Gž-122/2009-3 · Županijski sud u Sisku

Gž 122/2009-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Sisku u vijeću sastavljenom od sudaca Lucijane Vukelić, predsjednice vijeća, te Josipa Štrukleca i Alenke Lešić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. J. iz S., kojeg zastupa punomoćnik K. V., odvjetnik iz Z., protiv tuženice REPUBLIKE HRVATSKE, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo Sisak, Građansko- upravni odjel, radi naknade štete, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Sisku broj P-2187/05 od 16. rujna 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 09. travnja 2009. godine

p r e s u d i o j e:

Odbija se djelomično žalba tužitelja T. J. kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Sisku broj P-2187/05 od 16. rujna 2008. godine.

Uvažava se djelomično žalba tužitelja, preinačuje se odluka o trošku postupka sadržana u presudi Općinskog suda u Sisku broj P-2187/05 od 16. rujna 2008. godine, i sudi:

Nalaže se tužitelju T. J. nadoknaditi tuženoj Republici Hrvatskoj troškove spora u iznosu od 14.375,00 kuna, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja T. J. koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, zastupanoj po Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske, Građansko-upravni odjel, isplatiti tužitelju J. T. iz S., na ime naknade nematerijalne štete iznos od 150.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja I-stupanjske presude pa do isplate, kao i naknaditi trošak parničnog postupka, sve u roku 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju T. J. da tuženiku Republici Hrvatskoj podmiri trošak ovog postupka u iznosu od 15.625,00 kuna u roku 15 dana.“

Protiv presude žali se tužitelj iz svih žalbenih razloga predviđenih odredbom čl. 353. st. 1. toč. 1-3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, dalje: ZPP).

U žalbi u bitnome navodi da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može isplatiti; da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su roditelji tužitelja ubijeni vatrenim oružjem od strane nepoznatog počinitelja u dvorištu svoga doma dana 09. listopada 1991. godine, te da se radilo o aktu terora u smislu čl. 1. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija ("Narodne novine", broj 117/03, dalje: ZOŠTA); također smatra da nije došlo do zastare potraživanja u smislu čl. 11. st. 2. ZOŠTA, jer da zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu toga zakona s obzirom da je činjenica smrti tužiteljevih roditelja utvrđena rješenjem R1-50/95 od 14. veljače 1996. godine. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinačiti u smislu žalbenih navoda usvajanjem tužbenog zahtjeva tužitelja uz naknadu troškova tužitelju.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Žalba u odnosu na glavnu stvar nije osnovana, a djelomično je osnovana u odnosu na odluku o troškovima postupka.

Prvostupanjski je sud pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice za donošenje pravilne i zakonite odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva, na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno je primijenio materijalno pravo, za svoju je odluku dao jasne razloge i ista se može ispitati. Ovaj sud ne nalazi bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje u žalbi ukazuje tužitelj, a nisu počinjene niti bitne povrede odredaba postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete za duševne boli nastale smrću roditelja, pok. I. J. i M. J., koji su prema navodima tužbe ubijeni dana ... listopada 1991. godine u B. R..

U postupku je utvrđeno da su roditelji tužitelja ubijeni vatrenim oružjem dana 09. listopada 1991. godine u svome dvorištu od strane nepoznatog počinitelja; da je tužitelj o tome događaju saznao već drugi dan, dakle 10. listopada 1991. godine od bivših radnih kolega policajaca putem radio veze; da su rješenjem Općinskog suda u Hrvatskoj Kostajnici br. R1- 50/95 od 14. veljače 1996. godine roditelji tužitelja proglašen umrlima, a kao dan njihove smrti utvrđen je ... listopada 1991. godine; da je dana 25. travnja 2005. godine tužitelj podnio zahtjev u smislu odredbe čl. 186. st. 1. ZPP za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu, a dana 29. prosinca 2005. godine podnio ovu tužbu za naknadu štete.

Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo iz čl. 376. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05, dalje: ZOO) kada je odbio tužbeni zahtjev zbog nastupile zastare.

Prvostupanjski je sud pravilno zaključio da tužitelj nije dokazao da je do smrti njegovih roditelja došlo na način i pod uvjetima uslijed kojih bi se moglo zaključiti da je do štetnog događaja došlo uslijed terorističkog akta i javnih demonstracija u smislu čl. 1. ZOŠTA, pa da bi tužena odgovarala za štetu u smislu čl. 2. istog zakona, o čemu je prvostupanjski sud dao jasne razloge koje prihvaća i ovaj sud, pa radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja upućuje na njih.

Prvostupanjski sud je usvajajući prigovor tužene, također pravilno, zaključio da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja naknade uzrokovane štete (09.10.1991.god.) do podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (25.04.2005.god.) odnosno podnošenja tužbe (29.12.2005.god.), a zastara bi nastupila čak i u slučaju da je utvrđena osnova za primjenu odgovornosti iz čl. 1. i 2. ZOŠTA, jer prema odredbi čl. 11. st. 1. ZOŠTA ako je zastarijevanje naknade štete počelo teći prije 03. veljače 1996. godine, ono nastavlja teći nakon stupanja na snagu tog zakona, a vrijeme koje je isteklo prije zaustavljanja računa se u zakonom određen rok za zastaru.

Neutemeljen je žalbeni navod tužitelja da bi se na konkretan slučaj trebala primijeniti odredba čl. 11. st. 2. ZOŠTA prema kojoj bi zastarijevanje počelo teći od 24.07.2003. godine. Naime, prema navedenoj odredbi ZOŠTA zastarijevanje počinje teći od dana stupanja na snagu toga zakona (tj. 31.07.2003.god.), ako je šteta nastala nakon 03. veljače 1996. godine, što ovdje nije slučaj jer je štetan događaj nastao 09. listopada 1991. godine, a tužitelj je za isti saznao već 10. listopada 1991. godine (list 15 – iskaz tužitelja).

Iz navedenih je razloga, u odnosu na glavnu stvar, presudu kojom je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan, žalbu tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, primjenom čl. 368. ZPP.

Žalbeni prigovor tužitelja koji se odnosi na odluku o parničnom trošku djelomično je utemeljen kada tužitelj navodi da je trošak odmjeren u previsokom iznosu. Naime, prvostupanjski je sud pravilno primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 69/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07, dalje: OT) utvrdio da tuženoj pripada pravo na sastav odgovora na tužbu i zastupanje na 4 ročišta po 2.500,00 kn, zastupanje na jednom ročištu po 1.250,00 kn i jednom ročištu po 625,00 kuna, ali je na tako priznate i utvrđene troškove tuženoj dosudio ukupno 15.625,00 kuna, umjesto stvarno utvrđenog ukupnog iznosa od 14.375,00 kuna. Stoga je u tom dijelu valjalo djelomično uvažiti žalbu tužitelja i u odnosu na troškove spora primjenom čl. 154. st. 1. ZPP i OT preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se nalaže tužitelju nadoknaditi tuženoj troškove spora u iznosu od 14.375,00 kuna (čl. 373. ZPP).

U Sisku, dana 09. travnja 2009. godine

Predsjednica vijeća:

Lucijana Vukelić