Gž Ovr-498/2019-2 · Županijski sud u Bjelovaru

Republika Hrvatska

Županijski sud u Bjelovaru

Bjelovar, Josipa Jelačića 1

Poslovni broj: Gž Ovr-498/2019-2

U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Bjelovaru kao drugostupanjski sud, po sucu Antunu Dominko kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari predlagatelja osiguranja Republika Hrvatska, OIB: 18683136487, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Puli-Pola, Građansko- upravni odjel, protiv protivnika osiguranja Z. B. iz P., OIB:…, zastupanog po punomoćniku N. S., odvjetniku u P., radi prisilnog zasnivanja založnog prava na nekretnini, odlučujući o žalbi protivnika osiguranja protiv rješenja o osiguranju Općinskog suda u Puli – Pola broj 17 Ovr-3727/2018 od 21. svibnja 2019., 22. kolovoza 2019.,

r i j e š i o j e

Žalba protivnika osiguranja se odbija kao neosnovana pa se potvrđuje rješenje o osiguranju Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj 17 Ovr-3727/2018 od 21. svibnja 2019. godine.

Obrazloženje

Rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj 17 Ovr-3727/2018 od 21. svibnja 2019. godine na temelju ovršne isprave – rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava klasa: UP/I-411-01/17-06/30 te Urbroj:513-07-28/08-17-01 od 23. ožujka 2017. godine, radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske, u iznosu od 14.770,20 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 9. svibnja 2017. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, i rješenja Ministarstva financija, Porezna uprava klasa:

UP/I-411-01/2017-02/01440 te Urbroj:513-07-28-08-2017-01 od 23. ožujka 2017. godine, i rješenja klasa: UP/I-411-01/2017-02/01438 te Urbroj:513-07-28-08-2017-01 od 24. ožujka 2017. godine, radi osiguranja novčane tražbine predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske u iznosu od 66.750,21 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 19. travnja 2017. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i radi osiguranja troškova ovog postupka određenih u točki II izreke ovog rješenja u iznosu od 1.000,00 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 21. svibnja 2019. godine pa do namirenja predlagatelja osiguranja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, određena je uknjižba prava zaloga u korist predlagatelja osiguranja Republike Hrvatske na nekretninama u (su)vlasništvu protivnika osiguranja Z.

B. iz P. i to na k.č.br.403/4 i k.č.br.403/5, zk.ul.867, k.o. P., na 57/1132 dijela i 54/3396 dijela k.č.br.403/2, zk.ul.1253, k.o. P., na 226/1496 dijela k.č.br.403/1, zk.ul.1254, k.o. P., na 536/708 dijela k.č.br.403/3, zk.ul.18852, k.o. P., na k.č.br.763/3, zk.ul.18867, k.o. P., na k.č.br.917/41, zk.ul.1529, k.o. P., i na 1/16 dijela (22. suvlasnički udio) k.č.br.506/ZGR. s kojim je povezano pravo vlasništva na stanu broj 2. na drugom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, izbe, kupaonice, nužnika, predsoblja, hodnika, lođe, balkona, ukupne površine 69,04 m2, zk.ul.4818, k.o.

P. (točka I izreke). Istim rješenjem je određeno da će se pri uknjižbi založnog prava u zemljišnoj knjizi naznačiti ovršivost tražbine radi čijeg je osiguranja uknjižba dopuštena, da uknjižba založnog prava i zabilježba ovršivosti tražbine imaju takav učinak da se ovrha na toj nekretnini može provesti i prema trećoj osobi koja je nekretninu kasnije stekla (točka I izreke), i naloženo je protivniku osiguranja da u roku od 8 dana predlagatelju osiguranja naknadi trošak ovog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. svibnja 2019. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka II izreke).

Protiv navedenog rješenja žalbu izjavljuje protivnik osiguranja zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl.353.st.1. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13 – dalje: ZPP), koji zakon se, temeljem odredbe čl.21.st.1. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17 – dalje: OZ/12), na odgovarajući način primjenjuje i u ovom postupku osiguranja, a predlaže da ju nadležni drugostupanjski sud uvaži tako da pobijano rješenje ukine.

Žalba nije osnovana.

Protivnik osiguranja, između ostalog, u žalbi ističe i prigovor zastare tražbine koja je predmet osiguranja u ovom postupku, čime ukazuje na postojanje žalbenog razloga iz odredbe čl.50.st.1.t.11. OZ/12, koje odredbe se, temeljem čl.290. OZ/12, primjenjuju na odgovarajući način i na postupak osiguranja tražbine. Međutim, o navedenom prigovoru ovaj sud drugog stupnja neće se očitovati jer o tom žalbenom razlogu ne odlučuje drugostupanjski sud temeljem odredbe čl.51. OZ/12, već će o njemu odlučiti prvostupanjski sud (sud osiguranja) na način propisan odredbom čl.52. OZ/12.

Neutemeljeno protivnik osiguranja u žalbi ističe da je pobijano rješenje doneseno po stvarno nenadležnom sudu, odnosno da je u skladu sa odredbom čl.34.b ZPP-a za odlučivanje o prijedlogu za osiguranje bio nadležan trgovački sud. Prije svega, neutemeljeno je žalbeno pozivanja na navedenu odredbu ZPP-a, jer je njome propisana stvarna nadležnost trgovačkih sudova u parničnom postupku, a ne u postupku osiguranja novčane tražbine. Protivno navedenim žalbenim tvrdnjama odredbom čl.292. OZ/12 propisano je da su općinski sudovi stvarno nadležni određivati i provoditi osiguranje, osim ako zakonom to nije povjereno kojem drugom sudu. Nadalje, odredbom čl.21.t.8. Zakona o sudovima (NN broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16 i 67/18 – dalje: ZS) propisano je da su trgovački sudovi stvarno nadležni određivati mjere osiguranja samo u postupcima i povodom postupaka u kojima su inače nadležni odlučivati. Kako se u konkretnom slučaju radi o tražbini neplaćenih doprinosa iz mirovinskog i zdravstvenog osiguranja – o kojim tražbinama nije nadležan odlučivati trgovački sud već o njima odlučuje upravno (porezno) tijelo u upravnom postupku, tada je potpuno izvjesno da trgovački sud, u skladu sa naprijed navedenim propisima, nije stvarno nadležan odlučivati ni o osiguranju navedenih tražbina, već je to općinski sud koji je i donio pobijano rješenje.

Neosnovane su i žalbene tvrdnje protivnika osiguranja o postojanju bitne povrede postupka iz odredbe čl.354.st.2.t.11. ZPP-a, jer je pobijano rješenje jasno i u izreci i u svojem obrazloženju, i jer su u obrazloženju navedeni jasni i međusobno neproturječni razlozi za sve važne činjenice na temelju kojih ga je moguće na valjan način ispitati, a sud prvog stupnja nije učinio ni bilo koju drugu bitnu povredu postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl.365.st.2. ZPP-a.

Ne postoje ni žalbeni razlozi iz odredbi čl.355. i čl.356. ZPP-a, jer je sud prvog stupnja pobijano rješenje utemeljio na pravilno utvrđenom činjeničnom stanju i na pravilnoj primjeni odredbi OZ/12, kao i odredbi specijalnih propisa koji se u konkretnom slučaju imaju primijeniti i na koje se poziva u pobijanom rješenju.

Naime, odredbom čl.296. OZ/12 propisane su pretpostavke za osiguranje tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava – i u skladu sa njom, na osnovi ovršne isprave kojom je utvrđena novčana tražbina predlagatelj osiguranja ima pravo tražiti osiguranje te tražbine zasnivanjem založnoga prava na nekretnini protivnika osiguranja.

Neosnovane su žalbene tvrdnje da isprave na temelju kojih je određeno osiguranje pobijanim rješenjem ne predstavljaju valjanu ovršnu ispravu u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, odnosno da iz uz prijedlog priloženih isprava ne proizlazi novčana tražbina za koju je određeno osiguranje.

Što se smatra ovršnom ispravom u smislu odredbi OZ/12 propisano je u odredbi njegova čl.23. – i između ostalih to je i ovršna odluka donesena u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obveze, ako zakonom nije drukčije određeno. Nadalje, odredbom čl.24.st.2. OZ/12 je propisano da se odlukom upravnoga tijela, prema ovom zakonu, smatra rješenje i zaključak koji su u upravnom postupku donijeli tijelo državne uprave ili pravna osoba s javnim ovlastima, a odredbom čl.25.st.4. da odluka donesena u upravnom postupku je ovršna ako je postala ovršna po pravilima koja uređuju taj postupak. Konačno, odredbom čl.29.st.1. OZ/12 je propisano da je ovršna isprava podobna za ovrhu ako su u njoj naznačeni vjerovnik i dužnik te predmet, vrsta, opseg i vrijeme ispunjenja obveze.

U konkretnom slučaju ovršnu ispravu čine tri upravna rješenja – rješenja upravnog tijela o utvrđivanju obveze plaćanja doprinosa za mirovinska i zdravstvena osiguranja za 2014., 2015. i 2016. godinu. Navedena rješenja je predlagatelj osiguranja priložio uz prijedlog za osiguranje, i to u ovjerenoj preslici (list 4-7) zajedno sa potvrdom njihove izvšnosti, sve to u skladu sa odredbom čl.36.st.1. OZ/12, a uz njih je priložen i obračun tražbine (list 15) utvrđene navedenim ovršnim ispravama. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, a kao što to navodi i sud prvog stupnja u pobijanoj odluci, sva tri rješenja predstavljaju podobne ovršne isprave u smislu naprijed citiranih odredbi OZ/12, i u smislu odredbi Zakona o doprinosima (NN broj 84/08, 152/08, 94/09, 18/11, 22/12, 144/12, 148/13, 41/14, 143/14 i 115/16 – dalje: ZD), koji je važio u vrijeme donošenja navedenih rješenja, i iz njih te priloženog obračuna, protivno žalbenim tvrdnjama, izvjesno proizlazi tražbina radi čijeg osiguranja je pobijanim rješenjem određeno osnivanje založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja.

Naime, kada je riječ o rješenju klasa: UP/I-411-01/17-06/30 te Urbroj:513-07-28/08- 17-01 od 23. ožujka 2017. godine (list 6-7), tada protivniku osiguranja valja odgovoriti da iz njega jasno proizlazi da mu je njime određena obveza plaćanja doprinosa za ukupno pet mjeseci 2014. godine – tj. za razdoblje od mjeseca kolovoza pa do mjeseca prosinca te godine, s tim da je u njemu mjesečna obveza svakog od četiri doprinosa navedena u apsolutnom iznosu, što zbrojeno daje mjesečni iznos obveze od 2.954,04 kune, pa za cijelo vremensko razdoblje na koje se navedeno rješenje odnosi obveza protivnika osiguranja iznosi 14.770,20 kuna (2.954,04 x 5), kako je to i navedeno u priloženom obračunu dužne tražbine. Upravo za taj iznos tražbine je temeljem navedenog rješenja i određeno osiguranje pobijanim rješenjem.

Što se pak tiče preostala dva porezna rješenja (list 4-5), temeljem kojih je određeno osiguranje tražbine u ukupno iznosu od 66.750,21 kune, koji predstavlja tražbinu dužnih doprinosa za 2015. godinu (35.457,48 kuna) te 2016. godinu (31.291,73 kune), u njima mjesečna obveza dužnih doprinosa nije izražena u apsolutnom iznosu, već je izražena u određenom postotku za svaki pojedini (od ukupno četiri) dužna doprinosa, s tim da je u njima navedena osnova (član uprave trgovačkog društva) po kojoj je protivniku osiguranja utvrđena obveza plaćanja doprinosa, a navedena je i osnovica od koje se izračunava mjesečna obveza – da je to umnožak iznosa prosječne plaće i koeficijenta 1,00, a koju osnovicu za svaku kalendarsku godinu određuje ministar financija Naredbom koja se objavljuje u Narodnim novinama. Tako sačinjeno rješenje o obvezi plaćanja doprinosa u skladu je sa odredbom čl.239.st.1. i st.2. ZD, odnosno isto sadrži sve ono što je navedenom zakonskom odredbom (st.2.) propisano da mora sadržavati da bi se moglo smatrati ovršnom ispravom, a potpuno je u skladu i sa odredbom čl.254.st.2. istog zakona, kojom je propisano obveza ministra financija za donošenje Naredbe o utvrđivanju visine osnovice za obračun doprinosa i za njenu objavu u Narodnim novinama.

Nije sporno da je ministar financija donio Naredbu o iznosima osnovica za obračun doprinosa za obvezna osiguranja, i to kako za 2015. godinu (NN broj 153/14 od 23.12.2014.), tako i za 2016. godinu (NN broj 125/15 od 18.11.2015.), kojima je utvrđena visina osnovice za obračun doprinosa s osnova člana trgovačkog društva za 2015. godinu u iznosu od 7.943,00 kuna, a za 2016. godinu u iznosu od 8.037,00 kuna.

Imajući u vidu naprijed navedeno, tj. sadržaja poreznog rješenja o utvrđivanju obveze plaćanja doprinosa – i to utvrđeni postotak svakog pojedinog doprinosa, utvrđenu osnovicu, i imajući u vidu visinu osnovica utvrđene Naredbom ministra financija, tada jasno proizlazi i visina tražbine predlagatelja osiguranja, i to u upravo u onom iznosu koji je i prikazan u priloženom obračunu tražbine te u iznosu za koji je i određeno osiguranje temeljem navedenih poreznih rješenja.

Slijedom naprijed navedenog neutemeljene su i žalbene tvrdnje protivnika osiguranja da nije jasno na koji način je utvrđena njegova obveza upravo u onim iznosima za koje je određeno osiguranje osnivanjem založnog prava, kao i one žalbene tvrdnje da nije razvidno na što se odnosi osiguranja tražbina – da li samo na glavnicu ili je u iznosu osigurane tražbine sadržan i iznos koji predstavlja obračunatu zateznu kamatu.

Budući da ovaj sud drugog stupnja ne nalazi postojanje žalbenih razloga na koje ukazuje žalitelj a ni postojanje onih na koje se pazi i po službenoj dužnosti, to je onda valjalo, temeljem odredbe čl.380.t.2. ZPP-a u svezi čl.21.st.1. OZ/12, odbiti žalbu protivnika osiguranja i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje.

Bjelovar, 22. kolovoza 2019.

Sudac

Antun Dominko v.r.

Za točnost otpravka - ovlašteni službenik

Božidar Štefanac