Gžp-159/2014-2 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gžp-159/2014-2

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda mr.sc. Senije Ledić kao predsjednice vijeća, Amare Trgo kao člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Lidije Vojković kao člana vijeća, u građanskopravnoj stvari tužitelja 1. M. Z. iz S. i 2. I. Ž. iz S., oboje zastupani po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tužene Republike Hrvatske koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Splitu, Građansko upravni odjel, radi isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu od 20. prosinca 2013. pod poslovnim brojem Pr-503/13, u sjednici vijeća održanoj dana 18. travnja 2014.

p r e s u d i o j e:

I. Odbija se kao žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu od 20. prosinca 2013. pod poslovnim brojem Pr-503/13 u pobijanom dijelu pod točkom

III. i IV. izreke presude.

II. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom I., točkom II. i točkom V. izreke presude.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja pod točkom I. naloženo je tuženoj da tužitelju 1. M. Z. na ime naknade manje isplaćene plaće za period od 1. svibnja 2002. pa do 28. veljače 2003. isplati ukupno iznos od 55.679,92 kune a točkom II. izreke da tužitelju 2. I. Ž. za isti period isplati iznos u visini 69.122,27 kuna sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja na pojedine iznose i kroz određeno vrijeme teče na način kao što je to odlučeno pod točkama I. i

II. dispozitiva presude suda prvog stupnja.

Točkama III. i IV. izreke prvostupanjske presude odbijen je zahtjev tužitelja i to tužitelja 1. M. Z. za iznos u visini 16.638,68 kuna s naslova naknade manje isplaćene plaće za period od 1. ožujka do 30. rujna 2003., a odbijen je zahtjev tužitelja 2. I. Ž. po istom osnovu i za isto razdoblje u visini 20.119,32 kune sa pripadajućom kamatom.

Točkom V. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljima na ime naknade parničnog troška isplati iznos u visini 56.189,48 kuna.

Žalbu protiv ove presude podnose stranke.

Tužitelji pobijaju presudu pod točkom III. i IV. izreke zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu da ovaj sud presudu u pobijanom dijelu preinači na način da tužbeni zahtjev tužitelja prihvati u cijelosti a time da preinači i odluku o parničnom trošku.

Tuženik pobija presudu suda prvog stupnja pod točkama I. i II. izreke kojim je prihvaćen zahtjev tužitelja i pod točkom V. kojom je odlučeno o parničnom trošku iz svih žalbenih razloga. Predlaže da ovaj sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije zahtjev tužitelja u cijelosti i shodno tome da preinači odluku o parničnom trošku, podredno da se pobijana presuda u tom dijelu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovni postupak radi donošenja nove odluke.

U smislu odredbe članka 359. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst i 25/13, dalje: ZPP) sud prvog stupnja je žalbe stranaka dostavio na odgovor.

Tužitelji su u odgovoru na žalbu tužene osporili žalbene navode kao neosnovane uz prijedlog da žalba bude odbijena, dok tužena nije odgovorila na žalbu tužitelja.

Žalbe nisu osnovane.

Predmet spora jest zahtjev tužitelja za isplatu naknade s naslova dežurstva – prekovremenog rada u razdoblju od 1. svibnja 2002. do 30. rujna 2003.

Nije sporno da su tužitelji vozači Županijskog suda u Splitu te da su za rad dulji od punog radnog vremena od 40 sati tjedno sukladno članku 4. Ugovora o radu primali naknadu prema Pravilniku o naknadama za obavljanje poslova u prethodnom kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 20/96 i 146/02, u daljnjem tekstu:Pravilnik).

Tužitelji temeljem odredbe članka 7 a Zakona o radu ("Narodne novine", broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 137/04, u daljnjem tekstu ZR) koji zakon je relevantan s obzirom na predmet spora, potražuju naknadu za rad duži od punog radnog vremena od 40 sati tjedno prema odredbama koje su povoljnije za ove namještenike. Prema odredbama Kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koji je objavljen u "Narodnim novinama" RH u broju 3/2002 (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor/02).

Prema odredbi članka 2. Pravilnika službenicima i namještenicima u sudovima, paušalna naknada za obavljene poslove u prethodnom kaznenom postupku izvan redovitog radnog vremena utvrđuje se ovisno o tome je li te poslove obavljao u zgradi suda, državnog odvjetništva, odnosno USKOK-a ili je u stalnoj pripravnosti kod kuće, odnosno u stanu. Odredbama ovog Pravilnika određuje se visina paušalne naknade po ovim različitim osnovima: da li se rad obavlja u zgradi suda ili kod kuće odnosno u stanu, na način da se paušalna naknada ne daje za rad poznat pod nazivom "dežurstva" već za "obavljene poslove izvan redovnog radnog vremena".

Da li se radi izvan redovnog radnog vremena vozača koji se može obavljati subotom i nedjeljom te noću iz Pravilnika može izjednačiti s pojmom prekovremenog rada ne kako ga definiraju odredbe ZR-a na način da u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega rada i u drugim slučajevima prijeke potrebe, radnik na zahtjev poslodavca mora raditi duže od punog radnog vremena (prekovremeni rad) najviše 10 sati tjedno a koji zakon se primjenjuje kao supsidijaran propis, već onako kako tu definiciju daje Kolektivni ugovor koji se primjenjuje neposredno (članak 3.).

Prema odredbi članka 39. Kolektivnog ugovora/02 osnovna plaća službenika i namještenika uvećat će se (između ostalog):

- za rad noću 40 %,

- za prekovremeni rad 50 %,

- za rad subotom 25 % i

- za rad nedjeljom 35 % itd.

Prema stavku 2. članka 39. Kolektivnog ugovora/02 dodaci po ovim osnovima međusobno se ne isključuju.

Kolektivni ugovor iz 2002. ne daje definiciju pojma prekovremenog rada .

Međutim, zajednička komisija za tumačenje odredbi i praćenje primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike iz 2002., koja je formirana sukladno članku 98. dostavila je svim pravosudnim tijelima svoje tumačenje odredbi tog Kolektivnog ugovora (zapisnik iz veljače 2003.). Sukladno odredbi članka 98. KU/02 tumačenje odredbi primjene KU ugovorne strane imenuju zajedničku komisiju i to svaka ugovorna strana imenuje tri člana. Prema odredbi članka 98. stavak 5. KU-a ugovorne strane dužne su se pridržavati datog tumačenja zajedničke komisije.

Prema izričitom tumačenju zajedničke komisije, kada je rad službenika ili namještenika organiziran u radnom tjednu od ponedjeljka do petka, prekovremenim radom smatra se svaki rad dulji od 8 sati dnevno, kao i svaki ostvareni sat rada subotom ili nedjeljom. Ako je radni tjedan organiziran na drugačiji način, prekovremeni rad je duži od 40 sati tjedno. Pasivno dežurstvo (pripravnost kod kuće) ne smatra se radom pa tako ni prekovremenim radom. U slučaju da službenik ili namještenik bude pozvan na izvršenje radnih zadataka za vrijeme pasivnog dežurstva, ostvaruje prekovremeni rad za vrijeme aktivnog angažmana.

Dodaci na plaću iz članka 39.stavak 1. međusobno se ne isključuju što znači da ako službenik ili namještenik prilikom rada noću ili subotom ili nedjeljom ili u drugoj smjeni ostvari prekovremene sate ima pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad ali za samo stvarno odrađene sate prekovremenog rada.

Dakle, evidentno je da prema ovoj definiciji prekovremeni rad koji sadržaj određuje imenovana zajednička komisija, sadržajno odgovara "poslovima izvan redovnog radnog vremena" iz Pravilnika.

Potpisnici ovog KU, dakle Vlada RH i Sindikati državnih službi – Sindikat državnih i lokalnih službenika i namještenika RH, Nezavisni sindikat djelatnika unutarnjih poslova, Sindikat policije RH i Sindikat službenika i namještenika udruženih u Hrvatsku udrugu sindikata koji su zaključili KU/02 dana 13. prosinca 2001. su se usuglasili da formiraju upravo zajedničku komisiju radi "tumačenja odredbi", a kojeg tumačenja su se svi potpisnici dužni pridržavati.

U konkretnom slučaju pitanje je što znači odredba "prekovremeni rad" čiji sadržaj kako ga određuje Rz nije moguće primijeniti ako ih sadržajno određuje ni Pravilnik ni KU/02. Upravo taj sadržaj i tumačenje pojma "prekovremeni rad" dala je ova zajednička komisija, dakle tijelo koje za to ima ovlaštenje kojeg su imenovali i predstavnici tužitelja kao potpisnici ovog KU/02 na kojeg se pozivaju tužitelji i koja je sa takvim ovlaštenjem odredila značaj "prekovremenog rada" na način koji obvezuje sve potpisnike KU/02.

Ovaj žalbeni sud je u odlukama Gžri-57/09 i Gžp-832/11 prihvatio da su i KU/04 i KU iz srpnja 2008. prihvatili u svojim odredbama dano tumačenje zajedničke komisije koja je imenovana sukladno odredbi članka 98. KU/02. U tim odlukama ovaj žalbeni sud se izjasnio da tumačenje nije nova zakonska regulativa koja bi se primjenjivala retroaktivno već da se radi o pojašnjenju i tumačenju odredbi Kolektivnog ugovora koje daje tijelo koje je za to ovlašteno i koje ima punomoć potpisnika tog Kolektivnog ugovora. Međutim, nakon što su donesene navedene odluke na Sjednici građanskog odjela ovog Županijskog suda od 3. srpnja 2013. zauzeto je većinom glasova pravno shvaćanje da "tumačenje zajedničke komisije za tumačenje odredaba i praćenja primjene kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike, obvezuje tek od trenutka kad je to zajedničko tumačenje doneseno (ex nunc)".

Prema odredbi iz članka 40. stavak 2. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/2013) pravno shvaćanje prihvaćeno na Sjednici odjela Županijskog suda obvezno je za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda.

S tog razloga je odlukom ovog županijskog suda od dana 17. srpnja 2013. pod poslovnim brojem Gžp-1288/12 ukinuta prvostupanjska odluka u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja i u tom dijelu predmet je vraćen sudu prvog stupnja na ponovni postupak. U ponovljenom postupku sukladno odredbi članka 377. ZPP-a odlučujući o naknadi manje isplaćene plaće s naslova dežurstva, za razdoblje od 1. svibnja 2002. do 30.9.2003. valjalo je utvrditi prema tumačenju zajedničke komisije za tumačenje odredbi i praćenje primjena kolektivnog ugovora za državne službenike i namještenike koje je dano na Sjednici održanoj dana 28. veljače 2003., od 1. ožujka 2003. pa do 30. rujna 2003. prema razgraničenju aktivnog i pasivnog dežurstva – pripravnosti za rad a do 28.2.2003. kada je donesen navedeni zaključak valjalo je utvrditi naknadu po navedenom osnovu ne praveći razliku između pasivnog i aktivnog dežurstva.

Visinu naknade za utuženo razdoblje i to baš do 28.veljače 2003. sud je utvrdio kao i za cijelo utuženo razdoblje, uz pomoć stalnog sudskog vještaka financijsko – računovodstvene struke dipl. oec. M. D.

Do 28.2.2003. nije pravljena razlika između pasivnog i aktivnog dežurstva, odnosno svi sati dežurstva tretirani su kako prekovremeni rad na način kako je to određeno Kolektivnim ugovorom/02 (članak 39.).Takvim izračunom sudski vještak je utvrdila da je tužitelju 1. M. Z. isplaćena manja bruto plaća u visini 66.380,04 kune a tužitelju 2. I. Ž. manje za isplaćena bruto plaća za iznos od 85.425,23 kune.

Prvostupanjski sud ocjenjujući nalaz i mišljenje sudskog vještaka vjerodostojnim i relevantnim, a nakon utvrđenja da je kroz navedeno razdoblje već pravomoćno dosuđeno tužitelju 1. iznos u visini 10.712,00 kuna, prihvaćen je zahtjev tužitelja za isplatu naknade u visini 55.679,92 kune.

Razlika u utuženom razdoblju za tužitelja 2. I. Ž. ukazuje se u manje isplaćenoj bruto plaći u ukupnoj visini 85.425,23 kune a kako je već pravomoćno presuđen i dosuđen iznos ovom tužitelju (presuda Pr-27/12) u visini 16.302,96 kuna, to je sud prihvatio potraživanje tužitelja 2. u visini 69.122,27 kuna.

U razdoblju od dana kada je donesen Zaključak komisije sukladno Kolektivnom ugovoru za državne službenike i namještenike tužitelju za razdoblje od 1. ožujka do 30. rujna 2003. je već pravomoćno presuđeno sukladno Pravilniku o naknadama za obavljene poslove iznos od 10.485,79 kuna a tužitelju 2. iznos od 8.491,59 kuna zbog čega bi daljnje potraživanje s prednjeg naslova i to tužitelja pod 1 u visini 16.638,68 kuna a tužitelja 2. u visini 20.119,32 kune bilo neosnovano zbog čega je u tom dijelu zahtjev tužitelja odbijen kao neosnovan (točka III. i IV. dispozitiva presude suda prvog stupnja).

Gornja utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća ovaj žalbeni sud budući je ocjena provedenih dokaza utemeljena i logična, pa se stranke radi suvišnog ponavljanja upućuju na razloge prvostupanjske presude.

Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj žalbeni sud nije našao d bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Nije ostvarena ni bitna povreda odredbi parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju povredu posebno ukazuju tužitelji iz razloga što je pobijana presuda jasna, razumljiva, moguće je ispitati jer sadrži razloge o svim činjenicama bitnim za presuđenje.

Zbog izloženog ovaj žalbeni sud ocjenjuje da nisu ostvareni razlozi zbog kojih su žalbe podnesene a kako nisu ostvareni ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti to je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a žalbe stranaka valjalo odbiti kao neosnovane te odlučiti kao u dispozitivu presude ovog žalbenog suda.

Odluku o trošku pod točkom V. izreke prvostupanjske presude koju pobija tužena ali bez navođenja žalbenih razloga, ocijeniti je valjanom i odluku koja se temelji na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 2. i 155. ZPP-a, a u vezi s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine " broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09).

U Splitu, 18. travnja 2014.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v. r.