I Kž-1005/2008-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1005/08-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda, Senke Klarić Baranović kao predsjednice vijeća, mr. sc. Marina Mrčele, i mr. sc. Branka Brkića kao članova vijeća te sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. Z. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 3. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog N. Z., optuženog Z. S., optužene Š. F. i optuženog J. O. podnesenom protiv presude Županijskog suda u Zlataru od 6. lipnja 2008., broj K-20/03, u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša i branitelja optuženika odvjetnika D. B., u sjednici vijeća održanoj 22. rujna 2010.,

p r e s u d i o i r i j e š i o j e :

I. Povodom žalbi optuženog Z. S. i optuženog J. O., a po službenoj dužnosti, preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na kaznena djela krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavak 1. Kaznenog zakona te se izriče:

Na temelju članka 353. točka 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) protiv optuženog Z. S. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi) i optuženog J. O. (osobni podaci kao u prvostupanjskoj presudi)

ODBIJA SE OPTUŽBA

da bi:

optuženi Z. S. (sam)

I Kž 1005/08-5

u vremenu od 01. srpnja 1998. do 06. prosinca 1999. godine, kao direktor trgovačkog društva „T.“ d.o.o. iz M. B., …, svojim potpisom kao nalogodavac ovjerio fiktivne putne naloge i to:

br. 81 od 01. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. K. br. 101 od 10. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime K. S.

br. 105 od 19. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime K. S.

br. 114 od 14. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime K. S.

br. 122 od 23. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime K. S.

br. 123 od 27. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime K. S.

br. 126 od 01. 10. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime K. S.

br. 96 od 27. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime K. S.

br. 111 od 09. 09. 1998. na iznos od 1.496,40 kn, na ime K. S.

br. 128 od 05. 10. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 120 od 21. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 118 od 18. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 116 od 15. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 108 od 07. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 106 od 24. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 102 od 12. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 97 od 03. 08. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. K. br. 86 od 07. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. K. br. 95 od 22. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. K. br. 85 od 07. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. K. br. 110 od 09. 09. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. C.

br. 131 od 05. 10. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. C.

br. 130 od 19. 10. 1998. na iznos od 1.868,25 kn, na ime D. C.

br. 92 od 21. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. C.

br. 89 od 13. 07. 1998. na iznos od 1.870,50 kn, na ime D. C.

br. 92 od 24. 10. 1998. na iznos od 130,00 kn, M. T.

br. 8 od 16. 10. 1998. na iznos od 2.453,10 kn, na ime D. P.

br. 120 od 06. 12. 1998. na iznos od 130,00 kn, na ime D. P.

dakle,

kao odgovorna osoba svojim potpisom ovjerio poslovne isprave s neistinitim sadržajem,

optuženi J. O. (sam)

u vremenu od 16. srpnja 1999. do 03. prosinca 1999. godine, kao direktor trgovačkog društva T.-a. d.o.o. iz M. B., …, svojim potpisom kao nalogodavac ovjerio fiktivne putne naloge i to:

br. 24 od 16. 07. 1999. na iznos od 1.552,25 kn, na ime C. D.

br. 27 od 21. 07. 1999. na iznos od 1.940,31 kn, na ime C. D.

br. 63/1 od 28. 07. 1999. na iznos od 1.999,20 kn, na ime K. S. br. 102 od 27. 09. 1999. na iznos od 2.420,80 kn, na ime K. S.

I Kž 1005/08-5

br. 75 od 16. 08. 1999. na iznos od 2.012,80 kn, na ime K. S.

br. 82 od 02. 09. 1999. na iznos od 1.572,16 kn, na ime K. S.

br. 93 od 19. 09. 1999. na iznos od 2.177,36 kn, na ime K. S.

br. 123 od 14. 10. 1999. na iznos od 2.196,40 kn, na ime K. S.

br. 111 od 04. 10. 1999. na iznos od 1.112,48 kn, na ime K. S.

br. 140 od 08. 11. 1999. na iznos od 1.768,00 kn, na ime K. S.

br. 146 od 12. 11. 1999. na iznos od 1.104,00 kn, na ime K. S.

br. 107 od 16. 08. 1999. na iznos od 1.656,00 kn, na ime K. S.

br. 149 od 16. 11. 1999. na iznos od 2.346,00 kn, na ime K. S.

br. 25 od 16. 07. 1999. na iznos od 1.940,31 kn, na ime K. S.

br. 31 od 28. 07. 1999. na iznos od 1.552,25 kn, na ime K. S.

br. 73/1 od 12. 08. 1999. na iznos od 322,32 kn, na ime D. K. br. 71/1 od 09. 08. 1999. na iznos od 2.196,40 kn, na ime D. K. br. 81 od 01. 09. 1999. na iznos od 1.470,16 kn, na ime D. K. br. 105 od 29. 09. 1999. na iznos od 1.267,52 kn, na ime D. K. br. 125 od 15. 10. 1999. na iznos od 436,56 kn, na ime D. K. br. 160 od 29. 11. 1999. na iznos od 170,00 kn, na ime D. K. br. 161 od 01. 12. 1999. na iznos od 170,00 kn, na ime D. K. br. 159 od 30. 11. 1999. na iznos od 170,00 kn, na ime D. K. br. 116 od 01. 09. 1999. na iznos od 1.104,00 kn, na ime D. K. br. 164 od 02. 12. 1999. na iznos od 634,80 kn, na ime D. K. br. 157 od 25. 11. 1999. na iznos od 1.683,60 kn, na ime D. K. br. 152 od 16. 11. 1999. na iznos od 2.208,00 kn, na ime D. K. br. 82/01 od 02. 09. 1999. na iznos od 2.284,80 kn, na ime D. C.

br. 127 od 15. 10. 1999. na iznos od 510,00 kn, na ime D. C.

br. 72/1 od 11. 08. 1999. na iznos od 1.271,60 kn, na ime D. C.

br. 78 od 20. 08. 1999. na iznos od 2.176,00 kn, na ime D. C.

br. 79 od 25. 08. 1999. na iznos od 798,32 kn, na ime D. C.

br. 114 od 05. 10. 1999. na iznos od 2.012,80 kn, na ime D. C.

br. 143/a od 11. 11. 1999. na iznos od 607,20 kn, na ime D. C.

br. 109 od 23. 08. 1999. na iznos od 2.263,20 kn, na ime D. C.

br. 101 od 11. 08. 1999. na iznos od 621,00 kn, na ime M. T.

br. 68/1 od 03. 08. 1999. na iznos od 822,80 kn, na ime M. T.

br. 104 od 29. 09. 1999. na iznos od 2.012,80,00 kn, na ime M. T.

br. 89 od 15. 09. 1999. na iznos od 431,12 kn, na ime M. T.

br. 33 od 03. 08. 1999. na iznos od 776,12 kn, na ime M. T.

br. 26 od 19. 07. 1999. na iznos od 1.552,25 kn, na ime Š. S.

br. 83 od 02. 09. 1999. na iznos od 340,00 kn, na ime Š. S.

br. 92 od 19. 09. 1999. na iznos od 510,00 kn, na ime D. P.

br. 101 od 25. 09. 1999. na iznos od 2.223,60 kn, na ime D. P.

br. 68/2 od 03. 08. 1999. na iznos od 1.018,64 kn, na ime D. P.

br. 61/1 od 26. 07. 1999. na iznos od 782,00 kn, na ime D. P.

br. 87 od 15. 09. 1999. na iznos od 1.219,92 kn, na ime D. P.

br. 166 od 03. 12. 1999. na iznos od 170,60 kn, na ime D. K. dakle,

I Kž 1005/08-5

kao odgovorna osoba svojim potpisom ovjerio poslovne isprave s neistinitom sadržajem,

- pa da bi time počinili kazneno djelo protiv službene dužnosti – krivotvorenjem službene isprave, opisano i kažnjivo po članku 312. stavak 1. Kaznenog zakona.

II. Prihvaćaju se žalbe državnog odvjetnika, optuženog N. Z., optuženog Z. S., optužene Š. F. i optuženog J. O., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude i u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

III. Uslijed odluke pod I., žalbe optuženog Z. S. i optuženog J. O. u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. Kaznenog zakona su bespredmetne.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zlataru proglašeni su krivima optuženi N. Z., optuženi Z. S., optužena Š. F. i optuženi J. O. da su počinili kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. i 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97. i 27/98., dalje u tekstu: „KZ“), a optuženi Z. S. i optuženi J. O. da su počinili i kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ.

Optuženi N. Z. osuđen je na temelju članka 337. stavak 3. KZ-a na kaznu zatvora u trajanju jedna godina, a na temelju članka 67. stavak 1. KZ-a izrečena mu je uvjetna osuda s vremenom provjeravanja u trajanju tri godine te mu je na temelju članka 68. stavak 1. KZ-a određena dodatna obveza prema kojoj se izrečena kazna neće izvršiti ako optuženik imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom u iznosu 112.473,35 kuna uplati u korist proračuna Republike Hrvatske u roku tri mjeseca od pravomoćnosti presude. Na temelju članka 82. KZ-a od optuženika je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu 112.473,35 kuna koju je dužan uplatiti u korist proračuna Republike Hrvatske u roku 15 dana po pravomoćnosti presude.

Optuženom Z. S. i optuženom J. O. su za kaznena djela iz članka 337. stavak 1. i 3, a na temelju članka 337. stavak 3. KZ-a utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci svakom optuženiku, a za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a, na temelju iste odredbe, utvrđena im je kazna zatvora u trajanju po četiri mjeseca svakom optuženiku te su, na temelju članka 60. stavak 1. KZ-a, osuđeni na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci svaki optuženik nakon čega im je, na temelju članka 67. stavak 1. KZ-a izrečena uvjetna osuda i svakom određeno vrijeme provjeravanja u trajanju po tri godine.

Optužena Š. F. je na temelju članka 337. stavak 3. KZ-a osuđena na kaznu zatvora u trajanju šest mjeseci, a na temelju članka 67. stavak 1. KZ-a izrečena joj je uvjetna osuda s vremenom provjeravanja u trajanju dvije godine.

Na temelju članka 122. stavak 1 i 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06., dalje u tekstu: „ZKP“),

I Kž 1005/08-5

optuženici su dužni platiti troškove kaznenog postupka i to optuženi N. Z. 41.016,00 kuna kao i trošak u paušalnom iznosu 5.000,00 kuna, a optuženi Z. S., optužena Š. F. i optuženi J. O. svako po 4.557,00 kuna kao i trošak u paušalnom iznosu po 1.000,00 kuna.

Protiv te presude, žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a, povrede kaznenog zakona iz članka 368. stavak 4. ZKP-a, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenim sankcijama i oduzimanju imovinske koristi s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet upućen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, odnosno da prvostupanjska presuda bude preinačena na način da optuženike osudi „za kaznena djela kako se terete optužbom i da im izrekne kazne zatvora“.

Žalbe su podnijeli i:

- optuženi N. Z., putem branitelja, odvjetnika M. Š. i D. B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta te predmet vraćen na ponovno suđenje, „a podredno da“ optuženiku bude izrečena uvjetna osuda kojom će mu biti utvrđena blaža kazna zatvora, s manjim rokom kušnje.

- optuženi Z. S., putem braniteljice, odvjetnice M. Š.-K., iz svih žalbenih razloga s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta i predmet vraćen na ponovni postupak,

- optužena Š. F., putem branitelja, odvjetnika V. K. Š., zbog „nepotpuno i netočno utvrđenog činjeničnog stanja“ i odluke o kazni, s prijedlogom da pobijana presuda bude ukinuta, a podredno preinačena na način da se optuženica oslobodi od optužbe i

- optuženi J. O., putem branitelja, odvjetnika J. G., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da pobijana presuda bude preinačena i optuženik oslobođen od optužbe, odnosno ukinuta i vraćena na ponovno suđenje.

Optuženi N. Z. je osobno podnio odgovor na žalbu državnog odvjetnika s prijedlogom da žalba bude odbijena, ostajući kod prijedloga iz žalbe njegovih branitelja.

U skladu s odredbom članka 373. stavka 1. ZKP-a, spis je dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje se podneskom očitovalo o žalbama, s prijedlogom da žalba državnog odvjetnika bude usvojena, a da žalbe optuženika budu odbijene kao neosnovane.

Sjednici vijeća je, sukladno zahtjevu iz žalbe, prisustvovao branitelj optuženog N. Z., odvjetnik D. B. dok optuženi N. Z. nije izvijestio sud o promjeni boravišta ili stana pa je sjednica sukladno odredbi članka 374. stavak 4. ZKP-a održana u njegovoj odsutnosti.

Žalbe državnog odvjetnika, optuženog N. Z., optuženog Z. S., optužene Š. F. i optuženog J. O. u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. pobijane presude iz članka 337. stavak 3. KZ-a su osnovane, a žalbe optuženog Z. S. i optuženog J. O. u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a su bespredmetne.

I Kž 1005/08-5

U odnosu na točke I. i III. izreke

Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 379. stavak 1. točka 2. ZKP-a, ovaj sud je našao da je u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a povrijeđen zakon na štetu optuženog Z. S. i optuženog J. O..

Optuženici su proglašen krivim i da su počinili kazneno djelo krivotvorenja isprave iz članka 312. stavak 1. KZ-a za koje je, međutim, nastupila apsolutna zastara kaznenog progona. Naime, vrijeme počinjenja kaznenog djela krivotvorenja isprave je za optuženog Z. S. razdoblje od 1. srpnja 1998. do 6. prosinca 1999., a za optuženog J. O. razdoblje od 16. srpnja 1999. do 3. prosinca 1999. Za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a je kao posebni maksimum kazne predviđena kazna zatvora u trajanju do pet godina. Prema članku 19. stavak 1. alineja 4. KZ-a, za navedeno kazneno djelo, zastara kaznenog progona nastupa kad protekne pet godina od počinjenja kaznenog djela (tzv. relativna zastara), a prema članku 20. stavak 6. KZ-a zastara svakako nastupa kad protekne dvaput onoliko vremena koliko je prema zakonu određena zastara kaznenog progona (tzv. apsolutna zastara). Prema tome, u konkretnoj situaciji je nastupila apsolutna zastara kaznenog progona jer je u vrijeme donošenja odluke proteklo više nego 10 godina od počinjenja kaznenog djela pa je stoga trebalo preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti optužbu protiv optuženog Z. S. i optuženog J. O. za kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a, zbog čega su njihove žalbe u odnosu na to djelo bespredmetne, a kako je to navedeno u točki III. izreke.

U odnosu na točku II. izreke

Nije u pravu optuženi N. Z. kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, tj. da nije obrazloženo ispuštanje pojedinih dijelova produljenog kaznenog djela i s tim u svezi visina imovinske koristi za koju je optuženik proglašen krivim. Optužnicom je optuženiku stavljeno na teret počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4. KZ-a, a prvostupanjski sud ga je proglasio krivim za počinjenje kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 3. KZ-a mijenjajući pri tome i činjenični opis kaznenog djela. Pobijana presuda sadrži razloge o visini imovinske koristi (stranica 39, zadnji odlomak), a i razloge prekvalifikacije te slijedom toga izmjene činjeničnog opisa kaznenog djela (stranica 37, drugi odlomak odozdo). Doduše, opisana prekvalifikacija je pravno pogrešna ali prvostupanjski sud time nije počinio bitnu povreda na koju neosnovano ukazuje žalitelj već se u tom dijelu radi o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju o čemu će više riječi biti kasnije.

Žalitelj također smatra da je ostvarena navedena bitna povreda jer da prvostupanjski sud „nije dao jasne razloge u odnosu na zaključak da je sav … podignuti novac … zadržavao za sebe, a i one razloge koje je dao“ su proturječni. Pobijana presude sadrži razloge zašto prvostupanjski sud smatra da je optuženik novac, podignut fiktivnim putnim nalozima, zadržao za sebe, samo se žalitelj s tim razlozima ne slaže pa se time zapravo osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja. Stoga se ne radi o bitnoj povredi iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a na koju se žalitelj neosnovano poziva.

I Kž 1005/08-5

Optuženi Z. S. u žalbi tvrdi da „pobijana presuda ima nedostatak uslijed kojih se ne može ispitati“ i da je prvostupanjski sud „povrijedio načelo identiteta optužbe i presude“ ali ne obrazlaže koji su to nedostaci i u čemu se sastoji povreda načela istovjetnosti. Žalbeni navodi pretežito se odnose na utvrđeno činjeničnom stanju u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a, a uslijed odluke pod I. izreke, ti su žalbeni prigovori bespredmetni, dok će u odnosu na žalbene navode za kazneno djelo zlouporabe položaja ili ovlasti više riječi biti kasnije.

Optuženi J. O. također u žalbi ne obrazlaže u čemu se sastoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a već samo navodi da „presuda ne sadrži razloge o bitnim činjenicama, a izneseni razlozi su međusobno suprotni“. Za ovu žalbu vrijedi, mutatis mutandis kao i za žalbu optuženog Z. S. s tim što optuženi J. O. još ističe i povredu zakona na njegovu štetu jer sud „nije donio odbijajuću presudu“ nakon što je zamjenik državnog odvjetnika izmijenio „činjenične opise, zakonske opise i pravnu kvalifikaciju … a što u svojoj biti predstavlja odustanak od optužnice“. Međutim, ne radi se o odustanku od optužbe već o izmjenama u okviru iste optužnice na koje je zamjenik državnog odvjetnika ovlašten. Ne postoji povreda zakona na koju se žalitelj neosnovano poziva jer prvostupanjski sud nakon takve izmjene nije niti trebao donijeti presudu kojom se optužba odbija.

U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer je izreka proturječna razlozima presude. Naime, optuženom Z. S. i optuženom J. O. je izricanjem uvjetne osude u izreci pobijane presude određeno vrijeme provjeravanja u trajanju po tri godine, svakom optuženiku. Međutim, u obrazloženju pobijane presude (stranica 38, šesti odlomak odozgo) kao vrijeme provjeravanja je navedeno dvije godine. Zbog te pogreške u sastavu presude ostvarena je navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka jer je izreka presude proturječna razlozima presude.

Daljnja pogreška u sastavu presude, uočena po službenoj dužnosti, odnosi se na ocjenu vjerodostojnosti nalaza i mišljenja vještaka za knjigovodstvo i financije S. M. jer je ta ocjena nejasna, a time su i razlozi o odlučnim činjenicama nejasni. Naime, prvostupanjski sud najprije daje sažetak vještačenja koje je provedeno u istrazi te potom u obrazloženju presude daje ocjenu kojom „raspravno vijeće u principu nije prihvatilo ni osnovni ni dopunski nalaz sa mišljenjem … koji je izrađen u istrazi“. Potom je vještaku postavljen „konkretan nalog da razgleda sve putne naloge“ te se u presudi navode rezultati postupanja po tom nalogu za koje nije jasno kako ih prvostupanjski sud ocjenjuje. Naime, navodi se da je „vještak u svom pisanom nalazu iznio i poslovne rezultate…za poduzeće „T.“ … i „T.“ te „iako u tom pravcu vještaku ništa nije bilo naloženo, sud prihvaća taj nalaz … jer te financijske pokazatelje smatra važnim činjenicama“. Iz toga slijedi da sud prihvaća dio nalaza i mišljenja provedenog na temelju raspravnog naloga ali u odnosu na ono što vještaku nije naloženo. Konačno, u dijelu obrazloženja presude vezano uz fiktivne putne naloge kojima je podizana gotovina sa žiro računa „T.“ i „T.“ prvostupanjski sud obrazlaže da je „nalaz financijskog vještaka S. M. samo formalno ispravan“. Prema navedenom ostaje potpuno nejasno koje dijelove nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud prihvaća, a koje ne. Jasno je da su prihvaćeni rezultati vještačenja koji od vještaka nisu niti zatraženi, ali ostaje nejasno što znači da u ostalim, pretežitim dijelovima, vještačenje nije prihvaćeno „u principu“ i da je samo „formalno

I Kž 1005/08-5

ispravno“. Stoga je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a jer su razlozi o odlučnim činjenicama u tom dijelu potpuno nejasni.

S tim u svezi, treba napomenuti da se vještačenje odnosi na trgovačka društva „T.“ i „T.“, a da se u činjeničnom opisu spominje i „T.“. Temeljito je dvojbeno je li u ovom kaznenom postupku obavljeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje i u odnosu na potonje trgovačko društvo. Doduše, prvostupanjski sud je u dokaznom postupku pročitao nalaz i mišljenje vještakinje za knjigovodstvo i financije S. J. koji je ona dala u drugom kaznenom postupku. Potom je prvostupanjski sud na glavnoj raspravi ispitao S. J. ali u svojstvu svjedoka „na okolnost financijskih vještačenja koja je izvršila u jednom drugom spisu protiv“ optuženog N. Z.. Uz to, ispitan je i svjedok I. M. „na iste okolnosti kao i S. J.“ s tim da je I. M. „bio određen za vještaka, a vještačenje se odnosilo na poslovanje „T.“ od 1995. do 1999. godine donosno do otvaranja stečaja“. U obrazloženju pobijane presude navedeno je da su „sudski vještaci za financije S. M., S. J. i N. M. suglasno su potvrdili…“, a potom da su sudski vještaci S. J. i N. M. „u ovom kaznenom predmetu ispitani samo kao svjedoci“. Takvo obrazloženje je u znatnoj mjeri proturječno i nejasno jer iz obrazloženja najprije proizlazi da su S. J. i N. M. vještačili u ovom kaznenom predmetu (a što nisu!), a potom se navodi da su „ispitani samo kao svjedoci“. Stoga je i takvim obrazloženjem počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavak 1. točka 11. ZKP-a.

Ovdje treba navesti da je potpuno nejasno zašto je prvostupanjski sud dvoje sudskih vještaka koji su vještačenja provodili u drugom kaznenom postupku ispitao u ovom kaznenom postupku kao svjedoke. Procesna uloga i pozicija svjedoka i vještaka su različite, a ovakvim postupanjem prvostupanjski sud se upustio u nepotrebnu pravnu ekvilibristiku koja je dovela do toga da je odlučne činjenice u ovom postupku utvrđivao na temelju iskaza svjedoka koji su ispitivani na okolnosti sadržaja njihovih vještačkih nalaza i mišljenja iz drugog kaznenog postupka. Time su u ovaj kazneni postupak „uvučeni“ dijelovi vještačenja iz drugog kaznenog postupka ali bez da su ta vještačenja provedena za potrebe ovog kaznenog postupka. Takvo postupanje nije pravilno i ako je sud već pročitao nalaz i mišljenje vještakinje S. J. koji je rađen za potrebe drugog kaznenog postupka, a dijelove tog vještačenja smatrao je bitnima za utvrđivanje odlučnih činjenica u ovom kaznenom postupku, tada je trebalo provesti vještačenje o tim činjenicama u ovom postupku i S. J. ispitati kao vještakinju. Ovo bez obzira na podudarnost promatranih financijskih transakcija u više kaznenih postupaka jer se odlučne činjenice smiju utvrđivati na dokazima koji su izvedeni u kaznenom postupku u kojem se te činjenice i utvrđuju, a ne u nekom drugom kaznenom postupku u odnosu na neki drugi kaznenim predmet. Tim više što u konkretnoj situaciji je ispitan svjedok M. (na jednom mjestu u presudi navodi se I. M., a kasnije N. M., iako izgleda da se radi o jednoj osobi) čiji nalaz i mišljenje iz drugog kaznenog postupka nije pročitan u ovom kaznenom predmetu.

Nadalje, u pravu je državni odvjetnik kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio ponašanje svih optuženika kao jedno produljeno kazneno djelo iz članka 337. stavak 1. i 3. KZ-a. Naime, u konkretnoj situaciji postoje sjedinjujuće sastavnice koje ukazuju da se ne radi o stjecaju i to: jedinstvo protupravnog ponašanja u okviru istog stanja i svojstva optuženika, jedinstvo namjere i cilja te istovjetnost oštećenika. Međutim, prvostupanjski sud nije uočio da je slijed tih sastavnica toliko blizak i stalan da se njihovom ocjenom ukupno kriminalno djelovanje optuženika u pravnom i životnom smislu ukazuje kao jedan voljni akt i jedna radnja kojom se ne ostvaruju zasebne posljedice već se svakom idućom radnjom povećava povreda već povrijeđenog zaštićenog dobra. Budući da se radi o ponavljanom

I Kž 1005/08-5

ispunjenju sastavnica istog kaznenog djela pri čemu se napada isto materijalno dobro počinjenjem istovjetnih radnji u seriji, to treba primijeniti teoriju o jedinstvu radnje, a ne o produljenom djelu kako to pogrešno smatra sud. S tim u svezi, a kada se ima na umu i iznos pribavljene imovinske koristi koji se optuženjem optuženicima stavlja na teret (682.226,27 kuna), ovdje se ne može raditi niti o kaznenom djelu iz članka 337. stavak 1. i 3. KZ-a kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud, već o kaznenom djelu iz članka 337. stavak 1. i 4. KZ-a.

Pri tome valja ukazati na, za sada, pogrešno rasuđivanje prvostupanjskog suda prema kojem nije ekonomski logično „da bi optuženi N. Z. kao jedini vlasnik poslovnih udjela u „T.“…ostvarivao za sebe znatnu dobit protupravnom radnjom opisanom u optužnici, kada je isti cilj mogao ostvariti sasvim legalnim nalogom za isplatu dobiti iskazane po završnom računu i tako na zakonit način temeljem čl. 406. st. 1. i 2. Zakona o trgovačkim društvima sam sebi osobno isplatiti svu dobit koja je iskazana po završnom računu“. Državni odvjetnik opravdano u žalbi ukazuje da prvostupanjski sud poistovjećuje imovinu dioničkog društva i vlasnika, odnosno pravne i fizičke osobe, a takvo poistovjećivanje u konkretnoj situaciji je i dovelo do, za sada, pogrešnog zaključka prvostupanjskog suda o nepostojanju kaznenog djela iz članka 337. stavak 1. i 4. KZ-a.

S druge strane, optuženici u žalbama za sada s uspjehom dovode u pitanje zaključak prvostupanjskog suda o tome da je optuženi N. Z. sebi pribavio imovinsku korist, a da su optuženi Z. S., optužena Š. F. i optuženi J. O. postupali s ciljem da drugome pribave imovinsku korist. Naime, ako je i postojao nalog i način „izvlačenja“ gotovine pomoću fiktivnih putnih naloga, za sada nije jasno iz kojih dokaza ili iz kojeg sklopa usmjeravajućih činjenica prvostupanjski sud izvodi zaključak da je sav „izvučeni“ novac optuženi N. Z. „primio i zadržao za sebe…ili je dao nalog kako da se koristi“. U obrazloženju pobijane presude navedeno je da „se u biti i ne zna u koje svrhe je [tako „izvučen“ novac] upotrijebljen, iako se [optuženi N. Z.] branio da je sav tako podignut novac utrošen u poslovne svrhe „T.“. Ovaj nedostatak posljedica je manjkavog obrazloženja, ali i ranije opisane bitne povrede odredaba kaznenog postupka i nepravilnog postupanja prvostupanjskog suda koji se odnose na nejasnoće oko (ne)prihvaćanje knjigovodstvenog vještačenja, odnosno ispitivanja vještaka iz drugih kaznenih postupaka u ovom postupku ali kao svjedoka. Pri tome, cjelokupno poslovanje tri trgovačka društva koja se navode u činjeničnom opisu zlouporabe položaja i ovlasti nije sagledano, a niti ocijenjeno u svojoj ukupnosti u odnosu na predmet optužbe.

U ponovljenom postupku prvostupanjski sud će otkloniti bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje je ovdje ukazano. Pri tome će za osnovu uzeti optužnicu za kazneno djelo iz članka 337. stavak 1 i 4. KZ.a, izvesti do sada izvedene dokaza, podrobno ispitati optuženike, svjedoke i vještake te dati ocjenu vjerodostojnosti njihovih iskaza na način da bude jasno koje iskaze ili dijelove iskaza prvostupanjski sud (ne)prihvaća i zašto. Po potrebi, prvostupanjski sud će provesti dopunu knjigovodstvenog vještačenja ili dodatna knjigovodstvena vještačenja koja će obuhvatiti poslovanje tri spomenuta trgovačka društva u odnosu na ono što je optuženicima optužnicom stavljeno na teret, a ako pri tome kao osnovu koristi vještačenja iz drugog kaznenog postupka, vodit će računa o tome da je vještačenja potrebno provesti u okviru ovog kaznenog postupka i da osobe koje provode vještačenje trebaju biti ispitane kao vještaci, a ne kao svjedoci. Nakon toga, prvostupanjski će donijeti novu, na zakonu zasnovanu i valjano obrazloženu odluku te odgovoriti na dvojbe koje su

I Kž 1005/08-5

ovdje ukazane, osobito u odnosu na pribavljanje imovinske koristi kako je to optuženicima stavljeno na teret..

Stoga je, na temelju članka 390. stavak 1. ZKP-a, presuđeno kao pod točkom I. izreke, uslijed čega su žalbe optuženog Z. S. i optuženog J. O. u odnosu na kazneno djelo iz članka 312. stavak 1. KZ-a bespredmetne (točka III. izreke), a na temelju 388. stavak 1. ZKP-a riješeno je kao pod točkom II. izreke.

U Zagrebu 22. rujna 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić Baranović, v.r.