II Rev-43/1992-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: II Rev 43/1992-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Vesne Milošević, Jakoba Miletića i Stanka Hautza kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Poduzeće b. i. "S. " iz S. protiv tuženih 1) "E. " B. i 2) M. b. iz Č. koju zastupa punomoćnik Ž.M. odvjetnik u S., radi isplate 22,744.673,50 prijašnjih dinara, rješavajući reviziju drugotužene M. b. protiv pravomoćne presude Privrednog suda Hrvatske od 25. lipnja 1991. godine broj Pž- 1886/91-2 kojom je potvrđena presuda Okružnog privrednog suda u Splitu od 13. veljače 1991. godine broj P-1940/90, u sjednici održanoj 24. ožujka 1993.,

p r e s u d i o j e:

Odbija se revizija kao neosnovana.

O b r a z l o ž e n j e

Sud drugog stupnja odbio je žalbu drugotužene M. b. i potvrdio prvostupanjsku presudu, kojom je djelomično prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja te je drugotužena obvezana da isplati tužitelju iznos od 21.410.492,30 prijašnjih dinara, sa zakonskom kamatom i naknadi mu parnični trošak u iznosu od 6.000 prijašnjih dinara.

Protiv drugostupanjske presude drugotužena je pravovremeno izjavila reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se obje presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje sudu prvoga stupnja.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Državno odvjetništvo Republike Hrvatske nije se izjasnilo o reviziji.

Revizija nije osnovana.

Nije sporno da je tužitelj sa tuženikom pod I zaključio ugovor o kreditu za likvidnost u iznosu od 21,000.000 prijašnjih dinara i doznačio mu taj iznos virmanskim nalogom od 12.3.1990. godine, a da je drugotužena banka izdala pismenu garanciju da će solidarno sa "E. " izvršiti otplatu kredita sa kamatom, s rokom vraćanja do 10. travnja 1990. godine, dok je kredit odobren na rok do 2. travnja 1990. godine. Oboje tuženih nije - unatoč pozivima tužitelja - do tužbe ispunilo obvezu plaćanja, vraćanja kredita.

Protiv prvotuženika je donijeta presuda zbog izostanka, koja je postala pravomoćna pa su sudovi u ovom predmetu raspravili obvezu garanta - drugotužene banke i za vraćanje kredita uvećanog za kamatu koja je dospjela do tužbe u iznosu od 410.492,30 prijašnjih dinara.

Niži sudovi su utvrdili u postupku, da je tužitelj zatražio isplatu po osnovi izdate garancije od revidenta prije isteka roka važenja garancije i našli da je garanciju za tuženu banku potpisala njezina radnica kao osoba koju treba smatrati punomoćnikom po zaposlenju i time otklonili istaknuti prigovor da bi spornu garanciju izdala u ime revidenta osoba koja za to nije imala ovlaštenje, odnosno mogla u njegovo ime preuzeti obveze. Sud drugog stupnja je izrazio i stav da je T.P., koja je nesporno potpisala garaniciju u kritično vrijeme, bila rukovoditelj odjela za poslove s društveno-pravnim osobama, pa joj je u toj funkciji povjereno i obavljanje poslova ovakove vrste, kao punomoćniku po zaposlenju u smislu odredbe čl. 98. Zakona o obveznim odnosima koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZOO). Kako je zahtjev za isplatu poslan telefaksom 30. ožujka 1990. godine - podnesen je u roku i pismenom obavijesti - jer telefaxom poslata obavijest ima isti učinak kao svako drugo pismeno.

Revident u reviziji isitiče slijedeće prigovore:

1) da je kredit pušten u tečaj 12.3.1990. godine, dakle prije uručenja instrumenata osiguranja vraćanja ugovora (garancije poslovne banke i 2 bianco potpisana akceptna naloga) što je suprotno odredbi u čl. 6. Ugovora o kreditu, pa da zato nije izdana valjana garancija od strane revidenta; 2) da se radi o akcesornoj obavezi pa se banka može koristiti prigovorima koji proizlaze iz uvjeta garancije (tzv. bankarsko jamstvo), a da to sud nije ispitivao i nije potpuno utvrdio činjenično stanje zbog čega je pogrešno primijenio materijalno pravo;

3) da je garancija izdata bez odobrenja nadležnog organa banke, potpisana od osoba koje nisu ovlaštene potpisivanje garancije pa nije mogla biti stvorena valjana obveza za revidenta te 4) da nije pravovremeno i uredno istaknut zahtjev tužitelja za isplatu kada je to učinjeno telefaxom. Ad 1) i 2)

Revident prvi puta u ovom postupku, tek u reviziji, ističe činjenicu da je kredit pušten u tečaj prije utvrđenja instrumenata osiguranja čl. 6. Ugovora i da uvjeti iz te točke nisu poštivani zbog čega smatra da obaveza njegova nije valjana.

Sudovi nižeg stupanja ove okolnosti nisu ispitivali jer takvog prigovora nije bilo. Isticanje ovih novota u postupku predstavlja isticanje revizijskog razloga zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a u ovoj fazi parničnog postupka o tome se ne može raspravljati jer je protivno odredbi čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku koji je preuzet kao zakon Republike Hrvatske (ZPP).

Ad 3)

Polazeći od utvrđenja nižih sudova, ovaj sud prihvaća zaključak istih, da je djelatnica drugotužene T.P., kao rukovoditelj odjela korisnika društvenih sredstava (KDS) od tužene banke bila ovlaštena s obzirom na prirodu posla koje obavlja i na potpisivanje i izdavanje bankarske garancije u ime tužene banke, kao punomoćnik po zaposlenju (čl. 98. st. 1. ZOO).

Ako radnica banke - kao punomoćnik po zaposlenju - nije bila ovlaštena po internim propisima banke izdavati i potpisivati garancije ili odobrenje kredita preko 10.000.000 - 50.000.000 prijašnjih dinara (već je to mogla učiniti samo komisija) revident je - po nalaženju ovoga suda - ako je želio ograničiti ovlaštenja spomenute radnice o tome obavijestiti svoje komitente i treće osobe i kod pozivanja na

II Rev 43/92

ograničenje dokazati da su te osobe (komitenti) bile upoznati sa ograničenjem, a rezultati u ovoj parnici ne upućuju da su tražitelj garancije i tužitelj, kao korisinici garancije bili upoznati sa navedenim ograničenjem spomenutog punomoćnika po zaposlenju.

Zbog toga se ima smatrati - kako su pravilno zaključili i sudovi nižeg stupnja - da je tužena banka valjano preuzela obvezu po izdatoj garanciji, koji je u njezino ime potpisala ovlaštena osoba.

Ad 4)

Što se tiče prigovora koji ukazuje na to, da nije pravovremen zahtjev tužitelja za isplatu, time što je upućen telefaxom i ovaj sud - kao i nižestupanjski - smatra da se isti smatra zakonitim načinom dostavljanja pismena, a nije utvrđeno (to revident i ne tvrdi) da isti telefax tužena banka nije dobila u vrijeme kada joj je poslat.

Iz svega navedenog proizlazi da nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, na koje se ukazuje u reviziji pa je reviziju drugotužene banke trebalo odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci po čl. 393. ZPP.

U Zagrebu, 24. ožujka 1993.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin v.r.