Revr-1896/2009-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

Broj: Revr 1896/09-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. G. iz P., zastupanog po punomoćnicima Zajedničkog odvjetničkog ureda D. R. i M. B. iz P., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstva financija, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Požegi, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Požegi poslovni broj Gž-870/08-2 od 10. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-858/06-14 od 23. siječnja 2008., u sjednici održanoj 8. prosinca 2010.

p r e s u d i o j e :

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I Tužitelj G. G. iz P. u cijelosti se odbija s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

„Nalaže se tuženoj Republici Hrvatskoj, Ministarstvo financija Zagreb da tužitelju G. G. iz P. isplati na ime naknade štete iznos od 127.750,00 kuna sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje a koja teče i to na:

- iznos od 20.000,00 kuna od presuđenja pa do isplate

- iznos od 107.750,00 kuna počev od 17. listopada 2005. godine pa do isplate kao i naknaditi troškove ovog postupka, sve u roku do 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

II. Nalaže se tužitelju da tuženoj na ime troškova ovog postupka plati iznos od 10.625,00 kuna, u roku od 15 dana.«

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati nižestupanjskim sudovima na ponovno suđenje, podredno istu preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen.

Revizija nije osnovana.

Ovaj revizijski sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) povodom revizije tužitelja pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

Neosnovan je revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u vezi sa čl. 375. ZPP, kao i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

Suprotno revizijskim navodima, obje presude sadrže jasne i odlučne razloge, te je tako drugostupanjski sud u potpunosti postupio sukladno odredbi čl. 375. st. 1. ZPP, te je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja i označio razloge koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti.

Također ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, budući obje presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, a navodi revidenta o tome da je izreka presude nerazumljiva, da je u suprotnosti s izvedenim dokazima, kao i da postoje proturječnosti između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaja isprava ničim se ne obrazlažu.

Iako presude ne sadrže navode materijalnopravnih propisa koje su primijenili nižestupanjski sudovi, iz obrazloženja istih se može utvrditi koje odredbe materijalnog prava su primijenili, pa ne postoji bitna povreda odredbe parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju upire revident u reviziji.

Također u pobijanim presudama ne postoji ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Nadalje, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik kao poslodavac naknadi štetu zbog donošenja nezakonitog rješenja o neraspoređenosti tužitelja u ukupnom iznosu od 127.750,00 kn. Šteta se sastoji od nematerijalne štete, pretrpljenih duševnih boli zbog ugleda časti i prava osobe u iznosu od 20.000,00 kn, te na ime materijalne štete koja se odnosi na razliku tržišne vrijednosti nekretnine koju je isti namjeravao kupiti i nekretnine koju je kupio, kao i na plaćanje mjesečne najamnine od 750,00 kn mjesečno. Zahtjev za materijalnu štetu postavljen je u iznosu od 107.750,00 kn.

Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev tužitelja, smatrajući kako u konkretnom slučaju nisu ostvarene pretpostavke na temelju kojih bi tuženica prema općim propisima obaveznog prava odgovarala tužitelju za eventualnu nastalu štetu.

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj rješenjem Ministarstva financija Klasa: UP/I-112-02/1-01/18 od 28. studenog 2001. utvrđen neraspoređenim službenikom tog Ministarstva s obzirom na činjenicu da je prema Pravilniku i sistematizaciji smanjen broj radnih mjesta;

- da je protiv navedenog rješenja tužitelj podnio prigovor i pokrenuo upravni spor;

- da je presudom Upravnog suda Republike Hrvatske broj Us-3067/02-4 od 26. kolovoza 2004. uvažena tužba G. G., te su poništena rješenja Ministarstva financija kojim je imenovani ostao neraspoređeni službenik i kojim mu je po sili zakona prestala služba;

- da je u obnovi postupka rješenjem Ministarstva financija Klasa: UP/I-112-02/04- 01/159 od 13. srpnja 2005. tužitelj vraćen u stalni radni odnos, a rješenjem Klasa: UP/I-112- 02/05-01/84 od 24. kolovoza 2005. je tužitelj s danom 1. rujna 2005. raspoređen na radno mjesto upravnog referenta za poreze;

- da je tužitelju za period od 15. svibnja 2002. do 31. kolovoza 2005., kada je vraćen u službu, isplaćena naknada plaće, te su mu priznata sva prava iz rada i po osnovi rada za navedeno razdoblje;

- da je donošenju odluke o neraspoređenosti tužitelja prethodio postupak u Poreznoj upravi u P., a na temelju novog Pravilnika o unutarnjem redu, prema kojem je došlo do ukidanja nekih radnih mjesta, između ostalog i tužiteljevog, da su održavani sastanci radi donošenja prijedloga službenika koji bi ostali neraspoređeni, u kojem je sudjelovao sindikalni povjerenik, te da je uz tužitelja bilo još službenika koji su ostali neraspoređeni zbog ukidanja radnog mjesta.

Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno su sudovi utvrdili da prilikom donošenja odluke o neraspoređenosti tužitelja nije bilo šikanoznog postupanja prema tužitelju, niti zlonamjernog postupanja koje bi opravdalo donošenje odluke kojom bi tuženik bio odgovoran za naknadu štete.

Suprotno navodima tuženika i tužitelja tijekom postupka, u konkretnom slučaju se ne može primijeniti materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 13. Zakona o sustavu državne uprave („Narodne novine“ broj 75/93 i 92/96), budući da se istom odredbom predviđa odgovornost države za štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinice lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u prenijetim poslovima državne uprave. Dakle, radi se o naknadi štete države koja nastane trećim osobama.

S obzirom da je tuženik poslodavac tužitelja, tužitelj pravo na naknadu štete može ostvarivati pod pretpostavkama propisanim za ostvarivanje prava na naknadu štete zbog povrede prava radnika iz radnog odnosa iz čl. 109. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine" broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04, 137/04 – pročišćeni tekst – dalje: ZR).

Prema odredbi čl. 109. st. 1. ZR ako radnik pretrpi štetu na radu ili u svezi s radom, poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu po općim propisima obveznog prava. Prema st. 2. istog članka pravo na naknadu štete iz st. 1. ovog članka odnosi se i na štetu koju je poslodavac uzrokovao radniku povredom njegovih prava iz radnog odnosa.

Budući da ZR predviđa da se šteta naknađuje po općim propisima obveznog prava, u konkretnom slučaju su pravilno sudovi utvrdili da ne postoje pretpostavke za odgovornost za naknadu štete.

Prema odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO) koji se u konkretnom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. st. 1. ZOO ("Narodne novine“ broj 35/05 od 17. ožujka 2005.) tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

Da bi tuženik odgovarao za štetu potrebno je dokazati da je tuženik kao odgovorna osoba protupravnom štetnom radnjom tužitelju počinio štetu. U konkretnom slučaju pravilno su nižestupanjski sudovi utvrdili da se nisu ostvarile pretpostavke na temelju kojih bi tužena odgovarala za štetu budući tužitelj nije dokazao da postoji uzročna veza između donošenja rješenja o neraspoređenosti tužitelja i eventualne štete (duševnih boli zbog povrede ugleda, časti, slobode i prava ličnosti, te materijalne štete koja se odnosi na razliku u tržišnoj vrijednosti nekretnina koje je tužitelj namjeravao kupiti prije donošenja rješenja i nekretnine koju je kupio, kao i štete koja se odnosi na isplatu mjesečne najamnine).

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja i presuditi kao u izreci.

U Zagrebu, 8. prosinca 2010.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.