Rev-1669/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1669/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Hrvoja Momčinovića kao predsjednika vijeća, te Mladena Žuvele, Miroslave Vekić, Vesne Milošević i Ivice Crnića kao članova vijeća u građansko-pravnoj stvari tužitelja Š. B. iz B., zastupanog po pun. B. B., odvj. iz B., protiv I tužene Z. C. F. B., zastupane po pun K. T., odvj. iz Z. i II tuženog V. I. iz P. br. 83, zastupanog po pun. P. D., odvj. iz B., radi naknade štete, rješavajući reviziju drugotuženog I. V. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Bjelovaru od 12. listopada 1989. br. Gž-1663/89-2, kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 28. X. 1988. br. P- 1282/87-33, u sjednici održanoj dana 20. ožujka 1991,

p r e s u d i o j e :

Revizija se odbija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Okružni je sud odbio žalbe tuženih, a djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačio prvostepenu presudu.

Drugotuženi I. V. izjavljuje reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

Javno tužilaštvo Hrvatske iako pozvano u smislu čl. 390. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP) nije dostavilo svoje izjašnjenje.

Revizija nije osnovana.

Prema stajalištu revizije i nadalje je sporna odgovornost za štetne posljedice prometne nezgode (16. siječnja 1982) u kojoj je tužitelj teško tjelesno ozlijeđen.

Sudovi naime nalaze da je odgovornost podijeljena između drugotuženog vozača osobnog vozila (osiguranik prvotužene) i tužitelja pješaka i to na način da doprinos tužitelja iznosi 20%.

Drugotuženi istrage u tvrdnji da je odgovornost tužitelja mnogo veća imajući prvenstveno u vidu da je pijan ležao nasred ceste.

Revident gubi iz vida da su sudovi utvrdili da je vozio pod utjecajem alkohola (1,42 promila alkohola u krvi) uslijed čega mu je vozačka sposobnost bila bitno smanjena tako da je bio nesposoban za sigurnu vožnju, a zbog alkoholiziranosti i neprilagođene brzine kretanja kasno uočio da na cesti leži pješak (tužitelj) pa je prednjim dijelom automobila naletio na njega i gurao ga ispred sebe nekoliko metara uslijed čega je oštećeni zadobio više teških tjelesnih ozljeda, te da je zbog toga pravomoćno krivično suđen.

Imajući k tome u vidu i inače objektivnu odštetnu odgovornost tuženog, odgovornosti bez krivnje, po samom prouzrokovanju (čl. 154. st. 2. i 174. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), onda valja prihvatiti kao pravilan zaključak sudova da se tuženi te odgovornosti može osloboditi samo djelomično kako je to rečeno (čl. 177. st. 3. Zakona o obveznim odnosima).

Suprotne tvrdnje tuženog nemaju oslonca u rezultatima provedenog dokaznog postupka; zapravo se svode na pobijanje činjeničnih utvrđenja sudova, a iz tog se razloga revizija ne može izjaviti (čl. 385. st. 3. ZPP).

Ni tvrdnja da su sudovi počinili bitnu povredu postupka time što nisu prihvatili njegov prijedlog za novo medicinsko vještačenje nije osnovana.

Odbijanje tih prijedloga sudovi su valjano obrazložili, kao što su valjano obrazložili i odbijanje prigovora koje je tuženi stavio na dosuđenu naknadu troškova za tuđu pomoć.

Kako ni odluka o parničnim troškovima nije donijeta na štetu tuženog, valjalo je reviziju odbiti kao neosnovanu (čl. 393. ZPP).

U Zagrebu, 20. ožujka 1991.

Predsjednik vijeća:

mr. Hrvoje Momčinović, v.r.