Revr-1672/2016-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revr 1672/16-3

R E P U B L I K A H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, dr. sc. Jadranka Juga, člana vijeća, Marine Paulić, članice vijeća, Dragana Katića, člana vijeća i Darka Milkovića, člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja D. M. iz N. V., koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu B. Š., T. Z. J. i A. J. iz R., protiv tuženika D.-A. d.o.o. iz N. V., koga zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu N. K., V. K. i mr. sc. A. K. iz R., radi utvrđenja nedopuštenosti izvanrednog otkaza ugovora o radu, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci, br. Gž-5324/13 od 30. ožujka 2016., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog radnog suda u Crikvenici, br. P-1/12-37 od 14. listopada 2013., u sjednici održanoj 29. kolovoza 2017.,

r i j e š i o j e :

Ukida se presuda Županijskog suda u Rijeci, br. Gž-5324/13 od 30. ožujka 2016. te se predmet vraća tom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima sastava revizije odlučit će se konačnom odlukom.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu (toč. I/I izreke) i vraćanje na posao okivača- montera (toč. I/II) uz isplatu naknade plaće od 29. studenoga 2011. do vraćanja na posao (toč. I/III izreke) te isplatu naknade za neiskorišteni godišnji odmor od 4.900,00 kn (toč. I/IV izreke). Ujedno je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak od 57.110,00 kn (toč. II izreke).

Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod toč. I/I te je utvrđeno da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu donesen odlukom tuženika. Rješenjem je prvostupanjska presuda ukinuta u preostalom dijelu i predmet vraćen na ponovno suđenje.

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti drugostupanjsku presudu, podredno preinačiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

U odgovoru na reviziju tužitelj ističe da revizijski navodi nisu osnovani te predlaže odbiti reviziju.

Revizija je osnovana.

Postupajući prema odredbi čl. 392.a st. 1., Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u povodu revizije ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje da nije dopušten izvanredni otkaz ugovora o radu uz vraćanje na posao okivača – montera uz isplatu naknade plaće.

Prvostupanjski je sud utvrdio da je tužitelj 18. studenoga 2011. napustio radno mjesto za vrijeme radnog vremena bez da se prethodno javio svome direktoru i potom iskrcavao ogradu naručiteljima i to u neposrednom susjedstvu radionice tuženika, koju je kasnije naručiteljima i montirao – zaključivši da je tužitelj time teško prekršio obveze iz radnog odnosa i da je osnovan izvanredni otkaz ugovora o radu. Budući da je tuženik mala tvrtka koja ima samo dva zaposlena montera stolarije (tužitelja i još jednog radnika), prvostupanjski je sud zaključio da nastavak radnog odnosa nije moguć.

Drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu utvrdivši da izvanredni otkaz ugovora o radu nije dopušten. To stoga što je (prvo) zaključio da samovoljno napuštanje radnog mjesta tijekom radnog vremena te obavljanje poslova na crno predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ali da poslodavac može dati izvanredan otkaz samo ako iz svih okolnosti slučaja i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (str. 3. presude). Tuženik, po ocjeni drugostupanjskog suda, nije dokazao da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć jer prije donošenja pobijane odluke o otkazu tužitelju nije omogućio iznošenje obrane.

Nakon toga, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi (str. 4.) navodi da tuženik nije imao osnove izreći tužitelju najtežu sankciju “jer više od četiri i pol godine nije imao s tužiteljem problema u poslu, osim onih uobičajenih svakodnevnih uputa i prepirki i slično vezano uz sam proces rada“, a također „tužitelj nikada prije toga slučaja nije samovlasno otišao s posla“. Navodi i da tuženik nije dokazao da mu je uslijed ponašanja tužitelja nastupila šteta i da samo paušalno ističe da mu je narušen ugled jer tog dana nije isporučen komarnik naručitelju u K. Pored toga drugostupanjski sud zaključuje da „razlog napuštanja radnog mjesta tužitelja nije bio obavljanje privatnog posla u radno vrijeme, već je tužitelj očito bio iznerviran zbog razgovora s ocem z.z. tuženika, pa se nije vratio na rad odmah nakon obavljenog posla koji je trajao 10-15 min, nego tek oko 14 sati kada je shvatio značaj svog nepromišljenog postupka“.

S obzirom na navedeno, osnovano tuženik u reviziji ističe da je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer je pobijana presuda nejasna i ne može se ispitati budući da drugostupanjski sud s jedne strane zaključuje da samovoljno napuštanje radnog vremena te obavljanje poslova na crno predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa ali da poslodavac može dati izvanredan otkaz samo ako iz svih okolnosti slučaja i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć (str. 3.), dok s druge strane iznosi da je odlazak tužitelja opravdavan njegovom nervozom (str. 4.).

Dakle, nije jasno zaključuje li drugostupanjski sud da je riječ o samovoljnom napuštanju radnog mjesta ali zbog ostalih okolnosti nisu ispunjeni uvjeti za izvanredni otkaz ili nije riječ o samovoljnom napuštanju radnog mjesta jer je odlazak opravdan tužiteljevom nervozom.

Nadalje, nejasan je i zaključak drugostupanjskog suda da tuženik „nije dokazao da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka nastavak radnog odnosa nije moguć jer prije donošenja pobijane odluke o otkazu tužitelju nije omogućio iznošenje obrane.“

To stoga što procjena mogućnosti nastavka radnog odnosa nije u nikakvoj vezi sa činjenicom je li radniku prije otkaza omogućeno pravo na obranu ili ne. Pri tom se napominje da je ovdje riječ o izvanrednom otkazu i da prema čl. 111. st. 2. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 149/09, 61/11, 82/12, 73/13 – dalje: ZR) poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Dakle, obveza omogućavanja prava na obranu ovisi o okolnostima slučaja tako da taj propust ne znači i nezakonitost same odluke o otkazu ako su okolnosti takve da ne opravdavaju omogućavanje obrane.

Nije jasna ni tvrdnja drugostupanjskog suda da tuženik nije dokazao gubitak povjerenja „jer bi za slučaj prihvaćanja tvrdnji tuženik uvijek se radilo o nastupu nepovjerenja kada radnik poništava odluku o izvanrednom otkazu ugovora o radu.“

Naime, poslodavac „gubitak povjerenja“ ne može doslovno dokazati kako to smatra drugostupanjski sud. Riječ je o njegovom subjektivnom doživljaju (poimanju) radnika nastalog zbog određenog događaja pa u takvoj situaciji sud iz svih okolnosti samog slučaja treba zaključiti ima li taj poslodavčev subjektivni doživljaj opravdanje u objektivnoj i činjeničnoj stvarnosti ili ne.

S obzirom na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka, valjalo je na temelju čl. 394. st. 1. ZPP-a ukinuti drugostupanjsku presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje.

U ponovnom postupku drugostupanjski će sud otkloniti počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka i donijeti novu odluku.

Na temelju čl. 166. st. 3. ZPP-a ostavljeno je da se o troškovima revizijskog postupka odluči u konačnoj odluci.

Zagreb, 29. kolovoza 2017.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v.r.