I Kž-799/2002-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-799/02-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Zlate Lipnjak-Bosanac, kao predsjednice vijeća, te Katice Jelić, Ane Garačić, Vesne Vrbetić i Damira Kosa, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Zlatka Gledeca, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Z.-M. i dr. zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 3. KZ i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, te opt. M. Z.-M. i N. P. podnesenim protiv

presude

Županijskog

suda

u

Zadru

od

2. srpnja 2002. godine broj K-26/02, u sjednici održanoj 27. veljače 2003. godine, saslušavši zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske mr. Slavka Zadnika,

p r e s u d i o je:

Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika, te opt. M.Z.-M. i N.P. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom suda prvog stupnja, opt. M.Z.-M. i N.P. proglašeni su krivima zbog kaz. djela iz čl. 173. st. 3. KZ, opisanog pod toč. 1, a opt. P. još zbog kaz. djela iz čl. 311. st. 2. KZ, opisanog pod toč. 2 izreke, pa je optuženica, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osuđena na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, u koju joj je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. ožujka do 24. travnja 2002. godine, dok je optuženiku za kaz. djelo iz čl. 173. st. 3. KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od četiri godine, a za kaz. djelo iz čl. 311. st. 2. KZ kazna zatvora u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, pa je on za oba djela u stjecaju, na temelju čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, u koju mu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. ožujka 2002. godine, pa nadalje, te je od optuženika oduzeta droga marihuana u količini od 359,13 gr.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, te opt. M.Z.-M., po branitelju G.N., odvjetniku iz Z., i opt. N.P. osobno.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na oboje optuženih i predlaže da se pobijanu presudu preinači u tom dijelu i optuženicima izreknu strože kazne.

Opt. M.Z.-M. se žali zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da joj se primjenom odredbe iz čl. 173. st. 8. KZ izrečena kazna dodatno ublaži.

Opt. N.P. se žali, uključujući tu i dopunu žalbe, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i s tim u svezi zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijanu presudu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Opt. P. je podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika (uz nadopunu svoje žalbe), smatrajući tu žalbu neargumentiranom, zapravo neosnovanom.

Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, na temelju čl. 373. st. 1. ZKP, predložio je da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalbe optuženika odbiju kao neosnovane.

Žalbe nisu osnovane.

Na žalbe optuženika, osim zbog odluke o kaznama-

Nije u pravu opt. P. kada pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Optuženik tvrdi da postoje bitne postupovne povrede:

- iz čl. 367. st. 1. toč. 2. ZKP, jer su u sastavu vijeća bili suci M.L. i E.M., koji su bili i u sastavu izvanraspravnog vijeća, a koje je odlučivalo u donošenju više rješenja, koja i citira;

- iz čl. 367. st. 2. i 3. ZKP, jer da se pobijana presuda temelji na nezakonitom dokazu (čl. 9.s t. 2. ZKP).

Osim toga, optuženik tvrdi kako su povrijeđene odredbe iz čl. 274. st. 2. u svezi sa čl. 268. st. 1. toč. 1. ZKP, jer optužnica nije sadržavala njegov matični broj, a izvanraspravno vijeće je nije vratilo na dopunu državnom odvjetniku.

Međutim, pregledom spisa predmeta, ustanovljeno je da suci prvostupanjskog suda M.L. i E.M. nisu obavili niti jednu istražnu radnju niti su sudjelovali u odlučivanju o prigovoru protiv optuženice (l. 130-131), pa onda i nisu bili isključeni od obavljanja sudačke dužnosti (čl. 36. st. 1. toč. 4. ZKP), a to što su sudjelovali u odlučivanju o produljivanju pritvora protiv optuženika, na što se odnose u žalbi citirana rješenja, nije razlog za njihovo izuzeće u smislu čl. 36. ZKP. Dakle, ne postoji bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 1. toč. 2. ZKP.

Nije ostvarena ni bitna postupovna povreda iz čl. 367. st. 2. i 3. ZKP, budući da je opt. P. dragovoljno predao drogu marihuanu policajcima (čl. 213. st. 3. ZKP), kako je to ispravno zaključio prvostupanjski sud odlučujući povodom prigovora protiv optužnice, a da je to tako proizlazi iz obrane opt. Z.-M. (l. 147-150). No, sve kada bi dokazi vezani za četiri paketića marihuane pronađenih u ruksaku - torbici optuženice bili pribavljeni na nezakonit način, a nisu, ne bi to bilo od utjecaja na pravilnost i zakonitost presude kako u pogledu činjeničnog stanja, odnosno utvrđenja ukupne količine marihuane, tako napose i u pogledu pravne oznake djela.

Naime, prema dosljednoj obrani optuženice, ona i optuženik su prepakirali marihuanu u 18 paketića približne težine, bez vaganja, pa kako je ona preuzela pet paketića da proda, a prodala je samo jedan, to bi se težina iz preostala četiri paketića mogla utvrditi na temelju prosječne težine ostalih 13 paketića pronađenih u stanu.

Ostale, pak, navodne povrede odredaba ZKP na koje žalitelj ukazuje ne predstavljaju bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP. To, dakako, nije ni činjenica što u optužnici, pa ni u presudi nije naveden matični broj optuženika, budući da je njegov identitet nesporno utvrđen tijekom postupka i to ne samo njegovim, konačnim priznanjem, već i poduzetim odgovarajućim vještačenjem (l. 97, 118-119). Do toga da nije naveden jedinstven matični broj optuženika očito je došlo iz razloga što se je on i pred istražnim sucem predstavljao kao M.H., pa je u svojim osobnim podacima i naveo JMBG iz krivotvorene putovnice (l. 37-39), a navodeći, konačno o sebi istinite podatke, nije ni naveo JMBG (l. 55-57, 150-155) niti je raspolagao valjanim ispravama. Dakle, odlučno je to da je identitet optuženika utvrđen, pa ne navođenje JMBG (u optužnici i presudi) nema onaj značaj koji mu pridaje žalitelj niti je time ostvarena bilo koja bitna postupovna povreda.

Stoga je neosnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Neosnovano se žale optuženici zbog povrede kaznenog zakona.

U žalbi optuženice se navodi kako je prvostupanjski sud, iz kontradiktornih obrana optuženika, izveo pogrešan zaključak o njihovom udruživanju i sl., pa da se može raditi samo o obilježjima kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, dok se u žalbi optuženika navodi kako se od djela iz čl. 173. st. 1. KZ umjetno stvorilo djelo iz čl. 173. st. 3. u svezi sa st. 2. KZ.

Nema govora o tome da bi postojala povreda kaznenog zakona.

Naime, postojanje povrede kaznenog zakona (iz čl. 368. toč. 4. ZKP) prosuđuje se prema činjeničnom stanju utvrđenom izrekom presude, a ne onom koje bi po stanovištu žalitelja bilo ispravno. Iz činjeničnog opisa djela iz izreke pobijane presude proizlazi, pak, da su se optuženici udružili radi neovlaštene prodaje droge i radi prodaje tu drogu posjedovali, pa je onda njihova djelatnost ispravno pravno označena kao kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ.

Dakle, ne postoje povrede zakona na koje se ukazuje u žalbama, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju čl. 379. st. 1. ZKP, nisu nađene ni bitne postupovne povrede iz čl. 367. ZKP ni povrede kaznenog zakona iz čl. 368. ZKP na čije postojanje pazi drugostupanjski sud po službenoj dužnosti.

Nisu u pravu optuženici ni kada se žale zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. P. još ni zbog nepotpuno utvrđenog stanja.

Obrazlažući ovu žalbenu osnovu, optuženica prigovara ocjeni obrana optuženika, smatrajući je pogrešnom, pa onda i pogrešan zaključak suda o njihovom udruživanju, sporazumu, podjeli rada i eventualnoj dobiti, te navodi da se može govoriti samo o njenoj naivnosti i lakomislenosti i ostvarenju obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, dok opt. P., samo u odnosu na kazneno djelo iz čl. 173. st. 3. KZ, uz ponavljanje suštine obrane, prigovara još ocjeni iskaza svjedokinje M.N., koja je porekla da bi vidjela "travu", i da bilo što zna vezano uz tu "travu", pa da je onda trebalo zaključiti kako optuženica nije govorila istinu ni kod istražnog suca ni na glavnoj raspravi kada je iskazivala suprotno. Nepotpuno utvrđenje činjeničnog stanja ovaj žalitelj vidi u tome što sud nije ispitao u svojstvu svjedoka djelatnike policije koji su njih optuženike zaustavili u J. "radi istraživanja i dokazivanja istine", već je taj dokazni prijedlog odbio.

Suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski je sud, na temelju provedenog postupka, pravilnom analizom i savjesnom ocjenom kako obrana oboje optuženika, tako i izvedenih dokaza, sve odlučne činjenice pouzdano utvrdio i ispravno zaključio da su optuženici počinili kazneno djelo zbog kojeg su proglašeni krivima (pod toč. 1 izreke), a opt. P. još i kazneno djelo iz čl. 311. st. 2. KZ, što i nije sporno. Naime, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz uvjerljive i okolnosne obrane optuženice dosljedne tijekom postupka (l. 147-150) proizlazi da je opt. P. donio u stan drogu marihuanu, koju su onda njih dvoje prepakirali u 18 paketića sa približno jednakom količinom droge, bez vaganja, razgovarali su o njenoj prodaji, pa je njoj opt. P. istog dana, u subotu, dao pet paketića da ih pokuša prodati po cijeni od po 200,00 kn. Ona je za taj iznos i prodala jedan paketić i po povratku kući novac predala optuženiku. Njih dvoje su razgovarali i o "nekoj nagradi za nju" od prodate droge samo što "ništa konkretno nije dogovoreno".

Dakle, pravilno cijeneći rezultate provedenog postupka, napose obranu optuženice i količinu pronađene droge marihuane, kraj činjenice da optuženici nisu ovisnici o opijatima, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da se u njihovim djelatnostima stječu upravo sva bitna obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 3. KZ, a ne onom iz čl. 173. st. 2. KZ, kako to tvrdi optuženica, niti onom iz čl. 173. st. 1. KZ, koje se napominje u žalbi optuženika. Kraj takvog stanja stvari, iskaz svjedokinje M.N., koja navodno nije vidjela drogu inače pronađenu u stanu, a niti je bila nazočna kada su optuženici pakirali drogu u manje paketiće i tako je priređivali za prodaju (l. 83-85, 143-144), nije od utjecaja na pravilnost utvrđenja činjeničnog stanja.

Budući da je prvostupanjski sud utvrdio sve odlučne činjenice, to je ispravno postupio kada je odbio daljnje prijedloge obrane (l. 146-147).

Stoga su neosnovane žalbe zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a opt. P. još i zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbe stranaka zbog odluke o kazni.

Zalažući se za strože kažnjavanje optuženika, državni odvjetnik navodi kako je sud pri odmjeravanju kazne optuženici precijenio olakotne okolnosti, a u odnosu na optuženika, već osuđivanog zbog istovrsnog djela, čija je bila ključna uloga u počinjenju djela pod toč. 1, da je podcijenio otegotne okolnosti, a optuženica predlaže da se prema njoj primijeni odredba iz čl. 173. st. 8. KZ te joj izrekne blaža kazna, dok je u odnosu na optuženika ovaj sud uzeo da se žali i zbog odluke o kazni (čl. 382. ZKP), makar tu žalbenu osnovu nije istakao ni obrazložio.

Međutim, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio i ispravno vrednovao okolnosti koje su bile od utjecaja na odmjeravanje kazni optuženicima kada je optuženicu, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a optuženiku, kao specijalnom povratniku, koji je predmetna djela počinio nakon bijega sa izdržavanja kazne zbog istovrsnih kaznenih djela, utvrdio pojedinačne kazne zatvora u trajanju od četiri godine i jedne godine i tri mjeseca, te ga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina. To nisu ni blage ni prestroge kazne, već u svemu primjerene i potrebne radi ostvarenja svrhe kažnjavanja predviđene u čl. 50. u svezi sa čl. 6. KZ.

Stoga su žalbe stranaka neosnovane.

Iz izloženih razloga je presuđeno kao u izreci na temelju čl. 387. ZKP:

U Zagrebu, 27. veljače 2003. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Zlatko Gledec, v.r.

Zlata Lipnjak-Bosanac, v.r.