Rev-118/2005-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 118/05-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Petra Milasa, kao predsjednika vijeća, te Ivana Mikšića, Marijana Ramušćaka, Katarine Buljan i dr. sc. Ivana Kaladića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Z. T. iz V., zastupane po M. D., odvjetniku u V., protiv tuženika U. d.o.o. S. M., radi povrata novčanog iznosa, odlučujući o reviziji tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Vukovaru od 16. prosinca 2004. br. Gž-2709/04, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 28. ožujka 2003. br. P-1830/02, u sjednici održanoj dana 9. studenog 2005. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Navedenom presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena drugostupanjskom presudom, obvezan je tuženik vratiti tužiteljici iznos od 1,000.381,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 5. travnja 2002. do isplate, te naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 103.047,40 kn.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tuženik je izjavio reviziju iz svih revizijskih razloga, predlažući preinačenje ili ukidanje nižestupanjskih presuda.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka revident nalazi u proturječju razloga pobijane presude sa sadržajem isprava i iskaza danih u postupku, a zbog kojih nedostataka se nižestupanjske presude ne mogu ispitati. Konkretno ističe da je navedenim presudama obvezan vratiti tužiteljici iznos koji nikada nije uplaćen na njegov račun, pa ga nije dužan ni vratiti, zatim da je postupak najprije vodio sudac P. T., a nastavila i dovršila sutkinja M. P., pred kojom nisu obnovljeni dokazi provedeni pred prethodnim sucem, te da je postupak vođen pred sucem pojedincem, iako je propisano da se mora voditi pred sudskim vijećem. Pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi u pravnom shvaćanju sudova da je tuženik dužan vratiti tužiteljici utuženi iznos s naslova stjecanja bez osnove, temeljem odredbe čl. 210. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99 – u daljnjem tekstu: ZOO), ponavljajući da novac nikada nije primio, pa ga ne može ni vratiti. Ističe da je tužiteljica zapravo nastupala u ime i za račun tvrtke svoga muža D. d.o.o., pa treba od te tvrtke tražiti povrat novca, kako propisuje odredba čl. 218. ZOO. Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99 i 117/03– u daljnjem tekstu: ZPP) dostavio protivnoj stranci na odgovor. Odgovor na reviziju nije podnijet.

Revizija tuženika nije osnovana.

Predmet spora je zahtjev tužiteljice da joj tužena tvrtka vrati iznos od 1,000.381,62 kn, kojeg je uplatila 4. travnja 2002. na žiro-račun Trgovačkog suda u Osijeku za tvrtku tuženika na ime kupovnine kojom tuženik kupuje u stečajnom postupku nekretnine stečajnog dužnika G. d.d. S. M..

Sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev i obvezali tuženika na povrat utuženog iznosa nakon što su utvrdili na temelju isprava i iskaza danih u postupku da je tužiteljica utuženi iznos doznačila putem Šteditno-kreditne zadruge I. Ž. T. sudu u Osijeku na ime kupovnine nekretnina stečajnog dužnika G. d.d. S. M. po tuženiku U. d.o.o. S. M. kao kupcu, da je u tu svrhu podigla i kredit kod te zadruge, a da sama nije ostvarila nikakvu korist za takvu doznaku, pa primjenom odredbe čl. 210. i 214. ZOO-a o stjecanju bez osnove obvezuju tuženika na povrat iznosa uplaćenog u njegovu korist radi kupnje nekretnina u stečajnom postupku.

Neosnovani su revizijski razlozi bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident.

Iako tvrdnja revidenta da pred novim sucem nisu obnovljeni dokazi provedeni do tada nije točna, jer je u raspravnom zapisniku od 30. siječnja 2003. navedeno da se obnavljaju svi do sada provedeni dokazi, a toj raspravi su nazočili punomoćnici stranaka, takva bitna povreda odredaba parničnog postupka, kad bi i postojala, ne može se s uspjehom isticati u reviziji, jer bi to bila relativno bitna povreda, koja se može isticati u reviziji samo ako je učinjena u postupku pred drugostupanjskim sudom, kako to propisuje odredba čl. 385. st. 1. toč. 2. ZPP, a što ovdje nije slučaj.

Nije ostvaren ni revizijski razlog nepropisnog sastava suda iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP, jer su se stranke na raspravi 4. prosinca 2002. suglasile da u ovom postupku sudi sudac pojedinac, a na što su bile ovlaštene odredbom čl. 43. st. 2. ZPP.

Bitnu povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnu primjenu materijalnog prava revident nalazi i u utvrđenju sudova da je utuženi iznos dužan vratiti tužiteljici, iako nikada taj iznos nije bio uplaćen na njegov račun, već na račun Trgovačkog suda u Osijeku, pa tužiteljica svoj zahtjev može usmjeriti samo prema onome kome je novac uplatila. U postupku je na nedvojben način utvrđeno da je Štedno-kreditna zadruga I. Ž. uplatila navedeni iznos po nalogu tužiteljice na račun Trgovačkog suda u Osijeku 4. travnja 2002. (uplatnica na listu 13 spisa) ali za tvrtku U. d.o.o. kao kupca nekretnina u stečajnom postupku iza tvrtke G. d.d. S. M.. Trgovački sud u Osijeku je nakon navedene uplate rješenjem od 8. travnja 2002. br. St-100/00 (list 25 spisa) predao nekretnine stečajnom dužniku u vlasništvo, dakle tuženiku U. d.o.o. S. M..

Stoga revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka kojeg revident nalazi u proturječju razloga pobijanih presuda sa sadržajem isprava i iskaza danih u postupku, nije ostvaren.

Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno time što su sudovi ocijenili da se u konkretnom slučaju radi o prijelazu dijela imovine tužiteljice u imovinu tuženika bez osnove u pravnom poslu ili zakonu, slijedom čega tuženika kao stjecatelja bez osnove obvezuju na povrat imovine, kako propisuju odredbe čl. 210. st. 1. i 214. ZOO-a.

Pravilno je, naime, utvrđenje sudova da je uplata utuženog iznosa na račun Trgovačkog suda u Osijeku izvršena u korist tuženika na ime njegove obveze uplatiti cijeli iznos kupovnine, kako proizlazi iz obrazloženja rješenja Trgovačkog suda u Osijeku od 8. travnja 2002. (list 25 spisa). Tuženik je, dakle, navedenom uplatom stekao vlasništvo nekretnina stečajnog dužnika.

Tvrdnja revidenta da je uplata izvršena na ime kupnje istih nekretnina po tvrtki „D.“ d.o.o. koja je u vlasništvu supruga tužiteljice, temeljem predgovora od 28. veljače 2002. (list 22 spisa) nije osnovana, jer je tvrtka D. d.o.o. kupovninu trebala platiti tuženiku najkasnije do 15. ožujka 2002., pa kad to nije učinila, upravo je tuženik dopisom od 20. ožujka 2002. obavijestio vlasnika tvrtke D. d.o.o. da raskida predugovor (list 24 spisa), pa se stoga tuženik potpuno neosnovano poziva u reviziji na taj predugovor.

Utuženi iznos je plaćen 4. travnja 2002., dakle nakon raskida predugovora o kupnji nekretnina, pa tuženik pozivanjem na raskinuti predugovor želi nametnuti zaključak kako je uplata izvršena u ispunjenju tog predugovora, iako je već bio raskinut, a osim toga je iste nekretnine sam tuženik u međuvremenu prodao trećoj osobi, kako iskazuje na raspravi 19. veljače 2003.

Pravilno su stoga nižestupanjski sudovi ocijenili da se tuženikova obveza vraćanja utuženog iznosa temelji na stjecanju bez osnove iz članka čl. 210. st. 1. ZOO-a.

Iz istih je razloga pozivanje tuženika na odredbe čl. 211. i 218. ZOO-a neosnovano, jer je uplata utuženog iznosa izvršena na zamolbu tuženika na ime pomoći tuženiku u kupnji nekretnina, a što tužiteljica svakako nije bila dužna učiniti, kako pogrešno smatra tuženik. Stoga revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava, na koje ukazuje revident, nisu ostvareni.

Kako nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident, kao ni oni na koje revizijski sud primjenom odredbe čl. 386. ZPP-a glede bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP-a i pravilne primjene materijalnog prava, pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a odbiti reviziju tuženika kao neosnovanu.

U Zagrebu, 9. studenog 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Petar Milas, v.r.