Legislator Case Law & Legislation
P-316/2018-45 AI generated

Court ruled employee's repeated fixed-term contracts violated law and ordered reinstatement as indefinite term.

Case Number P-316/2018-45
Court / Authority
Jurisdiction Croatia (HR)
Decision Date
Outcome Partially Allowed

Legislator summary

AI generated

The court found the plaintiff employed on an indefinite basis after 27 consecutive fixed-term contracts violated the prohibition against overlapping agreements exceeding three years. While the plaintiff successfully claimed reinstatement and recognition of indefinite employment, the court dismissed the request to declare the employer's termination notice from 2011 illegal. The decision rests on the principle that such termination notices are merely declaratory and lack legal effect once the contractual term expires naturally.

Legislator headnote

AI generated

Članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o radu; Članak 187. stavak 1. Zakona o parničnom postupku: Repeated fixed-term contracts exceeding three years constitute de facto indefinite employment, mandating reinstatement, while termination notices issued upon natural expiration of terms are declaratory and not subject to legality challenges.

Keywords

AI generated
repeated fixed-term contracts indefinite employment reinstatement order declaratory notice Labor Law violation parliamentary tariff legal interest

Cited Legislation

AI generated
Članak 10. stavak 1. i 2. Zakona o radu
Članak 187. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
Članak 8. stavak 1. Zakona o radu
Članak 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku
Članak 155. Zakona o parničnom postupku

Cited Case Law

AI generated
Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 259/14 od 11.5.2016.
ZPP-a nije vezana za nikakav rok već uz pitanje ima li tužitelj pravni interes zahtijevati takvo utvrđenje, što je procesna pretpostavka za dopuštenost deklaratorne tužbe (o tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 259/14 od 11.5.2016.).

Need to analyze how this precedent applies to your matter?

Cross-reference this judgment against statutes, commentaries, and subsequent citing case law inside Legislator AI.

Open in Legislator →

Full text

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: 4 P-316/2018-45

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Malvich, u pravnoj stvari tužitelja M. P. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik mr. sc. Z. Z., odvjetnik u Z., protiv tuženika J., društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta, R., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik H. V., odvjetnik iz O. društva V. i partneri d.o.o. u R., radi utvrđenja iz radnog odnosa, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 28. svibnja 2019. u prisutnosti tužitelja, zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 27. lipnja 2019.,

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da je tužitelj M. P. kod tuženika J., društvo za linijski pomorski prijevoz putnika i tereta, zaposlen na neodređeno vrijeme te da mu radni odnos kod tuženika nije prestao.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelja vrati na posao, i to na radno mjesto kormilara, u roku od 8 (osam) dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtjeva utvrđenje da tuženikova Obavijest o prestanku ugovora na određeno vrijeme od 10. siječnja 2011. nije dopuštena i zakonita.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 13.000,00 kuna, u roku od 8 (osam) dana.

Obrazloženje

Tužitelj je kod Općinskog suda u Splitu podnio tužbu radi utvrđenja da je zaposlen na neodređeno vrijeme, da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, da tuženikova Obavijest o prestanku ugovora na određeno vrijeme od 10. siječnja 2011. nije dopuštena i zakonita, te da sud naloži tuženiku da ga vrati na posao i to na radno mjesto kormilara. Tvrdi da je bio zaposlen kod tuženika na temelju ukupno 27 Ugovora o radu na određeno vrijeme zaključivanih u razdoblju od 2002. do 2011. na poslovima mornara i kormilara na trajektima. Između zaključivanja ugovora o radu provodio je vrijeme na poslu kod tuženika te je u stvarnosti obavljao svoj rad. Posao je obavljao na trajektima koji su održavali duž obalnu liniju te povezivali kopno i otoke na zadarskom i splitskom plovnom području. Dana 17.1.2011. tuženik mu je dostavio obavijest o prestanku radnog odnosa te zaključenu radnu knjižicu, uz obrazloženje da mu radni odnos prestaje, budući da je radni odnos zasnovan na određeno vrijeme. Tužitelj je 28.1.2011. pravodobno podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, koji je tuženik zaprimio 31.1.2011.. Tuženik nije dao nikakav odgovor na podneseni zahtjev. Tuženik je protivno čl. 10. Zakona o radu s tužiteljem zaključivao ugovore o radu na određeno vrijeme jer st. 2. te odredbe propisuje da poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz čl. 10. st. 1. na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od tri godine. Odredba st. 5. istog članka propisuje da ukoliko je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno gornjim odredbama ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca nakon isteka vremena za koje je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme. Tužitelj je kod tuženika bio zaposlen skoro 9 godina. Ugovor o radu na određeno vrijeme je iznimka, a ne pravilo, što je razvidno iz odredbe čl. 10. st. 1. Zakona o radu koja propisuje da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja. Predložio da je sud prihvati tužbeni zahtjev.

Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Istaknuo je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Splitu. Osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva. Tužitelj je 10.5.2002. s tuženikom sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme temeljem kojeg je tužitelj zasnovao radni odnos od 13.5.2002.. Taj ugovor o radu je sklopljen na vrijeme kroz koje traje potreba za tužiteljevim radom na radnom mjestu mornara, točnije za vrijeme dok traje potreba za popunjavanjem tog radnog mjesta na brodu. Tužiteljev rad na određeno vrijeme nije bio određen vremenskim rokom već ispunjenjem uvjeta na strani poslodavca (tuženika) nastupanjem prestanka potrebe za kompletiranjem – popunom posade, odnosno nastupanjem prestanka potrebe za tužiteljevim radom.

Sklopljenim i potpisanim Aneksom ugovora o radu od 28.2.2003. tužitelj i tuženik sporazumno su utvrdili da se prestanak radnog odnosa, unaprijed utvrđen objektivnim razlozima, mijenja i to na način da se umjesto nastupanja određenog događaja razlog prestanka ugovora o radu utvrđuje rokom. Slijedom navedenog, tužitelj je s tuženikom nastavno sklopio ugovore o radu na određeno vrijeme, te je na temelju ugovora o radu kojim mu je radni odnos bio zasnovan od 1.3.2005. do 15.4.2005., radni odnos prestao istekom ugovorenog roka. Na tu dostavljenu obavijest o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj nije podnio zahtjev za zaštitu prava, pa smatra da je tužiteljevo osporavanje ugovora o radu u razdoblju od 13.5.2002. do 15.4.2005. u potpunosti neosnovano.

To se odnosi i na naredno razdoblje radnog odnosa koji je trajao od 27.6.2005. do 28.2.2008.. Niti tada tužitelj na dostavljenu obavijest o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme nije podnio zahtjev za zaštitu prava. Početkom turističke sezone zbog potrebe posla tuženik i tužitelj su sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme određujući da se radni odnos zasniva od 13.5.2008. za radno mjesto kormilara. Tužitelj je s tuženikom nastavno sklopio ugovor o radu na određeno vrijeme, te je tužitelju temeljem ugovora o radu, kojim mu je radni odnos bio zasnovan od 1.1.2011. do 15.1.2011., radni odnos prestao istekom ugovorenog roka, a kojeg nakon dostavljene obavijesti o prestanku ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj ovom tužbom osporava.

Vrijeme trajanja ugovora o radu na određeno vrijeme je unaprijed određeno njegovim odredbama (ili rokom ili uvjetom), na koje unaprijed pristaju i radnik i poslodavac. Nastupanjem roka ili uvjeta utvrđenog u ugovoru, prestaje radni odnos na određeno vrijeme. Razlika je samo to što je kod određenja trajanja ugovora na određeno vrijeme rokom taj trenutak unaprijed poznat, a kod vezivanja njegovog trajanja uz raskidni uvjet, tome nije slučaj. Ali i u jednom i u drugom slučaju ugovornim strankama je unaprijed poznato na koji način prestaje zasnovani radni odnos.

Upravo stoga, radni odnos na određeno vrijeme prestaje, jednostavno, obaviješću poslodavca, kojom izvješćuje radnika o isteku roka ili ispunjenju uvjeta iz ugovora i time o prestanku njegovog radnog odnosa na određeno vrijeme. Radi se o obavijesti deklaratorne naravi kojom se samo potvrđuje ono što je već nastupilo. Tužitelj je potpisivanjem ugovora o radu na određeno vrijeme, te započinjanjem i obavljanjem poslova i radnih zadataka radnog mjesta za koje je sklopio ugovor o radu u cijelosti prihvatio prava i obveze kao i posljedice koje proizlaze iz tih ugovora.

Tuženik s tužiteljem nije sklopio ugovor o radu na temelju kojeg se radni odnos zasnivao za neprekinuto razdoblje duže od tri godine, a niti je prekid između dva radna odnosa bio kraći od 2 mjeseca. Isto je evidentirano u tužiteljevoj radnoj knjižici i tuženikovoj bazi podataka, na temelju čega je kod mjerodavnih službi provedena odjava tužiteljevog mirovnog i zdravstvenog osiguranja. Istaknuo je prigovor nepravodobno podnesene tužbe. Temeljem zakonskih odredbi tužitelj je, ako je smatrao da mu je tuženik povrijedio neko pravo iz radnog odnosa mogao u roku od 15 dana od dana dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo, odnosno od dana saznanja za povredu prava, zahtijevati od tuženika ostvarenje tog prava.

Ako mu tuženik u roku od 15 dana od dana dostave zahtjeva nije udovoljio, tužitelj je mogao u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog mu prava pred nadležnim sudom. Tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava 28.1.2011.. Tuženik nije odgovorio na podneseni zahtjev za zaštitu prava, pa je tužitelj u daljnjem roku od 15 dana trebao podnijeti tužbu sudu. Rok od 15 dana za traženje sudske zaštite je prekluzivan. Tužitelj je tužbu podnio 28.2.2011., nakon isteka prekluzivnog roka, čime je izgubio pravo na sudsku zaštitu, pa stoga podnesenu tužbu treba odbaciti.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Grl 524/12-2 od 11. rujna 2012. odlučio da je za postupanje u ovom predmetu nadležan Trgovački sud u Rijeci. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu sud pruži zaštitu na način da utvrdi da je zaposlen na neodređeno vrijeme te da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, da tuženikova obavijest o prestanku ugovora na određeno vrijeme od 10. siječnja 2011. nije dopuštena i zakonita, te da naloži tuženiku vratiti tužitelja na posao i to na radno mjesto kormilara.

Presudom ovog suda poslovni broj P-394/2013-14 od 12. prosinca 2013. odbijen je tužbeni zahtjev (list 243-250 spisa). Odlučujući o žalbi tužitelja Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Pž-734/14-3 od 24. travnja 2014. (list 262-266 spisa) odbio tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostupanjsku presudu. Odlučujući o reviziji tužitelja, Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Revt-259/14-2 od 11. svibnja 2016. odbio reviziju kao neosnovanu. Odlučujući o ustavnoj tužbi podnositelja - tužitelja, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj: U-III-4034/2016 od 13. ožujka 2018. ustavnu tužbu usvojio i ukinuo: presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 259/14-2 od 11. svibnja 2016.; presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-734/14-3 od 24. travnja 2014.; i presudu Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-394/13-14 od 12. prosinca 2013., te predmet vratio Trgovačkom sudu u Rijeci na ponovni postupak. U obrazloženju je naveo da su prvostupanjski i drugostupanjski sud svojim stajalištima o prekluziji prava na isticanje prigovora nezakonitosti svih sklopljenih ugovora o radu na određeno zbog nepostojanja objektivnog razloga za njihovo sklapanje (osim posljednjeg) onemogućili podnositelja u mogućnosti raspravljanja tog prigovora i dokazivanja (ne) postojanja objektivnih razloga za sklapanje 27 takvih ugovora u razdoblju od 9 godina. U ponovljenom postupku tužitelj je ustrajao kod navoda da je tuženik sklapao ugovore o radu na određeno s tužiteljem protivno odredbi čl. 10. st. 1. Zakona o radu, a tuženik je ustrajao kod navoda da je ugovore o radu na određeno sklapao upravo i sukladno toj odredbi. Tužitelj je na ročištu 7. studenoga 2018. predložio da se sukladno pravnom stavu iskazanom u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske izvede dokaz na okolnost utvrđivanja da je tužitelj kod tuženika kroz cijeli period bio zaposlen na određeno vrijeme bez valjanog objektivnog razloga slijedom čega je taj radni odnos po sili zakona pretvoren u radni odnos na neodređeno vrijeme. Na tu okolnost predložio je provesti dokaz ponovnim saslušanjem svjedoka G. D. i tužitelja.

Iz dokumentacije - isprava u spisu proizlaze slijedeće odlučne činjenice:

- da je tužitelj s tuženikom kao poslodavcem sklopio ukupno 27 ugovora o radu na određeno vrijeme i da je u prvom ciklusu ugovora o radu na određeno vrijeme tužitelj bio u radnom odnosu kod tuženika neprekinuto od 13. svibnja 2002. do 15. travnja 2005. temeljem 8 ugovora (2 godine, 11 mjeseci i 2 dana, kraće od tri godine), u drugom ciklusu od 27. lipnja 2005. do 28. veljače 2008. temeljem 8 ugovora (2 godine, 8 mjeseci i 1 dan, kraće od tri godine) i u trećem ciklusu od 13. svibnja 2008. do 15. siječnja 2011. temeljem 11 ugovora (2 godine, 8 mjeseci i 2 dana, kraće od tri godine);

- da je tužitelj između prvog i drugog ciklusa imao prekid od 2 mjeseca i 12 dana, a između drugog i trećeg ciklusa prekid od 2 mjeseca i 15 dana;

- da su tužitelj i tuženik 16. prosinca 2010. sklopili posljednji Ugovor o radu na određeno vrijeme broj M-… (list 33 i 34 spisa) zbog kompletiranja-popune posade broda/trajekta za razdoblje od 1. siječnja do 15. siječnja 2011.;

- da je tuženik kao poslodavac 10. siječnja 2011. obavijestio tužitelja o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme od 16. prosinca 2010. time da tužitelju kao radniku raspoređenom na radnom mjestu kormilara Ugovor o radu zasnovan na određeno vrijeme prestaje 15. siječnja 2011.;

- da je tužitelj pravodobno podnio tuženiku zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (list 5 spisa), a da tuženik nije odgovorio na podneseni zahtjev.

Konkretan odnos parničnih stranaka valja sagledati kroz odredbu čl. 10. Zakona o radu (dalje: ZR-a, Narodne novine broj 38/95, 54/95, 65/95, 102/98, 17/01, 82/01, 114/03, 123/03, 142/03, 30/04, 137/04- pročišćeni tekst i 68/05). Tom odredbom je propisano da se ugovor o radu može iznimno sklopiti na određeno vrijeme, za zasnivanje radnog odnosa čiji je prestanak unaprijed utvrđen objektivnim razlozima koji su opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja (st. 1.). Poslodavac ne smije sklopiti jedan ili više uzastopnih ugovora o radu iz stavka 1. ovog članka, na temelju kojih se radni odnos s istim radnikom zasniva za neprekinuto razdoblje duže od 3 godine (st. 2.). Iznimno od stavka 2. ovog članka, ugovor o radu na određeno vrijeme može trajati duže od 3 godine, samo ako je to potrebno zbog zamjene privremeno nenazočnog radnika ili je zbog nekih drugih objektivnih razloga dopušteno zakonom ili kolektivnim ugovorom (st. 3.). Prekid kraći od 2 mjeseca ne smatra se prekidom razdoblja od 3 godine iz stavka 2. ovog članka (st. 4.). Ako je ugovor o radu na određeno vrijeme sklopljen protivno odredbama ovog zakona, ili ako radnik nastavi raditi kod poslodavca i nakon isteka vremena za koji je ugovor sklopljen, smatra se da je sklopljen na neodređeno vrijeme.

Među strankama je sporno da li su sklopljeni ugovori o radu na određeno vrijeme bili sklopljeni protivno odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a, odnosno da li je za sklapanje 27 takvih ugovora o radu na određeno u razdoblju od 9 godina postojao objektivni razlog koji bi opravdavao korištenje iznimke na strani tuženika.

Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju dostavljenu u spis, te saslušanjem svjedoka G. D. i T. U., te tužitelja. Te dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11 i 25/13), te je na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev u pretežitom dijelu osnovan.

Na temelju provedenog dokaznog postupka (uvida u sklopljene ugovore, te saslušanja svjedoka G. D., T. U. i tužitelja) sud je zaključio da su ugovori o radu tužitelja i tuženika na određeno vrijeme sklapani protivno odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a. Iako je tuženik kao poslodavac strogo pazio da radni odnos na određeno u kontinuitetu ne prijeđe vremensku granicu od 3 godine i da prekid između ugovora traje duže od 2 mjeseca, ti, s vremenskog aspekta zakoniti prekidi, ne mogu ponašanje poslodavca u konkretnom slučaju učiniti sukladnim odredbi čl. 10. st. 1. ZR-a. Tuženik se oslanjao na iznimku zasnivanja radnog odnosa na određeno opravdavajući se potrebnim vremenom radi kompletiranja posade broda/trajekta. Međutim, sud je utvrdio da tuženik kao poslodavac u konkretnim okolnostima nije imao objektivni razlog za sklapanje 27 ugovora o radu na određeno vrijeme kroz period od gotovo 9 godina. Osim što je postojao prekid između ugovora u trajanju većem od 2 mjeseca (ali manjem od 3 mjeseca), kontinuitet radnog odnosa u prvom ciklusu od 13. svibnja 2002. do 15. travnja 2005., u drugom ciklusu od 27. lipnja 2005. do 28. veljače 2008. i u trećem ciklusu od 13. svibnja 2008. do 15. siječnja 2011. ne ukazuje na privremenu potrebu tuženika za radom tužitelja, već na stalnu potrebu. Objektivnih razloga koji bi kod ovih ugovora bili opravdani rokom, izvršenjem određenog posla ili nastupanjem određenog događaja sud nije utvrdio. Ugovori su sklapani na određeno vrijeme 27 puta kroz 9 godina uvijek s istom tipskom formulacijom - do određenog dana zbog kompletiranja - popune posade broda/trajekta. Upravo zato što su s tom formulacijom ugovori sklapani 27 puta kroz 9 godina, sud je zaključio da se ne radi niti o objektivnom niti o stvarnom razlogu za korištenjem iznimke sklapanja ugovora o radu na određeno vrijeme. Tim više što je tuženik svjesno brinuo o tome da rad na određeno vrijeme ne traje u kontinuitetu duže od tri godine pa je trajao najmanje 2 godine i 8 mjeseci, i da prekid između ugovora ne traje kraće od 2 mjeseca pa je trajao najviše 2 mjeseca i 15 dana. Iz toga proizlazi da je tuženik više pazio da formalno zadovolji iznimke iz odredbe čl. 10. ZR-a, nego što je to zahtijevala stvarna potreba posla.

Zaključak suda da na strani tuženika nisu postojali objektivni razlozi za sklapanje ugovora o radu na određeno vrijeme s tužiteljem dodatno osnažuju iskazi svjedoka T. U. (kod tuženika obavljao dužnost predsjednika radničkog vijeća, list 194-196 spisa), G. D. (kod tuženika zaposlen kao zapovjednik broda i na funkciji predsjednika nezavisnog sindikata pomoraca putničkih brodova Hrvatske, list 196-199 i 305-306 spisa) i tužitelja (list 199-200 i 306-307 spisa).

Svjedoci G. D. i T. U. suglasno su iskazivali da je tuženik bez objektivnog i opravdanog razloga zapošljavao tužitelja na određeno vrijeme jer tužitelj nije bio ničija zamjena; jer nije zaposlen radi povećanja obima posla u sezoni; i, jer je bio redovni član posade broda zapošljavan najprije kao mornar, da bi kasnije napredovao i bio zapošljavan kao kormilar. Oboje su iskazali da u slučajevima kada bi pomorac i bio zaposlen radi povećanja obima posla uslijed sezone, da mu radni odnos na određeno ne bi trajao dok traje i sezona već do približavanja vremenskom kontinuitetu od 3 godine. U odnosu na brojčane ocjene tužitelja nisu imali saznanja, ali su suglasno iskazali da ocijene nisu uredno vođene.

Sud je iskaze svjedoka prihvatio kao logične, objektivne, sukladne dokumentaciji u spisu i utemeljene na neposrednim saznanjima o radu tužitelja jer se radi o zaposlenicima tuženika i vršiteljima dužnosti u radničkom vijeću tuženika i sindikatu pomoraca. Slijedom svega iznijetoga, sud zaključuje da je tužitelj dokazao da su ugovori o radu na određeno vrijeme kroz 9 godina sklapani bez objektivnog razloga jer je kroz tih 9 godina tužitelj stvarno proveo na radu ukupno 8 godina, 3 mjeseca i 5 dana, a izvan rada odnosno u prekidu ukupno 4 mjeseca i 27 dana. Rad od 8 godina, 3 mjeseca i 5 dana ne može se smatrati iznimnom potrebom. Osim toga, tužitelj je radio kroz cijeli taj period kod istog poslodavca na istom radnom mjestu najprije kao mornar, a zatim kao kormilar. Na radnom mjestu mornara radio je 6 godina (od 13.5.2002. do 28.2.2008.) da bi nakon toga bio unaprijeđen (iskaz G. D.) i radio na radnom mjestu kormilara 3 godine (od 13.5.2008. do 15.1.2011.). Kako je tužitelja sam tuženik unaprijedio, to nisu odlučni tuženikovi navodi da tužitelj na poslu nije zadovoljio odnosno da je zadovoljio s preniskom ocjenom pa da mu iz tog razloga radni odnos nije zasnovan na neodređeno vrijeme, što konačno potvrđuju i svjedoci koji tvrde da ocjenjivanje pomoraca nije bilo uredno. Zbog svega navedenog, sud je utvrdio da je tužiteljev radni odnos sklopljen na određeno vrijeme zakonskom presumpcijom postao radni odnos na neodređeno vrijeme.

Slijedom navedenog, sud je pozivom na odredbu čl. 10. st. 5. ZR-a prihvatio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je utvrdio da je tužitelj kod tuženika zaposlen na neodređeno vrijeme, da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, te je naložio tuženiku da tužitelja vrati na posao, i to na radno mjesto kormilara, odnosno donio je odluku sukladno točki I. i II. izreke presude. Tužitelj je zahtijevao da sud utvrdi i da tuženikova Obavijest o prestanku ugovora na određeno vrijeme od 10. siječnja 2011. nije dopuštena i zakonita. Međutim, ta Obavijest ima deklaratorno značenje. Ovo stoga što je radni odnos tužitelja prestao istekom ugovorenog vremena na koji je sklopljen. Slanje takve obavijesti nije nužno potrebno jer ne proizvodi nikakve pravne učinke, pa ona nije zbog toga ni nezakonita niti nedopuštena.

Slijedom navedenog, sud je u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev, odnosno donio je odluku sukladno točki III. izreke presude.

Valja napomenuti i da je tuženik tvrdio da je tužitelj prekludiran u svom pravu na zaštitu u odnosu na sve ugovore o radu na određeno vrijeme koje je sklapao s tuženikom, osim u pogledu ugovora o radu na određeno vrijeme broj M-… od 16.12.2010.. Tuženiku valja navesti da u konkretnom slučaju tužitelj nije sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa ostvarivao tužbom prema odredbama čl. 129. ZR-a, već je podnio tužbu na utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. st. 1. ZPP-a glede utvrđenja postojanja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, a u svezi s tim postojanja radnog odnosa budući se radni odnos zasniva ugovorom o radu (čl. 8. st. 1. ZR-a), te kondemnatorni dio tužbe kojom je tražio vraćanje na posao. Tužba na utvrđenje podnesena prema odredbama čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a nije vezana za nikakav rok već uz pitanje ima li tužitelj pravni interes zahtijevati takvo utvrđenje, što je procesna pretpostavka za dopuštenost deklaratorne tužbe (o tome Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revt 259/14 od 11.5.2016.). U konkretnom slučaju tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje da je zaposlen na neodređeno vrijeme, i da mu radni odnos kod tuženika nije prestao, te u svezi s time tražiti vraćanje na posao.

Odluku o parničnom trošku sud je donio na temelju odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu iz radnog odnosa u kojem je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa mu je trošak priznat prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa, Narodne novine 142/12) i to:

- jednokratna nagrada za svaki (2) prvostupanjski postupak od 2.000,00 kuna, ukupno 4.000,00 kuna (Tbr. 7.t.2.);

- za sastav žalbe protiv presude od 20.12.2013. iznos od 600,00 kuna (Tbr. 10.t.2.);

- za sastav revizije od 22.8.2014. u iznosu od 800,00 kuna (Tbr. 10.t.6.);

- za sastav ustavne tužbe od 23.8.2016. u iznosu od 5.000,00 kuna (Tbr. 27.t.1.)

- trošak PDV (25%) od 2.600,00 kuna (Tbr. 42.), ukupno 13.000,00 kuna. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 13.000,00 kuna, odnosno donio je odluku sukladno točki IV. izreke presude.

Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 27. lipnja 2019.

Sudac

Nataša Malvich

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 8 (osam) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 8 (osam) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.