Rev-636/1991-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 636/1991-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparovića kao predsjednika vijeća, te Ilije Čuljata, Gordane Gasparini, Vladimira Drakulića i Vesne Milošević kao članova vijeća u građansko- pravnoj stvari tužitelja J. i Z. R., oboje iz V., koje zastupa V. V., odvjetnik iz Š., protiv tuženika O. Š. koju zastupa Javni pravobranilac te R. i I. J. oboje iz V., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući reviziju tužitelja protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Šibeniku od 15. listopada 1990. br. Gž-686/90, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Šibeniku od 2. veljače 1989. br. P-935/87, u sjednici održanoj dana 28. siječnja 1992.,

p r e s u d i o j e:

Prihvaća se revizija tužitelja., preinačuje se presuda Okružnog suda u Šibeniku od 15. listopada 1990. br. Gž-686/90 i presuda Općinskog suda u Šibeniku od 2. veljače 1989. br. P- 985/87 i sudi:

Utvrđuje se da su tužitelji postali suvlasnici svaki u 1/2 dijela k.č.br. 1392 upisane u z.k.ul.br. 2300 k.o. V. u naravi zgrada, pa su temeljem ove presude ovlašteni postići uknjižbu toga prava uz istovremeno brisanje navedenog prava s imena tuženika I. i R. J..

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja za utvrđenje da su oni suvlasnici spomenute zgrade, te da postignu uknjižbu toga prava.

Sud drugog stupnja je potvrdio presudu suda prvog stupnja.

Protiv presude suda drugog stupnja tužitelji su izjavili reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači u smislu navoda revizije ili da ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tuženici nisu odgovorili na reviziju, a ni Javni tužitelj Republike Hrvatske se o reviziji nije izjasnio.

Revizija je osnovana.

Kao što je prije spomenuto, sudovi nižega stupnja odbili su kao neosnovan zahtjev tužitelja za utvrđenje da su oni vlasnici sporne zgrade, te za upis toga prava u zemljišnim knjigama.

Ti sudovi su tako odlučili iz razloga što tužitelji nisu stekli pravo trajnog korištenja na zemljištu na kojem je zgrada izgrađena budući da se radi o nacionaliziranom građevinskom zemljištu, a tužiteljima nije tuženica Općina Šibenik dodijelila pravo korištenja.

Stoga ti sudovi smatraju da tužitelji izgradnjom na tuđem zemljištu nisu mogli steći vlasništvo zgrade.

Nije sporno da je tužitelj J. R. kupoprodajnim ugovorom od 1. prosinca 1962. godine kupio od prednika tuženika R. i I. J. građevinsku parcelu na kojoj je izgrađena sporna zgrada.

Sud prvog stupnja je utvrdio da je ta zgrada izgrađena prije 15. veljače 1968. godine, da je prethodno nadležni organ Općine Šibenik dozvolio lociranje te zgrade, te da je ona dobila posebnu zemljišnoknjižnu oznaku i kao takva da je upisana u zemljišnim knjigama, ali kao vlasništvo tuženika R. i I. J..

Kako je dakle tužitelj J. R. kupio građevinsko zemljište od bivšeg vlasnika tj. prednika upravo spomenutih tuženika u vrijeme kada nije bilo zakonskog ograničenja prometa toga zemljišta (čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta, koji je stupio na snagu 15. veljače 1968. godine), te su tužitelji u tom razdoblju podigli i zgradu, oni su protivno stajalištu sudova nižega stupnja, mogli na toj zgradi steći vlasništvo.

Činjenica da su tužitelji zgradu podigli vlastitim sredstvima nije među strankama sporna.

Očito je da tuženici R. i I. J. tužiteljima priznaju pravo vlasništva na navedenoj zgradi, što se zaključuje iz činjenice da nisu pristupili na glavnu raspravu, iako su bili uredno pozvani, a nisu ni ulagali pravne lijekove u ovom sporu.

Iz navedenih razloga sudovi nižega stupnja su pogrešno primijenili materijalno pravo, pa je stoga reviziju tužitelja kao osnovanu trebalo prihvatiti i preinačiti pobijanu presudu (čl. 395. st. 1. Zakona o parničnom postupku koji je čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku "Narodne novine" br. 53 od 8. listopada 1991. preuzet kao zakon Republike Hrvatske).

Odluka o parničnom trošku nije donijeta jer tužitelji taj trošak nisu tražili.

U Zagrebu, 28. siječnja 1992.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović, v. r.