III Kr-71/2015-4 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr 71/15-4

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Ljevačić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog V. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 233. st. 2. u svezi s čl. 38. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11 i 144/12 – nastavno: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenog V. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 27. svibnja 2013. godine, broj K-69/08 i presuda Županijskog suda u Puli-Poli od 11. rujna 2014. godine broj Kž-34/14, u sjednici održanoj 29. rujna 2015. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog V. D. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Pazinu od 27. svibnja 2013. godine, broj K-69/08 i presuda Županijskog suda u Puli-Poli od 11. rujna 2014. godine broj Kž-34/14 proglašen je krivim V. D. što je počinio kazneno djelo iz čl. 223. st. 1. i 2. u svezi s čl. 38 KZ/11 te je na temelju čl. 223. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju tri godine.

Protiv ove presude osuđeni V. D. po branitelju M. Z., odvjetniku iz P. podnio je zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude. Zahtjev podnosi iz razloga l. 517. st. 1. toč. 1. 2. i 3. ZKP/08. Predlaže da se zahtjev usvoji te da ga se naznačenih u č

oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine prvostupanjska presuda u dijelu koji se pobija ili da se ukine drugostupanjska presuda s odgovarajućom uputom.

III Kr 71/15-4

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske u svom odgovoru na zahtjev, podneskom od 1. srpnja 2015. godine, broj KR-I-DO-142/2015, predložilo je da se zahtjev osuđenika odbije kao ne osnovan.

Zahtjev nije osnovana.

Nije u pravu osuđenik kada tvrdi da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. st. 1. toč. 1. KZ/08, tvrdeći da se kazneno djelo pomaganja može počiniti samo prije dovršenja kaznenog djela osnovnog počinitelja.

Uvodno valja istaći da zakonodavac ne označava koji su mogući oblici pomaganja u počinjenju kaznenog djela. Uz takvu zakonsku normu koja nije bila različita niti u vrijeme važenja KZ/97, kada je kazneno djelo počinjeno, pravna teorija davno je zauzela stav koji prihvaća i ovaj sud u brojnim svojim odlukama da unaprijed obećano prikrivanje predstavlja oblik pomaganja osnovnom počinitelju u njegovom kaznenom djelu. Činjenični opis sudioništva pomaganjem u počinjenju kaznenog djela osuđenog E. C. govori upravo o ranijem dogovoru među okrivljenicima, nakon kojeg dogovora E. C. pristupa izvršenju svoje radnje kaznenog djela, a sukladno dogovoru nakon toga slijedi radnja podnositelja zahtjeva V. D., a koje radnje se sastoje u prikrivanju kriminalnih radnji osuđenog C. Kako se radi o unaprijed obećanom prikrivanju, to takvu aktivnost osuđenog V. D. sud ispravno označava kao pomagateljsku radnju.

Također, ne radi se o povredi postupovnih odredaba povrede prava na pravično suđenje, koju povredu podnositelj zahtjeva nalazi u odluci prvostupanjskog suda kojim je odbio njegov prijedlog za dopunsko ispitivanje svjedoka M. D.

Naime, radi se o svjedoku koji je ispitan na raspravi tijekom dokaznog postupka, a prijedlog za njegovo ponovno, dopunsko ispitivanje uslijedio je nakon izmjene činjeničnog opisa optužbe stavljene na teret optuženom V. D. Međutim, pogleda li se sadržaj svjedočkog iskaza kao i sadržaj izmjene optužbe, vidljivo je da se ne radi o izmjeni koja bi sadržavala tvrdnje o kojima svjedok M. D. nije već iskazivao, odnosno o kojima ga obrana optuženog V. D. nije bila u prilici ispitivati, a na koji prigovor je odgovorio i drugostupanjski sud svojom odlukom (list 4 i 5 drugostupanjske odluke).

Također, ne radi se o povredi odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja da bi mogla utjecati na presudu.

U odnosu na tvrdnju o nerazumljivosti izreke, drugostupanjski sud je u situaciji kada za jedno kazneno djelo iz jedinstvenog činjeničnog opisa ukida prvostupanjsku presudu, a za drugo kazneno djelo nalazi da presudu ne treba ukinuti već ju preinačava u odluci o kazni, prihvaćajući žalbu državnog odvjetnika, sastavio izreku upravo na način kako je to uobičajeno. Na koji način će u ponovljenom postupku za kazneno djelo za koje je presuda ukinuta državni odvjetnik odnosno prvostupanjski sud izdvojiti radnje o kojima se ponovno ima voditi postupka, a da ne povrijedi odredbu čl. 12. st. 1. ZKP/08, stvar je postupka koji se ima ponoviti, a ne ovog postupka.

III Kr 71/15-4

Također, točno je da drugostupanjski sud pri obrazlaganju odluke o kazni koristi izričaj „… obzirom na zapriječenu kaznu… u trajanju od 1 godine kao minimalnu kaznu zatvora za ovo kazneno djelo…“.

Međutim, očigledno je sud ovim izričajem o „minimalnoj zakonom propisanoj kazni“ govorio o zakonskim okvirima za kazneno djelo iz čl. 345. st. 1. i 3. KZ/11, kako je kriminalna aktivnost optuženika u dijelu koji nije ukinut bila opisana u prvostupanjskoj presudi i kakvu kaznu je konkretno za ovo kazneno djelo i utvrdio. Tada je kazna od jedne godine za kazneno djelo pronevjere iz čl. 345. st. 3. KZ/97, kakva kazna je osuđenom V. D. bila i utvrđena doista bila minimalna zakonom propisana. Drugostupanjski sud je da bi izbjegao povredu kaznenog zakona na štetu optuženika, nakon što je utvrdio postojanje pravnog kontinuiteta u kaznenom djelu iz čl. 233. st. 1. i 2. KZ/11, utvrdio da je novi zakon upravo prema zapriječenim kaznama blaži (zbog čega je taj zakon i primijenio), ali je pri individualizaciji kazne nakon preinake pravne oznake kaznenog djela istakao da ne postoje razlozi da bi se kazna na koju sada osuđuje osuđenog V. D. trebala kretati u granicama minimalne, kako je to učinio prvostupanjski sud, već da u procesu individualizacije kazne, prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, primjerena kazna njegovoj kriminalnoj aktivnosti je kazna koja je viša od minimalne, te ga osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

S obzirom na izneseno, trebalo je temeljem čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08 zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu 29. rujna 2015. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Martina Ljevačić, v. r.

Miroslav Šovanj, v. r.