Gžn-857/2010-2 · Županijski sud u Zagrebu

Poslovni broj: 33 Gžn-857/10-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zagrebu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Marijana Vugića, kao predsjednika vijeća, Sandre Artuković Kunšt i Vande Senta, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. iz Z., …, zastupanog po punomoćniku I. S., odvjetniku iz Z., …, protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1848/04. od 19. ožujka 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 9. studenog 2010.,

p r e s u d i o j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1848/04. od 19. ožujka 2009. godine.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je kao neosnovan tužiteljev zahtjev kojim je od tuženice tražio isplatu iznosa od 564.947,03 kn sa kamatama od 11. ožujka 2003. godine do isplate i iznosa od 1.085.414,17 kn sa kamatama tekućim od 12. ožujka 2003. do isplate. Odbijen je i tužiteljev zahtjev za naknadu parničnog troška. Tužitelju je naloženo nadoknaditi parnični trošak tuženici u iznosu od 81.750,00 kn.

Protiv ove presude žali se tužitelj zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže presudu preinačiti usvajanjem tužbenog zahtjeva, podredno ju ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

Žalba je neosnovana.

Presuda suda prvog stupnja ima jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u proturječnosti s izrekom presude i ne postoje drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati tako da se u pobijanoj presudi i u postupku koji joj je prethodio ne uočavaju bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2 toč. 2, 4, 8 9 i 11 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP) na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2 ZPP-a.

Tužbom i konačno postavljenim tužbenim zahtjevom je tužitelj tražio novčanu naknadu štete od tuženice u iznosu od 564.947,03 kn sa kamatama od 11. ožujka 2003. do isplate, te u iznosu od 1.085.414,17 kn sa kamatama od 12. ožujka 2003. do isplate, kao nadoknadu vrijednosti za 65.000 komada vrijednosnih papira odnosno obveznica Republike Hrvatske oznake RHMF-O-08CA koje su na dan 11. ožujka 2003. godine vrijedile 556.736,79 kn prema prosječnoj postignutoj cijeni na tržištu Zagrebačke burze uz pripadajuću kamatu u razdoblju od 13. prosinca 2002. do 11. ožujka 203. godine u ukupnom iznosu od 8.210,24 kn ili za ove dionice ukupno 564.947,03 a za 125.000 komada istih vrijednosnih papira kojima je vrijednost sukladno prosječnoj tržišnoj cijeni iznosila ukupno 1.069.461,45 kn i uz kamate za razdoblje od 13. prosinca 2002. do 12. ožujka 2003. godine od 15.952,72 kn, potražuje ukupno 1.085.414,17 kn.

Tužitelju su cedirana potraživanja Trgovačkog društva Š. D. d.d. u likvidaciji prema brokerskom društvu N. d.d. Dana 18. listopada 2002. godine. Š. D. d.d. je brokerskom društvu N. d.d. isplatilo iznos od 741.361,71 kn, a dana 20. prosinca 2002. godine iznos od 808.680,62 kn na ime kupnje vrijednosnih papira po nalozima 04847/01-K i 07237/02-K izdavatelja Ministarstva financija Republike Hrvatske, vrste i oznake RHMF-O-08CA. Brokersko društvo N. d.d. je bez odobrenja i naloga Š. D. d.d. neovlašteno prodalo obveznice i zadržalo novčani iznos dobiven prodajom. Komisija za vrijednosne papire Republike Hrvatske je u nadzoru brokerske kuće N. utvrdila da je 190.000 komada obveznica prodano dana 12. ožujka 2003. godine, a kupoprodajna cijena doznačena je od strane brokerske kuće kupca u korist posebnog računa brokerske kuće N. postupka pred sudom prvog stupnja utvrđene su neosnovanima tvrdnje tužitelja o odgovornosti tuženice za nepravilan i nezakonit rad brokerske kuće N. jer je iz rezultata dokaznog postupka utvrđeno da u postupanju Komisije za vrijednosne papire Republike Hrvatske nema nezakonitosti i propusta koji bi doveli do odgovornosti tuženice za štetu.

Takva utvrđenja i zaključak suda prvoga stupnja prihvaća i ovaj sud, a žalbenim navodima isti nisu dovedeni u sumnju.

Obveze Komisije za vrijednosne papire utvrđene su odredbama čl. 12. Zakona o izdavanju i prometu vrijednosnim papirima ("Narodne novine", br. 107/95, 142/98. i 87/02.), a na temelju ovlasti iz čl. 12. i 38. toga Zakona Komisija za vrijednosne papire je donijela Pravilnik o uvjetima i postupku izdavanja dozvola društvu za poslovanje vrijednosnim papirima i ovlaštenom posredniku za obavljanje poslova trgovine vrijednosnim papirima ("Narodne novine", br. 56/97.). Budući da je Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-II-464/1999. od 13. listopada 1999. godine ukinut članak 12. stavak 1, 2 i 3 navedenog Pravilnika, Komisija nije bila ovlaštena za oduzimanje dozvola ovlaštenim društvima sve do donošenja Zakona o tržištu vrijednosnih papira ("Narodne novine", br. 84/02. od 17. srpnja 2002, koji je stupio na snagu dana 25. srpnja 2002. godine). U tom je smislu pravilno otklonjena tvrdnja tužitelja o propustu Komisije za vrijednosne papire da izrekne mjeru oduzimanja dozvole brokerskom društvu N. d.d., jer ova Komisija za izricanje takve mjere nije bila ovlaštena u navedenim razdoblju.

Tužitelj ostaje pri tvrdnji o odgovornosti tuženice zbog propusta Komisije za vrijednosne papire da poduzme odgovarajuće mjere odmah po saznanju o protuzakonitom postupanju društva N. koja saznanja je imala još od 1. siječnja 2002. godine.

Sud prvog stupnja je uvidom u dokumentaciju Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga utvrdio da je Komisija za vrijednosne papire obavljala nadzor nad radom brokerskog društva N. d.d. tijekom 2001, 2002. i 2003. godine. U zapisniku o provedenom nadzoru od 16. studenog i 10. prosinca 2001. godine utvrđeno je da je N. d.d. neovlašteno otuđio vrijednosne papire sa računa vrijednosnih papira S. o. d.d. međutim u pismenom izvješću Komisiji za vrijednosne papire N. d.d. i S. o. d.d. navode da su uredili svoje međusobne odnose i dostavljaju naknadnu suglasnost za korištenje vrijednosnih papira.

Na navode žalitelja kako naknadna suglasnost ne ekskulpira N. d.d od neovlaštenog otuđivanja vrijednosnih papira, a time i tuženicu od obveze da tim povodom poduzme odgovarajuće mjere valja ukazati da prema odredbi čl. 228. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99. dalje ZOO) naknadnim odobrenjem za ono što je izvršio, poslovođa bez naloga smatra se nalogoprimcem koji je od početka radio po nalogu. Stoga nisu osnovane tvrdnje žalitelja o odgovornosti tuženice iz razloga podnošenja zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka ili poduzimanja drugih mjera u opisanim okolnostima naknadnog odobrenja.

Na pravilnost odluke suda prvog stupnja ne može utjecati tužiteljevo pozivanje na utvrđenja iz nalaza vještakinje M. T., koje vještvo predstavlja dokaz izveden u drugom sudskom postupku u kojem su sudjelovale druge stranke. Razgledavanjem spisa suda prvog stupnja ne uočava se da bi se stranke suglasile o upotrebi rezultata izvođenja toga dokaza iz istražnog predmeta u ovom predmetu niti se odlučivanje u ovom predmetu može temeljiti na činjenicama i dokazima o kojima strankama nije dana mogućnost da se izjasne (čl. 7. st. 3 ZPP-a). U tom smislu neosnovano tužitelj upire na odgovornost tužene za nastalu štetu zbog propusta da unatoč saznanjima o nepravilnosti u poslovanju N. d.d. poduzme odgovarajuće mjere, budući da iz rezultata dokaznog postupka pred sudom prvog stupnja ne proizlazi osnovanost tvrdnje o takvom saznanju tuženice.

Po otvaranju postupka neposrednog nadzora nad poslovanjem društva N. po zaprimanju pritužbi na njihov rad Komisija za vrijednosne papire je utvrdila da je N. d.d. raspolagao vrijednosnim papirima suprotno uputama vlasnika radi čega je rješenjem od 5. lipnja 2003. godine tom društvu oduzeto upravljanje svim vlasničkim pozicijama računa vrijednosnih papira kod Središnje depozitarne agencije na dan 6. lipnja 2003. godine, od toga dana nadalje u roku 60 dana naložena je zabrana registracija vlasničkih pozicija, društvu N. d.d. je naložen povrat vrijednosnih papira kojim je neovlašteno raspolagalo i podmirenje dospjelih obveza, te je rješenjem Komisije Klasa UP/I-041-02/03-01/24, Ur. broj 567-04/03- 15 od 12. lipnja 2003. brokerskom društvu N. d.d oduzima dozvola za poduzimanje svih poslova sa vrijednosnim papirima. Dana 17. srpnja 2003. godine Komisija za vrijednosne papire podnijela je kaznenu prijavu i dana 31. srpnja 2003. godine zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv N. d.d. i G. K.. Protiv G. K. vodi se istražni postupak pod poslovnim brojem Kio-444/2003.

Navedeno potvrđuje pravilnost zaključka suda prvog stupnja o pravilnom postupanju Komisije za vrijednosne papire otvaranjem postupka nadzora, oduzimanjem dozvole za obavljanje brokerskih poslova i podnošenjem kaznene prijave te zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka, po saznanju o nepravilnostima u N. d.d. dok rezultati provedenog postupka pred sudom prvog stupnja ne opravdavaju zaključak o ranijim saznanjima ili mogućnostima saznanja Komisije za vrijednosne papire o istim nepravilnostima a time posljedično i propustima u poduzimanju odgovarajućih mjera, na čemu tužitelj neosnovano temelji svoj zahtjev za naknadu štete od tuženice.

U pobijanoj presudi otklonjen je i osnov potraživanja tužitelja po odredbama Zakona o sustavu državne uprave ("Narodne novine", br. 75/93. - dalje: ZSDU). U presudi suda prvog stupnja primijenjen je stav o subjektivnoj neodgovornosti. Odluka Ustavnog suda poslovni broj U-III-2314/2006. izražava pravni stav o objektivnoj odgovornosti za štetu zbog nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne i javne uprave koje se ne temelji na načelu krivnje već na načelu uzročnosti, pri čemu uzročnost ovdje ne podrazumijeva postojanje uzročnosti između rada tijela i nastale štete već uzročnost glede odgovornost koja postoji bez obzira na stav djelatnika u tijelima državne ili javne uprave u smislu nepažnje ili krivnje. No, tuženica nije odgovorna za štetu prema čl. 13. ZSDU, jer se nisu ostvarile predviđene pretpostavke u vidu dokazane štete za tužitelja i uzročne veze između nezakonitog ili nepravilnog rada tijela državne uprave i štete kao neposredne posljedice toga rada, bez koje šteta ne bi ni nastala, što je pravilno zaključeno u presudi suda prvog stupnja.

Slijedom navedenoga temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu, 9. studenog 2010.

Predsjednik vijeća:

Marijan Vugić, v.r.