Legislator Case Law & Legislation
Rev-1554/1992-2 AI generated

Supreme Court dismisses appeal on rent increase claim where no statutory minimum rent was legally established. The court ruled the appeal was unfounded. The court rejected the appeal because no statutory minimum rent existed to justify an increase. The tenant had paid the agreed rent throughout the lease term. The court found no error in the lower court's application of law. The appeal was dismissed as the tenant could not claim a higher rent without a legal basis. The decision upholds the principle that rent is determined by agreement unless a law mandates otherwise. The court emphasized that local community bodies lack authority to set minimum rents. The ruling clarifies the limits of municipal power in regulating commercial leases. The decision affirms the sanctity of contractual terms absent statutory intervention. The appeal failed due to the absence of a legal minimum rent requirement.

Case Number Rev-1554/1992-2
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Dismissed

Legislator summary

AI generated

The Supreme Court of Croatia dismissed the prosecutor's appeal against a final judgment ordering the tenant to pay rent arrears. The prosecutor argued that the rent should have been increased to meet a minimum standard, but the court found no such statutory minimum existed for this specific commercial lease. The court ruled that while the law allows for minimum rents, none was applicable here, and the tenant's payment of the agreed amount was lawful. Consequently, the appeal was rejected as unfounded, upholding the lower court's decision based on the absence of legal grounds for rent adjustment.

Legislator headnote

AI generated

Article 9 of the Law on Business Buildings and Premises; Article 169, 171, and 174 of the Constitution of the SFRY: Rent is determined by agreement between parties, and a minimum rent may only be set by the municipal assembly, not by self-governing community organizations; therefore, a claim for rent increase based on a non-existent statutory minimum is unfounded.

Keywords

AI generated
commercial lease agreement rent increase claim statutory minimum rent municipal authority limits contractual freedom principle appeal dismissal property law enforcement

Cited Legislation

AI generated
Article 9, paragraph 1 of the Law on Business Buildings and Premises
Article 9, paragraph 2 of the Law on Business Buildings and Premises
Article 169 of the Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia
Article 171 of the Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia
Article 174 of the Constitution of the Socialist Federal Republic of Yugoslavia
Article 150 of the Law on Residential Relations
Article 354, paragraph 2, item 10 of the Code of Civil Procedure
Article 393 of the Code of Civil Procedure

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1554/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Djordja Bjegovića, kao predsjednika vijeća, te Radomire Felicijan-Maoduš, Stanka Jesenković, Borisa Guttmann i Stanislava Plazonić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Mjesne Zajednice Tar, koju zastupa javni pravobranilac Općine Poreč, protiv tuženice A.S. iz T., koju zastupa V.B., odvjetnik u P., radi isplate 38.280 HRD, rješavajući reviziju tužiteljice izjavljenu protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Puli od 23. prosinca 1991. br. Gž- 1471/91, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Poreču od 10. kolovoza 1991. br. P 166/91 u sjednici održanoj dana 22. listopada 1992,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija tužiteljice kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Presudom suda drugog stupnja potvrdjena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužiteljice da joj tuženica na ime zakupnine za poslovni prostor u Taru plati iznos od 38.280 HRD i naknadi parnični trošak i kojom je naprotiv naloženo tužiteljici da na ime naknade parničnog troška plati tuženici iznos od 6.495 HRD.

Protiv ove pravomoćne presude tužiteljica je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ona preinači u smislu revizijskih navoda.

Odgovor na reviziju nije podnesen, niti se nadležni javni tužitelj izjasnio o izjavljenoj reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije se ostvario revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

U postupku je utvrdjeno:

- da su dana 1. srpnja 1985. godine tužiteljica kao zakupodavac i tuženica kao zakupac sklopile ugovor o zakupu poslovnog prostora površine 48 m2 u prizemlju zgrade sagradjene na kč.zgr. 108/2 k.o. Tar za obavljanje ugostiteljske djelatnosti (caffebar), na vrijeme od deset godina;

- da je izmedju parničnih stranaka ugovorena zakupnina u iznosu od 25.000 tadašnjih dinara mjesečno, s tim da je tuženica oslobodjena plaćanja te zakupnine od 1. srpnja 1985. do 30. lipnja 1986. i da joj je nakon toga zakupnina smanjena zbog izvršenih ulaganja u navedeni prostor;

- da je tuženica tokom dosadašnjeg trajanja zakupa plaćala ugovorenu zakupninu.

Tužiteljica tvrdi da je minimalna zakupnina tokom proteklog razdoblja za vrijeme trajanja zakupa o kojem je ovdje riječ povećana, pa u ovom sporu traži da joj tuženica plati razliku izmedju plaćene zakupnine prema ugovoru o zakupu i minimalne zakupnine.

Po čl. 9. st. 1. Zakona o poslovnim zgradama i prostorijama ("Sl. list bivše SFRJ" br. 43/65 i 57/65, te "Narodne novine" br. 57/65 i 52/71) - dalje ZPZP - visina zakupnine za poslovne prostorije odredjuje se sporazumom zakupodavca i zakupca. Po čl. 9. st. 2. ZPZP zakupac je dužan na traženje zakupodavca plaćati najniži iznos zakupnine ako je taj najniži iznos odredjen općinskim propisom. Medjutim, prema pravilnom zaključku u pobijanoj presudi, u konkretnom slučaju najniža zakupnina nije propisana, pa tužiteljica ne može osnovano tražiti povišenje ugovorenog iznosa zakupnine ni radi bitno promijenjenih okolnosti (radi višestrukog povećanja cijena poslovnog prostora poslije zaključenja ugovora o zakupu i sl.).

Revidentica se neosnovano poziva na odluku samoupravne interesne zajednice za stambeno-komunalnu oblast Općine Poreč, jer ta zajednica nije ovlaštena propisivati minimalne zakupnine.

Po čl. 9. st. 2. ZPZP općinska skupština može propisati da iznos zakupnine ne može biti niži od iznosa koji se dobiva primjenom načela o utvrdjivanju stanarine. Osim toga zakonskog ovlaštenja prema čl. 169, 171. i 174. Ustava bivše SRH ("Narodne novine" br. 8/74, 31/81, 5/86, 28/89 i 33/89) općina ima pravo i dužnost donositi propise i druge akte, kojima uz ostalo uredjuje i korištenje poslovnog prostora te osigurava njihovu primjenu na svom području.

Takvo pravo i takva dužnost općine u ovoj normativnoj djelatnosti nipošto se ne može prenijeti na samoupravne interesne zajednice, kako to pogrešno smatra revidentica neosnovano se pozivajući na čl. 150. Zakona o stambenim odnosima ("Narodne novine" br. 52/74).

Utvrdjeno je tako da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st .2. t. 10. Zakona o parničnom postupku, koji zakon je na temelju čl. 1. Zakona o preuzimanju Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91) preuzet kao zakon Republike Hrvatske, na koju povredu, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, pa je stoga, na temelju čl. 393. istog Zakona, revizija tužiteljice odbijena kao neosnovana.

U Zagrebu, 22. listopada 1992.

Predsjednik vijeća:

Radomira Felicijan-Maoduš v.r.