I Kž-658/2014-7 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 658/14-7

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća, te Žarka Dundovića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. R. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12; nastavno: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. T. R. i opt. D. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 11. rujna 2014., broj K-8/11, u sjednici održanoj 20. svibnja 2015., u nazočnosti branitelja opt. T. R., H. Č., odvjetnika iz B. te branitelja opt. D. K., J. P., odvjetnika iz B.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe opt. T. R. i opt. D. K. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Uvodno citiranom presudom Županijski sud u Varaždinu proglasio je krivim opt. T. R. i opt. D. K. zbog kaznenog djela protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. u vezi st. 1. KZ/11 te ih je na temelju čl. 190. st. 2. KZ/11 osudio na kazne zatvora u trajanju od po jedne godine i deset mjeseci svakog u koje im je kazne na temelju čl. 54. KZ/11 uračunao vrijeme provedeno u pritvoru od 11. lipnja do 20. studenog 2008.

Na temelju čl. 190. st. 8. KZ/11 od opt. T. R. je oduzeta droga marihuana u količini od 41,71 g, a od opt. D. K. droga marihuana u količini od 0,4 g.

Na temelju čl. 77. KZ/11 u vezi čl. 4. i 5. Zakona od postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10) je utvrđeno da iznos od 15.000,00 kn koji je utvrđen prema čl. 559. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i

I Kž 658/14-7

152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te se utvrđuje da taj iznos predstavlja vlasništvo Republike Hrvatske i zatim je naloženo opt. T. R. da Republici Hrvatskoj uplati iznos od 5.000,00 kn, a opt. D. K. iznos od 10.000,00 kn u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

Na temelju čl. 148. st. 1. i 3. u vezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženici su presuđeni na platež paušala u iznosu od po 3.000,00 kn svaki te solidarno na platež troškova kaznenog postupka u iznosu od 5.828,00 kn.

Protiv te presude žalbu su podnijeli opt. T. R., osobno i putem branitelja, Ž. O., odvjetnika iz B., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, bitne povrede odredaba kaznenog postupka i odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se presuda preinači i da ga se oslobodi optužbe ili mu izrekne blažu kaznenu sankciju, odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i opt. D. K., putem branitelja P., odvjetnika iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni i o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, pred izmijenjeno vijeće.

Odgovor na žalbe nije podnesen.

Spis je sukladno odredbi čl. 474. st. 1.ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Sjednici vijeća su nazočili branitelji opt. T. R., H. Č., odvjetnik iz B. i opt. D. K., J. P., odvjetnik iz B. jer su u žalbama, u smislu odredbe čl. 475. st. 2. ZKP/08, zahtijevali da ih se o sjednici izvijesti, dok je u odnosu na uredno izvještenog opt. T. R. koji nije pristupio, i opt. D. K., kojemu se dostava obavijesti zbog promjene adrese o kojoj nije izvijestio sud nije mogla izvršiti, na temelju čl. 475. st. 3. ZKP/08 održana u njihovoj odsutnosti.

Žalbe optuženika nisu osnovane.

Suprotno tvrdnjama opt. T. R. izreka presude nije u proturječju s razlozima obrazloženja, snimke telefonskih razgovora nisu nezakoniti dokazi jer su pribavljeni na temelju valjanih naloga istražnog suca u smislu tada važeće odredbe čl. 180. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02, 62/03 – pročišćeni tekst i 115/06 – dalje u tekstu: ZKP/97), a što se tiče utvrđenja suda prvog stupnja da je opt. T. R. prodavao drogu A. G., ono se ne temelji na iskazu tog svjedoka, već na snimljenim razgovorima te osobe i opt. T. R. od 11. travnja 2008. Dakle, kada je ova odlučna činjenica u vezi prodaje droge s potpunom izvjesnošću utvrđena jednim dokazom, snimkom razgovora, nije bilo potrebno na tu istu okolnost provoditi još i druge dokaze, tj. na raspravi ispitivati svjedoka G. Stoga sud prvog stupnja nije povrijedio niti jednu postupovnu odredbu time što je na raspravi održanoj 2. ožujka 2012. odlučio ne provoditi dokaz ispitivanjem svjedoka A. G., iako je raspravnim rješenjem od 21. listopada 2011. bio odredio izvođenje tog dokaza.

Optuženik T. R. svoju tvrdnju o tome da je njegov iskaz kojeg je iznio pred istražnim sucem 1. lipnja 2008. iznuđen i da je dan pod prisilom od strane policije ne argumentira

I Kž 658/14-7

konkretnim dokazima. Iz zapisnika o ispitivanju od 12. lipnja 2008. (list 278. spisa Kir- 224/08) slijedi da nikakve primjedbe na postupak kriminalističke obrade nije stavljao, tako da i ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje da je potpuno neosnovan ovaj prigovor opt. R. da se radi o nezakonitom dokazu iz čl. 10. ZKP/08.

Nadalje, sud prvog stupnja je činjenicu prodaje droge, od strane opt. R., T. I. utvrdio na temelju samog priznanja opt. R. iz obrane od 11. lipnja 2008., a ne na temelju iskaza T. I. kojeg je on iznio u predmetu K-27/08 jer sud prvog stupnja nije niti čitao zapisnik o iskazu T.

I., a dokaz uvidom u pravomoćnu presudu K-27/08 od 2. travnja 2009. nije nezakonit dokaz u smislu odredbe čl. 10. ZKP/08.

U pogledu prigovora nezakonitosti mjera nadziranja SMS poruka i snimki telefonskih razgovora zbog činjenice da se na snimkama čuju tonski zapisi i prije nego što su ostvareni kontakti nadziranih brojeva telefona, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, u cijelosti prihvaća razloge suda prvog stupnja o tome zašto smatra da se radi o zakonitim dokazima. Dakle, u pravu je prvostupanjski sud kada ukazuje da posebna dokazna radnja nadzora sredstava za komunikaciju na daljinu iz čl. 180. st. 1. toč. 1. ZKP/08 implicira i nadzor komunikacije SMS porukama koje se šalju putem nadziranih brojeva s tih telefona, a pitanje manjih poteškoća u vezi same tehnike provedbe, dakle okolnost da snimanje započinje nekoliko trenutaka prije nego što se uspostave telefonske veze, ne čini ovaj dokaz nezakonitim.

Optuženik D. K. neosnovano tvrdi da je pobijana presuda nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima, da su razlozi presude nejasni i u znatnoj mjeri proturječni i da nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama. Sve ove prigovore u kojima se zapravo djelomično parafrazira zakonski tekst odredbe čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 opt. K. ističe u odnosu na utvrđenje da je on opt. R. prodavao drogu. Radi se o činjeničnom prigovorima kojima se nastoje dovesti u pitanje pravilnost utvrđenja prvostupanjskog suda da je on drogu najprije kupovao od drugih osoba, a potom ju dalje prodavao, između ostalim i opt. T. R. Međutim, kraj činjenice da je na temelju priznanja opt. R., koje je potvrđeno snimkama razgovora opt. R. i opt. K., nedvojbeno utvrđeno da je opt. R. od opt. K. radi daljnje prodaje kupovao drogu, nedvojbeno je da je opt. K. tu drogu u cilju daljnje prodaje prije toga nabavljao kupnjom od drugih osoba jer niti nije sporno da je marihuanu i hašiš nije osobno proizvodio. Dakle, nije uopće bitno od kojih je osoba opt. K. te droge kupovao radi daljnje prodaje, zbog čega sud nije niti trebao iznositi o ovoj okolnosti posebne razloge. O ostalim odlučnim činjenicama koje se odnose na prodaju droge opt. K. sud u obrazloženju iznosi razumljive i neproturječne razloge i presuda niti u ovom dijelu nije nerazumljiva i proturječna kako sama sebi, tako ni razlozima.

Nije osnovan prigovor opt. K. da sud prvog stupnja nije iznio u obrazloženju presude razloge o tome da je on, osim na području grada B., prodavao drogu i na području … županije te da je utvrđeni vremenski okvir inkriminiranog razdoblja od početka 2008. u suprotnosti s vremenom trajanja mjera nadziranih telefonskih razgovora koji se ne odnose i na razdoblje prije 8. svibnja 2008., a koji prigovor ističe i opt. R. navodeći da iz njegove obrane koju prihvaća sud prvog stupnja proizlazi da je on opt. K. upoznao tek u veljači 2008. Naime, optuženicima se ukazuje da te okolnosti u konkretnom slučaju nisu odlučne činjenice koje tvore obilježja kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11. Naime, vrijeme i mjesto počinjenja kaznenih djela su činjenice objektivnog karaktera koje u biti služe konkretizaciji određenog

I Kž 658/14-7

događaja, u smislu vremenske i prostorne lociranosti, i te okolnosti u pravilu (osim ukoliko bi to bilo važno s aspekta npr. zastare ili npr. alibija) ne predstavljaju odlučne činjenice, tako da su navedeni prigovori optuženika potpuno neosnovani. Kada je sud prvog stupnja nedvojbeno utvrdio da su opt. R. i opt. K. prodavali osobama koje se navode u izreci pobijane presude tijekom 2008. sve do 10. lipnja 2008. kada su te protupravne radnje razotkrivene, pitanje točnog datuma kada su inkriminirane radnje početkom 2008. započele nije odlučno. Nadalje, suprotno tvrdnjama opt. K., obrazloženje pobijane presude u pogledu utvrđenja da je on prodavao drogu S. P. nije u proturječju s izvedenim dokazima jer se to utvrđenje posve ispravno temelji na snimljenim razgovorima ovih osoba od 23. i 26. svibnja 2008. u kojima je nedvojbeno riječ o tome da opt. K. S. P. prodaje drogu. Isti zaključak proizlazi i iz presude Županijskog suda u Varaždinu K-98/11 kojom je S. P. proglašen krivim radi posredovanja u prodaji droge koju je preuzimao od D. K., a u koju je sud prvog stupnja izvršio uvid, što, kako je to u prethodnom dijelu obrazloženja ukazano, ne predstavlja nezakonit dokaz.

Kraj takvog stanja stvari, kada su ove odlučne činjenice prodaje droge od strane opt. K. S. P. pravilno utvrđene na temelju naprijed navedenih dokaza, to što nije ispitan S. P. nije odlučno i time nije opt. K. povrijeđeno konfrontacijsko pravo, pravo na pravično suđenje iz čl. 6. st. 3. toč. d. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, odnosno niti pravo na obranu iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

Dakle, sud prvog stupnja nije počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ukazuju optuženici, niti bilo koju drugu postupovnu povredu iz čl.476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je na temelju priznanja opt. R. da je zbog vraćanja dugova koje je imao u inkriminirano vrijeme odlučio od opt. K. kupovati drogu i dalje ju prodavati, zatim na temelju snimljenih telefonskih razgovora optuženika, koje su vodili kako međusobno tako i s osobama navedenim u izreci pobijene presude, kojima su drogu prodavali, te činjenice da je kod oba optuženika pronađena droga marihuana, pravilno zaključio da su dokazani navodi optužbe da su optuženici počinili kaznena djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11.

Uvjerljivost i snaga navedenih dokaza stoga niti u najmanjoj mjeri nije dovedena u sumnju time što su kupci droge koji su ispitani kao svjedoci porekli da su drogu kupovali od optuženika, jer su svojim nevjerodostojnim iskazima očito nastojali pogodovati optuženicima.

Ispravna utvrđenja suda prvog stupnja ne osporavaju niti prigovori da nije na nesumnjiv način utvrđeno o kojim količinama droge se radilo, da se ne zna koliko puta su prodaje izvršene, je li uopće u pitanju bila droga s propisanim minimalnim količinama aktivne supstance i da droga kod kupaca nije pronađena, jer su to sve prigovori kojima se očito nastoji izbjeći kaznena odgovornost. Dokazi na kojim je utemeljena prvostupanjska presuda izvan bilo kave sumnje ukazuju da optuženici nabavljenu drogu prodaju konzumentima opijata koji su dobro znali što kupuju i nisu plaćali tvari koje nisu narkotici. Stoga nema nikakve dvojbe da se radilo o prodaji droge marihuane i hašiša, a pitanje koliko je puta droga prodavana kupcima nije bitno s aspekta dokazanosti kaznenih djela već samo s aspekta stupnja krivnje počinitelja i odluke o oduzimanju imovinske koristi. Međutim, sud prvog stupnja je na

I Kž 658/14-7

temelju priznanja opt. R. te sadržaja nadziranih razgovora, a na temelju slobodne ocjene dokaza, u smislu odredbe čl. 559. ZKP/08 ocijenio o kojoj je vrijednosti droge riječ. Nadalje, sud prvog stupnja je pravilno ocijenio da iz sadržaja telefonskih razgovora koje vode optuženici međusobno i optuženici sa osobama kojima drogu prodaju, nepobitno slijedi da se radi o razgovorima o prodaji narkotika, jer izrazi koji se korist "šit" "ska-ska", "zeleno", "čokolada", uz navođenje izraza koji se koriste kao jedinice za količinu i cijenu, ne mogu predstavljati ništa drugo osim izraza koji se radi prikrivanja koriste kada se vode razgovori o drogama. Uostalom, optuženici niti ne daju nekakvo prihvatljivo obrazloženje o čemu bi to oni razgovarali kada koriste takve izraze, inače tipične kada se razgovora o narkoticima.

Prema tome, kada je činjenično stanje utvrđeno s potpunom izvjesnošću, nije bilo mjesta primjeni instituta "in dubio pro reo" kako to pogrešno smatraju optuženici jer nikakve dvojbe u pogledu utvrđivanja činjenica nije bilo.

Iz svih navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja je pravilno primijenio odredbe čl. 190. st. 2. KZ/11 i nije na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, u smislu odredbe čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08.

Neosnovano se optuženici žale i zbog odluke o kazni. Naime, sud prvog stupnja je ispravno, na temelju činjenice da se radilo o duljem vremenskom razdoblju u kojem su optuženici većem broju osoba prodavali drogu kako bi došli do novca, optuženicima izrekao kazne zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci jer, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, blaže kazne ne bi ispunile svrhu kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11. Stoga sve okolnosti koje u žalbi ističe opt. R., a koje se odnose na njegove obiteljske prilike, na injenicu da se radi o "lakim" drogama, da je već vrijeme provedeno u protek vremena, č

pritvoru u dovoljnoj mjeri utjecalo na njega da je stubokom promijenio ponašanje, te protek vremena i neosuđivanost, koje okolnosti ističe opt. K., ne dovode u sumnju pravilnost odluke suda prvog stupnja o vrsti i mjeri kazne jer izrečene kazne u trajanju od jedne godine i deset mjeseci nisu prestroge. Stupanj krivnje optuženika, uz naprijed navedene, ispravno utvrđene otegotne okolnosti, ukazuju da niti uvjetne osude, odnosno zamjena kazne zavora radom za opće dobro, na što plediraju žalitelji, ne bi bile adekvatne sankcije.

Na temelju iskaza opt. R. koji je priznao da je mjesečno na inkriminiran način prodajom droge ostvarivao zaradu u iznosu od deset do petnaest tisuća kuna od koje je većinu davao opt. K., sud prvog stupnja je pravilno po slobodnoj ocjeni, utvrdio da je kroz cijelo sporno razdoblje od početka 2008. do 10. lipnja 2008., evidentno in favorem optuženika, ostvarena prodajom droge imovinska korist u iznosu od petnaest tisuća kuna od kojeg je iznosa opt. R. ostvario korist u iznosu od pet tisuća, a opt. K. u iznosu od deset tisuća kuna te im je naložio, sukladno Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelo i prekršajem da te iznose plate Republici Hrvatskoj, tako da je i u tom dijelu neosnovana žalba opt. K.

I Kž 658/14-7

Odluka o oduzimanju droge od optuženika ispravno se temelji na propisima citiranim u izreci.

Iz svih naprijed navedenih razloga, kako žalbe optuženika nisu osnovane, trebalo ih je na temelju čl. 482. ZKP/08 kao neosnovane odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

Zagreb, 20. svibnja 2015.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Marijana Kutnjak Ćaleta, v.r.

Vesna Vrbetić, v.r.