava prema odredbi čl. 95. ZSO, pa joj ne pripadaju prava iz ZNS - zaključiti ugovor o najmu predmetnog stana na neodređeno vrijeme i sa zaštićenom najamninom s vlasnikom stana, odnosno zahtijevati od suda donošenje presude koja će nadomjestiti taj ugovor.

Revizijskim navodima nije dovedeno u pitanje navedeno pravno shvaćanje drugostupanjskog suda.

Tužiteljica shvaćanje drugostupanjskog suda dovodi u pitanje pozivom na sudsku praksu ovoga suda (Rev 827/1993-2 od dana 1. lipnja 1993.; Rev 1022/1977-2 16.srpnja 1997. i Rev 87/1996-2 od 14.veljače 1996.). U navedenim je odlukama je izraženo pravno shvaćanje prema kojemu se odlazak u inozemstvo na privremeni rad ne može tumačiti kao manifestacija volje za trajnim napuštanjem stana. Međutim, u ovom slučaju tužiteljica nije privremeno zaposlena u inozemstvu i to nije razlog napuštanja stana. Višegodišnji boravak u inozemstvu u neprekinutom trajanju od desetak mjeseci godišnje u kojima se ostvaruju svi aspekti trajnog življenja u tom mjestu i, nasuprot tome, boravak u predmetnom stanu u S. samo u vrijeme godišnjeg odmora, ne mogu se tumačiti privremenim izostankom iz stana radi posjeta suprugu koji je privremeno zaposlen u inozemstvu.

Revizijska tvrdnja o tome da tužiteljica ne može živjeti sama odvojena od supruga radi zdravstvenih razloga predstavlja činjenični prigovor koji, s obzirom na to da se drugostupanjsku presudu ne može pobijati zbog pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjeničnog stanja (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), ne može biti razmatran po ovome sudu.

S obzirom na navedeno, bespredmetnom se ukazuje revizija tužiteljice u dijelu kojim osporava prigovara tome što sud nije u presudu kao člana obiteljskog domaćinstva unio i mlađeg sina tužiteljice koji je rođen nakon stupanja na snagu ZNS.

Rev x 193/14-2

Zbog svega navedenog, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, valjalo je odbiti kao neosnovanu reviziju tužiteljice protiv točke II. i III. (odluka o troškovima) izreke drugostupanjske odluke.

U odnosu na preostali dio drugostupanjske presude (točka I. izreke) kojim je odbijena žalba tužiteljice i potvrđena prvostupanjska presuda (u dijelu točke I. izreke, kao i u točki II. izreke) kojima je odbijen zahtjev za utvrđenje ništavim ugovora koji je sedmotuženik zaključio sa suvlasnicima stana, tuženicima od 1. do 6. i time kupio njihove suvlasničke dijelove na spornom stanu koji iznose 4/6 idealnog dijela stana te zahtjev za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju takvih ugovora i uspostava ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, kao i donošenje presude koja zamjenjuje ugovor o prodaji predmetnog stana za isti iznos kupoprodajne cijene za koju je suvlasnički dio stana od 4/6 dijelova prodan tuženiku, nije dopuštena revizija tužiteljice iz čl. 382. st. 2. ZPP (izvanredna revizija).

Revizija iz odredbe čl. 382. st. 2. ZPP može se podnijeti pod pretpostavkom da odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. U takvoj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela reviziju i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni (čl. 382. st. 3. ZPP).

S obzirom na to da se cijeli sadržaj revizije iscrpljuje u razlozima koji se odnose na postojanje stanarskog prava kao pretpostavke sklapanja ugovora o najmu stana na kojemu postoji stanarsko pravo, a da u odnosu na ovaj drugi dio drugostupanjske odluke tužiteljica nije postavila bilo kakvo određeno postupovnopravno ili materijalnopravno pitanje, to njena (izvanredna) revizija u tom dijelu nije dopuštena.

Zbog navedenog, na temelju odredbe čl. 392b. st. 1. i 2. odbačena je kao nedopuštena.

U Zagrebu, 2. srpnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Davorka Lukanović Ivanišević, v. r.