Gzz-91/2001-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz-91/01-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića, Davorke Lukanović- Ivanišević i Ljubice Munić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. V. iz S., zastupanog po punomoćniku S. G., odvjetniku u S., protiv tužene Republike Hrvatske, zastupane po Državnom pravobraniteljstvu Županije Splitsko-dalmatinske, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti državnog odvjetnika Republike Hrvatske od 19. svibnja 2001. godine, a zaprimljenog na sudu 24. svibnja 2001. godine, br. GDO-350/01., protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 9. veljače 2001. godine, br. Gž- 3984/00., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Splitu od 19. svibnja 2000. godine, br. P-2121/97., u sjednici održanoj dana 20. studenog 2001. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti se kao neosnovan odbija.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja u toč. I. izreke tužitelj je odbijen s tužbenim zahtjevom kojim je tražio da mu tužena isplati iznos od 40.753,97 kn s naslova neisplaćene plaće sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na iznos od 2.956,49 kn, a na mjesečne iznose od po 2.699,82 kn, počam od svakog 10-og u mjesecu za razdoblje od 10. studenog 1996. do 10. prosinca 1997. godine, pa sve do konačne isplate u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

Ujedno je tužitelj odbijen i sa zahtjevom za naknadu mu parničnog troška.

U toč. II. izreke tužitelju je naloženo isplatiti tuženici parnični trošak u iznosu od 5.247,50 kn.

Rješenjem suda prvog stupnja odbijen je prigovor apsolutne nenadležnosti istaknut po tuženoj.

Presudom suda drugog stupnja preinačena je gore navedena presuda suda prvog stupnja tako što je usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pa je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju iznos od 37.675,65 kn s naslova neisplaćene plaće sa zakonskom zateznom kamatom koja teče i to na iznos od 2.443,14 kn počam od 10. listopada 1996. godine, a na mjesečne iznose od 2.699,81 kn počam od svakog 10-og u mjesecu za razdoblje studenog mjeseca 1996. godine, do zaključno studenog mjeseca 1997. godine, a na iznos od 134,98 kn počam od 10. prosinca 1997. godine, pa sve do konačne isplate u roku od 8 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Ujedno je tuženoj naloženo isplatiti tužitelju na ime troškova parničnog postupka iznos od 10.516,40 kn sve u roku od 8 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim je dijelom tužbenog zahtjeva, a za iznos od 3.078,32 kn tužitelj odbijen. Državni odvjetnik Republike Hrvatske podigao je zahtjev za zaštitu zakonitosti protiv drugostupanjske presude, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se zahtjev za zaštitu zakonitosti prihvati, te tako nižestupanjske presude ukinu, a tužba tužitelja odbaci.

Tužitelj je odgovorio na zahtjev za zaštitu zakonitosti smatrajući ga neosnovanim, pa je predložio da se ovaj odbije.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Ispitujući pobijanu presudu u granicama istaknutih razloga u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, sukladno čl. 408. st. 1. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92. i 112/99. – dalje ZPP), ovaj je sud utvrdio da istaknuti razlozi nisu ostvareni.

Tako nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP.

Naime, tužitelj je, kao djelatna vojna osoba, u ovome postupku zatražio isplatu dijela ustegnute plaće kroz vrijeme opstojnosti odluke o njegovom udaljenju, koja je uslijedila zbog pokretanja vojnostegovnog postupka protiv njega, a koji je postupak kasnije, zbog zastare, obustavljen.

Prema tome, suprotno zahtjevu za zaštitu zakonitosti, u ovome se predmetu tretira imovinsko-pravni zahtjev tužitelja iz osnove njegovoga rada, a ne raspravlja se o reguliranju njegovo vojnog statusa, zbog čega ne predleži nadležnost Upravnog suda Republike Hrvatske, jer predmet zahtjeva nije donošenje upravnog akta iz čl. 10. Zakona o službi u oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine”, broj 23/95 i 33/95. – dalje ZSOS). Naime, tom je zakonskom odredbom propisano da akti kojima se regulira status djelatnih vojnih osoba službenika i namještenika u službi da su upravni akti s time da se protiv konačnih upravnih akata iz ovoga članka, ako to nije zakonom drukčije određeno, može pokrenuti upravni spor pred Upravnim sudom Republike Hrvatske. Istom je zakonskom odredbom propisano da će se na djelatničke odnose, prava i obveze u službi, te odgovornost vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u oružanim snagama, ako tim zakonom nije drukčije određeno, primjenjivati odredbe propisa o državnim službenicima i namještenicima, a u pitanjima koja tim propisima nisu uređena da će se primjenjivati opći propisi o radu.

ZSOS ne sadrži odredbe o nadležnosti za odlučivanje o zahtjevima po pitanju povrata djela ustegnute plaće, nakon prestanka razloga ustezanja, djelatnim vojnim osobama. Takve odredbe ne sadrže ni Zakon o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, broj 74/94, 86/94 i 7/95. – dalje ZDS…).

U konkretnom slučaju pitanje nadležnosti za postupanje u predmetima iz radnih odnosa, pa i ovog imovinsko pravnog karaktera, uređena je čl. 127. Zakona o radu (“Narodne novine”, broj 38/95, 54/95 i 65/95. – dalje ZR). Tom je odredbom propisano da ako tim ili drugim zakonom nije drukčije određeno, da se nadležni sud u smislu odredbi toga zakona ima smatrati sud nadležan za radne sporove. Sud nadležan pak za radne sporove jest prema odredbi iz čl. 16. st. 2. toč. h) Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj 3/94, 100/96, 131/97. i 129/00. – dalje ZS), općinski sud.

Slijedom toga ne predleži nadležnost Upravnog suda Republike Hrvatske za odlučivanje o tužbenom zahtjevu tužitelja.

Materijalno je pravo u postupku pravilno primijenjeno kada je drugostupanjskom presudom preinačena prvostupanjska presuda i tako djelomično udovoljeno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Naime, u postupku suda prvog stupnja je utvrđeno, a od kojih je utvrđenja pošao i sud drugog stupnja, da je protiv tužitelja bio pokrenut vojno stegovni postupak zbog kojega je uslijedilo i donošenje Rješenja o udaljenju tužitelja od dužnosti dana 4. rujna 1996. godine, prema kojem je onda uslijedilo i ustezanje plaće tužitelju za jednu polovicu dijela do okončanja vojnostegovnog postupka. Nakon toga je vojnostegovni postupak prema tužitelju obustavljen dana 19. prosinca 1997. godine, a zbog nastupa zastare, pa je uslijedilo potom ukidanje Rješenja o udaljenju od dužnosti dana 12. siječnja 1998. godine, sa prestankom posljedica udaljenja počam od 3. studenog 1997. godine.

Člankom 70. ranije spomenutog ZDS…, a koji se zakon primjenjuje s obzirom na prethodno navedenu odredbu iz čl. 10. ZSOS, jer ZSOS ovu problematiku ne regulira, predviđeno je da se državnom službeniku vraća obustavljeni dio plaće u slučaju ako je pravomoćnom odlukom kažnjen samo za lakšu povredu službene dužnosti, ako je pravomoćnim rješenjem obustavljen kazneni ili stegovni postupka, ili ako je pravomoćno donesena oslobađajuća ili odbijajuća odluka o kaznenom ili stegovnom postupku.

Zato primjenom te zakonske odredbe tužitelj ima pravo na isplatu ustegnutog dijela plaće u razdoblju kada je bilo na snazi rješenje o njegovom udaljenju od službe, a u, po sudu drugog stupnja, dosuđenoj visini.

Takvoj odluci nije suprotno ni određenje iz čl. 5. Pravilnika o postupku i ovlastima o postupku udaljenja od dužnosti i stavljanja na raspolaganje kojega je Ministar obrane donio dana 3. srpnja 1995. godine. Naime, tom je odredbom propisano kako za vrijeme udaljenja od dužnosti djelatniku pripada nadoknada plaće u iznosu od 1/3, a ako uzdržava obitelj u iznosu od ½ plaće koja bi mu pripadala da se nalazi na dužnosti. Propisano je i to da, ako se u odgovarajućem postupku utvrdi da nije postojao razlog udaljenja od dužnosti, da djelatniku pripadaju sva prava u svezi s obavljanjem službe kao da je cijelo vrijeme bio na dužnosti.

Kako u odredbama tog istog Pravilnika nema razrade u kakvom bi to odgovarajućem postupku valjalo utvrđivati da nije postojao razlog udaljenja, valja zaključiti da ovom odredbom nije niti predviđeno vođenje nekog drugog postupka, već pod ovim određenjem odgovarajućeg postupka valja razumjeti onaj postupak zbog čijeg je pokretanja i ondje navedenih razloga i došlo do udaljenja i ustezanja plaće djelatniku. To je za konkretni slučaj vojnostegovni postupak pokrenut protiv tužitelja, ali koji je zbog zastare pravomoćno obustavljen.

Kako tužitelj nije proglašen krivim, u za to odgovarajućem postupku, to valja zaključiti da nisu postojali razlozi za udaljenje od dužnosti. Inzistirati na paralelnom vođenju još jednog postupka u cilju utvrđivanja osnovanosti razloga zbog kojih je tužitelj sumnjičen za vojnostegovni prijestup, značilo bi pravnu nesigurnost i povredu Ustavom i Zakonom zagarantiranog načela presumpcije nevinosti.

Iz tih je razloga zato valjalo u svemu zahtjev za zaštitu zakonitosti kao neosnovan odbiti i tako odlučiti kao u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 408. st. 2. u svezi s čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 20. studenog 2001.

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v.r.