Supreme Court dismisses appeal against civil court ruling on unpaid salary increase for police officer. Appeal based on administrative act argument rejected. Court ruled civil court could decide on salary rights as preliminary issue. Appeal dismissed as unfounded.
Legislator summary
AI generatedThe Supreme Court of Croatia dismissed the State Prosecutor's appeal against a lower court judgment ordering the payment of an unpaid 25% salary increase to a police officer. The prosecutor argued that since the salary decision was an administrative act, the civil court lacked jurisdiction to rule on the salary increase before the administrative body issued a formal decision. The court rejected this, holding that under the Civil Procedure Act, the civil court could independently determine the existence of a salary right as a preliminary issue when no administrative decision existed, provided the matter was not already finally decided by another authority.
Legislator headnote
AI generatedčl. 12. st. 1. i 2. ZPP; čl. 16. st. 1. toč. 2h. ZUS; čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP; čl. 408. st. 2. ZPP; čl. 393. ZPP; The civil court may independently decide on the existence of a salary right as a preliminary issue in labor disputes when no administrative decision has been made, without violating procedural rules.
Keywords
AI generatedCited Legislation
AI generatedFull text
REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Gzz-207/01-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića kao predsjednika vijeća, te Damira Mratovića, Ivke Zlokić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Gasparini kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. A. iz P., koga zastupa Ž. D., odvjetnik u P., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo u P., radi isplate plaće, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj G-DO-801/01od 4. srpnja 2001. izjavljen protiv presude Općinskog suda u Pakracu od 27. travnja 2001. godine broj P-71/01-13, u sjednici održanoj dana 26. veljače 2002. godine,
p r e s u d i o j e:
Zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime razlike neisplaćene netto plaće za razdoblje od 19. prosinca 1997. godine do 1. prosinca 2000. godine iznos od 25.743,80 kn sa zateznim kamatama i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 2.732,80 kn.
Protiv pravomoćne prvostupanjske presude pravovremeni, dopušteni i potpuni zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavilo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na novo suđenje.
Stranke se o zahtjevu za zaštitu zakonitosti nisu izjasnile.
Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.
Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za koju tužitelj smatra da mu pripada kao radniku – višem policajcu Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske zaposlenom na području posebne državne skrbi u P., a u visini od 25% od pripadajuće plaće, na kojem području ima stalno prebivalište, sve to pozivom na čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi (“Narodne novine”, broj 44/96, 124/97 i 73/00 – dalje u tekstu ZPPDS).
Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev upravljen na obvezu tuženika u pogledu isplate navedene uvećane plaće od 25% mjesečno, na način da je o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću tužitelja koja mu pripada prema odredbama ZPPDS odlučio kao o prethodnom pitanju, jer nije bilo sporno da posebnu odluku o tome tuženik nije donio do zaključenja glavne rasprave u ovoj parnici.
U zahtjevu za zaštitu zakonitosti istaknuto je da je odredbom čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti (“Narodne novine”, broj 74/94) određeno da rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornosti državnih službenika, predstavlja upravni akt, a što znači, da odluka upravnih tijela tuženika o plaći, pa i o uvećanoj plaći tužitelja prema čl. 19. ZPPDS ima značenje upravnog akta.
Stoga se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti iznosi stajalište kako prije donošenja takvog upravnog akta državni službenik ne može uspješno zahtijevati putem suda isplatu uvećane plaće prije donošenja odluke o toj plaći, te se ističe da je tužbeni zahtjev trebalo odbiti.
Ovaj sud smatra da pravno shvaćanje izneseno u zahtjevu za zaštitu zakonitosti nije pravilno, jer nema oslonca u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine”, broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje u tekstu ZPP).
Naime, odredbama čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili neko drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.
Polazeći od navoda iznesenih u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da odluka o plaći državnog službenika predstavlja upravni akt koji donosi nadležno tijelo tuženika, ta okolnost ne spriječava sud da u situaciji kad rješenje o uvećanoj plaći nije doneseno, o pitanju pripada li tužitelju pravo na uvećanu plaću kao o prethodnom pitanju, da o njemu sam odluči u smislu čl. 12. ZPP s učinkom ograničenim na parnicu u kojoj je o tom pitanju riješio. Sud doduše ne bi bio ovlašten odlučivati o nekom prethodnom pitanju drukčije nego što su nadležno tijelo ili sud o tom pitanju već konačno odnosno pravomoćno odlučili. Međutim, nema zapreke da o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu pripada li neko pravo tužitelju temeljem samog propisa (čl. 19. ZPPDS), sud sam odluči kao o prethodnom pitanju u slučaju kad nadležno tijelo o tom pitanju nije odlučilo, kao što je slučaj u ovom sporu.
Prvostupanjski sud nije učinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP kako se navodi u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, jer predmetni spor ima
karakter radnog spora, a prema odredbi čl. 16. st. 1. toč. 2h. Zakona o sudovima (“Narodne novine”, broj 3/94, 100/96, 131/97, 129/00 i 67/01) općinski sudovi u građanskim predmetima sude u sporovima iz radnih odnosa.
Kako nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, valjalo je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan (čl. 408. st. 2. u vezi čl. 393. ZPP).
U Zagrebu, 26. veljače 2002. godine.
Predsjednik vijeća:
Stanko Jesenković, v. r.