Gž-2491/2016-1 · Županijski sud u Splitu

Republika Hrvatska

Poslovni broj: Gž-2491/2016-3

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Amare Trgo, predsjednice vijeća, Blaženke Rilov Ćurin, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te mr. sc. Senije Ledić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. M. B.1 ud. N., I., 2. A. H. pok. N., iz I., 3. A. B. 1 pok. N., iz I., 4. T. B. pok. N., iz I., 5. I. B.1 pok. A., 6. B. B. pok. A., 7. A. B. pok. A., 8. M. B.2 ud. V. iz I., 9. I. B. pok. V. iz I., 10. Ž. B. pok. I. i 11. I. B. pok. I., koje zastupa punomoćnik B. R., odvjetnik u I. protiv tuženika Grada I., kojeg zastupa punomoćnik M. P., odvjetnik u I., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom broj P-859/15 od 31. svibnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2016.,

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se kao osnovana žalba tuženika Grada I., pa se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom broj P-859/15 od 31. svibnja 2016. i sudi:

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužiteljima solidarno iznos od 1.186.349,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom počev od 6. veljače1995. do 7. svibnja. 1996. po stopi od 22% godišnje od 8. svibnja1996. do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odnosno po važećoj stopi zakonske zatezne kamate za period do isplate.

II. Preinačuje se odluka o parničnom trošku sadržana u presudi Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Imotskom broj P-859/15 od 31. svibnja 2016., na način da ista glasi:

Nalaže se tužiteljima M. B. ud. N., A. H. pok. N., A. B.1 pok. N., T. B. pok. N., I. B. 1 pok. A., B. B. pok. A., A. B.2 pok. A., 8. M. B. ud. V., I. B. pok. V., Ž. B. pok. I., I. B. pok. I., da u roku od petnaest dana naknade tuženiku Gradu I. parnični trošak u ukupnom iznosu od 182.289,76 kuna, odnosno svaki od tužitelja u iznosu od 16.571,79 kuna.

Obrazloženje

Presudom prvostupanjskog suda broj P-859/2015 od 31. svibnja 2016. naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljima solidarno iznos od 1.186.349,36 kuna sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 6. veljače 1995. do 7. svibnja 1996. po stopi od 22% godišnje, od 8. svibnja 1996. do 10. rujna 1996. po stopi od 24% godišnje, od 11. rujna 1996. do 30. lipnja 2002. po stopi od 18% godišnje, od 1. srpnja 2002. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, te od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi određenoj sukladno članku 29. Zakona o obveznim odnosima, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, odnosno po važećoj stopi zakonske zatezne kamate za period do isplate.

Odlukom o parničnom trošku naloženo je tuženiku da u roku od 15 dana naknadi tužiteljima trošak u iznosu od 687.956,25 kuna.

Protiv te presude prvostupanjskog suda žalio se tuženik, pobijajući istu zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst i 25/13 i 89/14 – u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se preinači pobijana presuda i odbije tužbeni zahtjev, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknade parnični trošak, a podredno, da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Popisan je trošak za sastav žalbe u iznosu od 1187 bodova, uvećano za porez na dodanu vrijednost u visini od 25%.

Tužitelj pod 9. je odgovorio na žalbu tuženika i predložio odbijanje iste kao neosnovane, uz potvrdu pobijane presude. Zatražio je trošak za sastav odgovora na žalbu u visini od 1187 bodova, uvećano za 25% poreza na dodanu vrijednost.

Ostali tužitelji nisu odgovorili na žalbu tuženika.

Žalba je osnovana.

Osnovano se u žalbi tuženika prigovara da presuda prvostupanjskog suda ne sadrži razloge o nekim odlučnim okolnostima, pa je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

Nisu počinjene ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje, uz bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. toga Zakona, ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Tužitelji u ovoj parnici zahtijevaju od tuženika isplatu iznosa od 1,186.349,36 kuna, s naslova naknade štete, tvrdeći da su dosjelošću, putem svojih pravnih prednika, stekli vlasništvo čest. zem. 2737/13 k.o. I. – G., koju da im je tuženik bespravno oduzeo i prodao poduzeću G. d.o.o., I. (raniji tuženik u ovoj parnici, u odnosu na kojeg je postupak obustavljen), radi izgradnje stanova za invalide i obitelji sudionika Domovinskog rata, a ovaj potonji da je stupio u posjed te započeo i dovršio izgradnju.

Prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je cijepanjem čest. zem. 2737/1 k.o. I. – G. nastala sporna čest. zem. 2737/13 k.o. I. – G.,

-da je u zemljišnim knjigama čest. zem. 2737/13 k.o. I. – G. upisana kao općenarodna imovina,

-da su G. d.o.o., I. i tuženik zaključili ugovor o kupoprodaji kojim je tuženik navedenu česticu zemlje prodao za 326.000,00 DEM, a da je tržišna cijena navedene čestice 40,00 DEM po 1 m[2] ,

-da su saslušani tužitelji i svjedoci u svojim iskazima decidirani da je sporna nekretnina bila ograđena starim kamenim suhozidom, koji su obrađivani sadnjom povrća, a voćke da su bile posađene na čitavoj nekretnini.

Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski sud je tužitelje smatrao aktivno legitimiranima u ovoj parnici, kao nasljednicima njihovih prednika, jer da se radi "o eredi dva brata i to A. B. pok. I. i I. B.3 pok. I." A. B. pok. I. (rođen 1918. godine, a umro 1983. godine) da je 1981. godine u zahtjevu za priznanjem uzurpacije, naveo da su njegovi preci – pradjed i djed, pred više od osamdeset godina uzurpirali i priveli kulturi nekretnine te sagradili obiteljske kuće i nesmetano posjedovali i koristili navedenu nekretninu, s time da su nekretnine ograđene suhozidom i vidnim međama, da se radi o nekretnini zvanoj "muša povrh kuće", u površini od 6800 m[2] i na toj nekretnini da je sagrađena obiteljska kuća, voćnjak i loza, a da je nekretnina označena u katastru kao čest. zem. 2737/1 k.o. I. – G. Kako se u konkretnom slučaju radi o praunucima "uzurpatora", prvostupanjski sud je smatrao da "nije za očekivati da su isti nakon višestoljetnog korištenja predmetne nekretnine i dalje nepošteni posjednici", jer su svi saslušani svjedoci naveli da im je iz djetinjstva poznato iz priča njihovih prednika da je predmetna nekretnina od davnine u posjedu i vlasništvu prednika tužitelja.

Inače, prvostupanjski sud je smatrao da su prednici tužitelja predmetnu nekretninu posjedovali najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941., jer da to proizlazi iz iskaza tužitelja i svih saslušanih svjedoka kao i očevida obavljenog na licu mjesta 19. ožujka 2010. godine. Naime, saslušanim svjedocima koji su mještani zaseoka B., koji svakodnevno od svog djetinjstva dolaze ili prolaze pored navedene nekretnine, da je poznato čija je to nekretnina, odnosno tko je vršio posjedovanje iste i to obrađivanjem ili ispašom. Stoga je prvostupanjski sud zaključio da su ostvarene pretpostavke iz pravnog pravila 1472 bivšeg Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ) koja pravila se primjenjuju u Republici Hrvatskoj na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. ("Narodne novine", broj 73/91), prema kojemu se na državnoj imovini vlasništvo moglo steći dosjelošću kroz period od četrdeset godina, ali računajući do 6. travnja 1941., a budući da se u smislu odredbe članka 160. stavak 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 i 143/1), u vrijeme potrebno za dosjelost uračunava i vrijeme za koje su i prednici tužitelja neprekidno posjedovali nekretninu, to da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva sporne nekretnine na temelju dosjelosti. Kako je tuženik prodao poduzeću G. d.o.o., I. predmetnu nekretninu, u površini 8170 m[2] za cijenu od 326.000 DEM, a tržišna cijena za 1 m da je 40,00 DEM, te da su tužitelji postavili tužbeni zahtjev na iznos od 1,186.349,36 kuna, prvostupanjski sud je tužbeni zahtjev smatrao osnovanim i istog je prihvatio. Obzirom da tužitelji u zemljišnoj knjizi nisu uknjiženi kao suvlasnici čest. zem. 2737/13 k.o. I. – G., a od tuženika zahtijevaju naknadu štete, tvrdeći da su stekli vlasništvo navedene nekretnine, a da je tuženik ovo zemljište istima bespravno oduzeo te isto prodao i predao u posjed poduzeću G. d.o.o., I., trebalo je u ovoj parnici kao prethodno pitanje (samo za potrebe ove parnice) raspraviti jesu li tužitelji suvlasnici istog.

O tom pitanju prvostupanjski sud je odlučio na način kako je naprijed navedeno. Po ocjeni ovoga žalbenog suda, u odnosu na prethodno pitanje, prvostupanjski sud je iz činjenica što ih je utvrdio izveo nepravilan zaključak o postojanju drugih činjenica, a na tim je činjenicama utemeljio odluku o prethodnom pitanju.

Naime, sporna nekretnina je u zemljišnim knjigama bila upisana od osnutka zemljišnika za k.o. I. – G. na ime Općine Porezne I. – G., a od 1959. godine je upisana kao općenarodna imovina, dok je sada uknjižena kao vlasništvo Republike Hrvatske, pa je rok za dosijedanje od četrdeset godina sukladno pravnom pravilu iz paragrafa 1472 OGZ-a morao biti ostvaren do 6. travnja 1941. godine, kako je pravilno smatrao i prvostupanjski sud. Na okolnost posjedovanja predmetne nekretnine po prednicima tužitelja, prvostupanjski je sud saslušao mnoge svjedoke. U pobijanoj presudi je navedeno da je prvostupanjski sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio pažnju, jer su svjedočili o činjenicama koje su im kao mještanima poznate, a njihovi iskazi da su podudarni, uvjerljivi i logični. Nadalje je navedeno da "ako se imaju na umu činjenice koje su utvrđene iskazima svih svjedoka, a to su da je nekretnina u vrijeme kada su svjedoci bili djeca, bila ograđena suhozidom i dijelom obrađena, i da su tu nekretninu tužitelji naslijedili od svojih očeva, a ovi od svojih, tada jedini zaključak koji iz ovih činjenica može izvesti sud je da su tužitelji preko svojih pravnih prednika posjedovali ovu nekretninu najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941. godine."

U odnosu na naprijed navedeno i citirano iz presude prvostupanjskog suda, za navesti je da niti jedan od saslušanih svjedoka nije svjedočio, pa makar i "po čuvenju" (izraz koji se koristi u pobijanoj presudi) o posjedu prednika tužitelja od samog početka XX. stoljeća, pa zaključak prvostupanjskog suda o posjedu predmetnih nekretnina od strane prednika tužitelja od najmanje četrdeset godina prije 6. travnja 1941. godine, nema uporišta u izvedenim dokazima.

Inače, ovaj sud smatra da je dokazna snaga iskaza svih saslušanih svjedoka u ovoj parnici slaba i nedovoljna, jer sadržaj njihovih iskaza, unatoč podudarnosti, uvjerljivosti i logičnosti (kako je smatrao prvostupanjski sud), ne ide u potvrdu činjenice o posjedu prednika u odnosu na spornu čest. zem. u vremenu od četrdeset godina prije 6. travnja 1941.. Naime, saslušani svjedoci su rođeni u vremenu od 1920. godine (najstariji svjedok K. J.) do 1959. godine (najmlađi svjedok Joško Mustapić), time da je više od polovice broja svih saslušanih svjedoka rođeno nakon 1941. godine (V. Ć., I. M., M. J., I. M. i drugi), što znači da isti nisu bili ni rođeni u vrijeme koje je pravno relevantno za ovu parnicu, pa se njihovo svjedočenje svodi na ono što su čuli od drugih. Svjedoci koji su rođeni 1920. godine i nakon te godine, ali do 1941. godine (I. B., K. J., I. M.), što znači, oni koji su dijelom živjeli u pravno relevantnom razdoblju, o posjednicima predmetne nekretnine za razdoblje od 1901. godine pa nadalje, nisu ni svjedočiti, pa makar i "po čuvenju". Stoga, kraj činjenice da je rok dosijedanja u konkretnom slučaju iznosio četrdeset godina i da je trebao proteći do 6. travnja 1941., paušalno je i neargumentirano utvrđenje prvostupanjskog suda kako su svjedoci u svojim iskazima naveli da je predmetna nekretnina od davnine u vlasništvu prednika tužitelja, jer se "uvijek govorilo" da je to I., a I. je djed tužitelja, kako se navodi u pobijanoj presudi. Na taj način u pobijanoj presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama.

Nadalje, kvaliteta posjeda je po OGZ-u daljnja pretpostavka za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno zahtijeva se da je posjednik bio barem pošten. Posjednik je pošten, ukoliko kad je stekao posjed, obzirom na okolnosti, nije znao, a niti je imao razloga za sumnju da mu ne pripada pravo na posjed.

U pobijanoj presudi je navedeno da kako se u konkretnom slučaju radi o praunucima "uzurpatora", da nije za očekivati da su isti nakon višestoljetnog korištenja predmetne nekretnine i dalje nepošteni posjednici, jer da svi saslušani svjedoci u iskazima navode da im je iz djetinjstva poznato, a iz priča njihovih predaka, da je predmetna nekretnina od davnine u posjedu i vlasništvu prednika tužitelja.

U odnosu na naprijed izneseno, za navesti je da je prvostupanjski sud kao prethodno pitanje u ovoj parnici trebao odgovoriti na pitanje jesu li tužitelji putem njihovih prednika dosjelošću stekli vlasništvo predmetne nekretnine, pa je, stoga, pretpostavka poštenja posjeda trebala biti ostvarena kod prednika tužitelja, uz kumulativno ostvarenje i daljnje pretpostavke – ostvarenog propisanog roka dosijedanja, o čemu je ranije bilo riječi.

Tuženi se u žalbi, osporavajući pretpostavku "poštenja" za stjecanje prava vlasništva pozvao na dopis od 29. prosinca 1981. tužitelja A. B. pok. I. kojeg je isti uputio Imovinsko- pravnoj službi Općine I. za priznanje prava vlasništva na uzurpiranim nekretninama, a kojeg su tužitelji dostavili u spis predmeta prvostupanjskog suda.

U pobijanoj presudi prvostupanjski sud je samo djelomično citirao sadržaj zahtjeva od 29. prosinca 1981. kojeg je raniji tužitelj u ovoj parnici A. B. pok. I. uputio Imovinsko- pravnoj službi Općine I. u kojemu je, između ostalog, zahtijevao i priznanje prava vlasništva na spornoj nekretnini zvanoj P. s., društvenog vlasništva u kojemu je izričito naveo da su nekretnine za koje se zahtijeva pravo vlasništva uzurpirali njegovi preci. Kraj činjenice da je raniji tužitelj u ovoj parnici A. B. pok. I. u zahtjevu od 29. prosinca 1981. priznao uzurpaciju predmetne nekretnine od strane njegovih prednika, koju činjenicu ovaj drugostupanjski sud utvrđuje temeljem ovlaštenja iz odredbe članka 373.a ZPP-a, poštenje prednika tužitelja koji su bili u posjedu predmetne nekretnine nije moguće pretpostaviti.

Prema tome, zaključak prvostupanjskog suda o prethodnom pitanju nije pravilan. Kako je na tom zaključku utemeljena pobijana presuda kojom je tužiteljima dosuđena naknada štete u visini tržišne vrijednosti sporne nekretnine, a tužitelji nisu suvlasnici iste, jer njihovi prednici nisu stekli suvlasništvo iste obzirom da u ovoj parnici nije dokazano da su bili u posjedu u vremenu od četrdeset godina do 6. travnja 1941., a niti je utvrđeno da su bili pošteni posjednici i bez ocjene pravilnosti postavljenog tužbenog zahtjeva te ostalih spornih pitanja, pa i unatoč počinjenoj bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, prihvaćena je kao osnovana žalba tuženika i preinačena pobijana presuda temeljem odredbe članka 373.a ZPP-a, na način da je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja. Zato je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove drugostupanjske presude.

Kako je u povodu žalbe tuženika preinačena presuda prvostupanjskog suda, temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, trebalo je odlučiti o trošku cijelog postupka.

Trošak tuženika je, radi zatraženog različitog poreza na dodanu vrijednost na naknadu za zastupanje u ovoj parnici, obračunat za dva razdoblja, a sve sukladno Tbr. 7. toč. 1, 8. toč. 3., Tbr. 9. toč. 1., 2. i 5. Tbr. 10. toč. 1., Tbr. 42. i Tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

Tako je tužitelju priznato 50 bodova za zastupanje na ročištu 11. rujna 2006., zatim po 593,5 bodova za zastupanje na šest ročišta (2. srpnja 2009., 3. studenog 2009., 7. prosinca 2009., 19. ožujka 2010., 16. lipnja 2010. i 26. listopada 2010.) te po 1187 bodova za zastupanje na dva ročišta (1. listopada 2009. i 17. ožujka 2001.), što ukupno iznosi 5985 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna dobije se iznos od 59.850,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u visini od 23%, u svoti od 13.765,50 kuna daje ukupni trošak od 73.615,50 kuna.

Nadalje, tuženiku treba priznati po 1483,75 bodova za sastav dvije žalbe (od 5. listopada 2011. i 8. lipnja 2016.), zatim po 50 bodova za zastupanje na ročištu 3. ožujka 2014. i za sastav podneska od 15. veljače 2016., zatim 593,5 bodova za zastupanje na ročištu 23. lipnja 2015. i po 1187 bodova za zastupanje na četiri ročišta (26. listopada 2015., 14. prosinca 2015., 12. veljače 2016., 11. travnja 2016.), što ukupno iznosi 8409 bodova. Kada se označeni broj bodova pomnoži s vrijednošću boda od 10,00 kuna dobije se iznos od 84.090,00 kuna, a ovom iznosu pribrojen porez na dodanu vrijednost u visini od 25%, u svoti od 21.022,50 kuna daje ukupni trošak u iznosu od 105.112,50 kuna.

Kada se zbroje ukupni troškovi za zastupanje tuženika i tome pribroji trošak očevida i vještačenja u svoti od 3.561,76 kuna proizlazi da ukupni parnični trošak tuženika iznosi 182,289,76 kuna, pa je, sukladno odredbi članka 154. stavak 1. u vezi sa člankom 161. stavak 1. ZPP-a, trebalo obvezati tužitelje da tuženiku naknade navedeni trošak, odnosno svaki od tužitelja u svoti od 16.571,79 kuna. Zato je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 22. rujna 2016.

Predsjednica vijeća:

Amara Trgo, v. r.