Revt-41/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revt 41/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Kaladića, mr. sc. Lucije Čimić, Jasne Guštek i Željka Glušića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. R., M., kojeg zastupa punomoćnik I. J., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatski fond za privatizaciju, Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, posl. br. Pž- 4568/08 od 7. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl. br. P-1462/03 od 6. veljače 2008., u sjednici održanoj 1. srpnja 2009.,

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se tuženiku naloži da mu plati iznos od 749.042,60 EUR s pripadajućom zateznom kamatom kako je označena u izreci te naknadi parnične troškove.

Ujedno je rješenjem odbijen prijedlog tužitelja radi osiguranja navedene novčane tražbine određivanjem privremene mjere.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu troškova postupka.

Tuženik u odgovoru na reviziju, pobija sve navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana.

Revizija tužitelja nije osnovana.

Prema odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP) u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona, revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno citiranoj odredbi čl. 392. a. st. 1. ZPP.

U presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi su jasni i ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i iskaza datih u tijeku postupka (posebno iskaza svjedoka). Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

Revizijski razlog da je drugostupanjski sud u izreci presude naveo da je "riješio" umjesto ispravno presudio, ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer je drugostupanjska odluka po svom sadržaju presuda.

Zbog toga ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

U reviziji tužitelj ocjenjuje i analizira provedene dokaze, time ističe prigovore činjenične naravi. Međutim, odredbom čl. 385. ZPP navedeni su razlozi zbog kojih se revizija može izjaviti, a među njima nije razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pa navodi u tom pravcu nisu ni uzeti u razmatranje.

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu naknade izvanugovorne štete za odgovornost tuženika kao pravne osobe na temelju čl. 172. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) odnosno zahtjev za povratom stečenog bez osnove u smislu čl. 210. ZOO.

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da je tužitelj na temelju ugovora 21. prosinca 1993. (list 11 do 17 spisa), bio u ugovornom odnosu s D. K., te da je tužitelj s osnove njihovog ugovornog odnosa - prodaje dionica M. d.d. uplatio na račun tuženika iznos 1,465.000 DEM na ime dospjelog duga D. K. prema tuženiku,

- da je ugovor o prodaji dionica između D. K. i tuženika raskinut, time da su neotplaćene dionice pripale u vlasništvo tuženika,

- da je sastanak 21. prosinca 1993. održan u prostorijama tuženika, da službeno unaprijed nije dogovoren, već na inicijativu D. K. da želi razgovarati o otkupu dionica M. d.d.,

- da su tužitelja tom prilikom djelatnici tuženika uputili da nema dionica M. d.d. na prodaju, time da je istaknuto da D. K. nije podmirivao rate prema ugovoru o prodaji dionica s tuženikom, radi čega mu prijeti raskid istog ugovora,

- da je na tu informaciju (raskid ugovora o prodaji dionica s D. K.) tužitelj reagirao upitom može li on tuženiku uplatiti dospjeli dug D. K., a na što mu je odgovoreno da je to isključivo njihov odnos, time da nema zapreke da nepodmirene rate za dionice podmiri treća osoba - tužitelj,

- da na tom sastanku tužitelju nisu dana jamstva da će na temelju izvršene uplate on steći dionice M. d.d.,

- da je T. d.d. S., 18. listopada 1994 izvršila nalog tužitelja, odnosno izvršila uplatu 1,464.965,00 DEM (stare štednje) tuženiku na ime kupnje dionica poduzeća M. d.d. Z., a po ugovoru br. 3201188/01 od 17. studenoga 1992.,

- da se ugovor 21. prosinca 2003. sklopljen između tužitelja i D. K. upravo poziva na ugovor 17. studenoga 1992. o prodaji dionica između D. K. (dalje: K.) i tuženika, koji ugovor je kasnije raskinut a kupcu - K. u vlasništvo pripale dionice u visini izvršenih uplata tuženiku (34 044 dionice),

- da su iskazi saslušanih svjedoka u skladu s priloženim materijalnim dokazima u spisu.

Iz tih utvrđenja sudovi su ocijenili da tužitelj nije dokazao zakonom propisane opće pretpostavke za izvanugovornu odgovornost tuženika za štetu (štetnu radnju, štetnika, štetu, protupravnost i posebno uzročnu vezu) sve u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 172. ZOO. Kako je do prijelaza iz imovine tužitelja u imovinu tuženika došlo po nalogu tužitelja banke (potvrda 18. listopada 1994. - list 30 spisa), a po ugovoru 17. studenoga 1992., na kojeg se poziva ugovor između tužitelja i K. od 21. prosinca 1993., pravilno su sudovi ocijenili da je prijelaz imovine uplatom novčanih sredstava obavljen na temelju valjanog pravnog posla, podmirenja duga u ime i za račun druge osobe u smislu čl. 296. st. 1. ZOO zbog čega nije došlo do stjecanja bez osnove u smislu čl. 210. ZOO.

Suprotno revizijskim navodima tužitelja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao niti jednu od zakonom propisanih pretpostavki za izvanugovornu odgovornost za štetu u smislu čl. 154. st. 1. i čl. 172. ZOO, niti da je u konkretnom slučaju došlo do stjecanja bez osnove, u smislu odredbe čl. 210. u vezi čl. 296. st. 1. ZOO.

Stoga su odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo odredbe čl. 154. st. 1., čl. 172., čl. 210., čl. 296. st. 1. ZOO. Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP kako to smatra revident.

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 1. srpnja 2009.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.