I Kž-255/2010-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 255/10-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te Zlate Lipnjak-Bosanac, Melite Božičević-Grbić, mr. sc. Marina Mrčele i Žarka Dundovića, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Vojimira Katića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. Ž., zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, odlučujući povodom žalbe optuženika podnijete protiv presude Županijskog suda u Zadru od 9. veljače 2010., br. K-61/09, u sjednici održanoj 17. lipnja 2010., u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Dubravka Palijaša,

p r e s u d i o j e:

I. U povodu žalbe opt. M. Ž., a po službenoj dužnosti preinačuje se presuda suda prvog stupnja u izrečenoj sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja od ovisnosti o opojnim drogama iz čl. 76. st. 1. KZ, te se ta mjera ukida.

II. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. Ž., te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru proglašen je krivim opt. M. Ž. zbog kaznenog djela iz čl. 173. st. 2. KZ, a kako je kazneno djelo počinio kao mlađi punoljetnik to je sud,primjenom čl. 109. st. 2. Zakona o sudovima za mladež (u daljnjem tekstu: ZSM), kao i čl. 27. st. 1. i 2. ZSM,izrekao pridržaj kazne maloljetničkog zatvora s rokom kušnje od dvije godine, a na temelju čl. 11. ZSM i odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora, kao i posebne ćanje zaposlenja te ustrajanja u tom obveze iz čl. 9. st. 2. toč. 6., 9. i 10. u vidu prihva

zaposlenju, podvrgavanja stručno-medicinskom postupku, ili postupku odvikavanja od droga, kao i drugih ovisnosti, uz uključivanje u pojedinačni ili skupni rad u savjetovalištu za mlade.

Primjenom čl. 30. ZSM u svezi čl. 76. st. 1. KZ optuženiku je izrečena i sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti, a na temelju čl. 82. KZ od optuženika je oduzeta imovinska korist u iznosu od 24.000,00 kn, te je istovremeno u obavezi da nadoknadi trošak kaznenog postupka u sveukupnom iznosu od 8.919,00 kn, a na temelju čl. 122. st. 1. ZKP.

I Kž 255/10-5

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik, po braniteljici T. B., odvjetnici iz Z., a iz žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, sve s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati tom sudu na ponovni postupak.

Odgovor na žalbu nije podnijet.

Na zahtjev optuženika, sadržan u žalbi njegove braniteljice, T. B., odvjetnice u Z., a na temelju čl. 374. st. 1. ZKP ("Narodne novine", broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06), o drugostupanjskoj sjednici vijeća uredno su obaviješteni optuženik, kao i njegova braniteljica, koji sjednici nisu nazočili, pa je ista, na temelju čl. 374. st. 4. ZKP, održana u njihovoj odsutnosti, a u nazočnosti uvodno naznačenog zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske.

Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske predložio je, da se žalba optuženika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

Žalba optuženika nije osnovana, a u povodu te žalbe po službenoj dužnosti preinačena je prvostupanjska presuda na način kao pod toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

Obrazlažući žalbenu osnovu bitne povrede odredaba ZKP, žalitelj istu pravno označava kao povredu iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP, tvrdnjom da su razlozi o odlučnim činjenicama nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, zbog čega i smatra da pobijanu presudu treba ukinuti.

Navedenu izrazitu nejasnoću žalba nalazi u činjenici da je upravo kod svjedoka J. V. pronađena deseterostruko veća količina opojnih droga amfetamina i ecstasya, zbog čega nalazi utvrđenim da je opt. Ž. bio samo kupac navedene opojne droge, a prodajom se bavio svjedok J. V..

Daljnju nejasnošću razloga žalba nalazi u činjenici da je sud prvog stupnja ocijenio vjerodostojnim iskaz svjedoka J. V. glede primanja napojnica kroz ljetno razdoblje u visini od 8.000,00 do 9.000,00 kn, što predstavlja proturječan iskaz jer bi njegova napojnica bila dvostruko veća od osobnih primanja, već je, po stajalištu žalitelja novčana sredstva sticao upravo preprodajom opojne droge.

Suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, razlozi o dvije naprijed izložene odlučne činjenice niti su nejasni, niti su u znatnoj mjeri proturječni, već je sud prvog stupnja pravilnom ocjenom vjerodostojnosti svjedočkog iskaza svjedoka J. V., zajedno sa ostalim provedenim dokazima, posebno iskazima svjedoka B. R. i J. B., ali i svjedoka J. K., te J. S. ispravno zaključio da je upravo opt. M. Ž. bio prodavatelj veće količine opojne droge amfetamina i opojne droge ecstasya svjedoku J. V., pa je razumljivo da se nakon izvršene prodaje navedena opojna droga u količini od 150 grama amfetamina i 150 tableta ecstasya našla u posjedu svjedoka J. V..

Da je svjedok J. V. imao značajna novčana sredstva za nabavu opojne droge proizlazi potpuno i pravilno iz ocjenjenog sadržaja svjedočkog iskaza svjedoka J. V. u pogledu

I Kž 255/10-5

mjesečnih osobnih primanja koja je stjecao radom u marini „D.“ u B., ali i napojnicama koja je kroz to vrijeme dobivao, koje su često zbog količine uzetog goriva za plovila prelazile mjesečno visinu osobnih primanja. Iz izloženog proizlazi da je sud prvog stupnja u potpunosti dao razloge o navedene dvije odlučne činjenice, a ti razlozi niti su nejasni niti su u znatnoj mjeri proturječni, pa nema sticane apsolutno bitne postupovne povrede iz čl. 367. st. 1. toč. 11. ZKP.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika.

Obrazlažući žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalba polazi od stajališta da osoba koja je već jednom ispitana tijekom postupka, neovisno u kojem svojstvu, neće mijenjati svoj iskaz zbog čega i sud prvog stupnja nije mogao a priori prihvatiti, da svjedok J. V., ispitan u ponovljenom postupku, u svojstvu svjedoka, sada govori istinu. Stoga žalba ocjenjuje iskaz navedenog svjedoka nevjerodostojnim, jer nema personalnog dokaza da je opt. M. Ž. prodavao svjedoku J. V. opojnu drogu amfetamin i ecstasy, a isto tako nema personalnog, ni materijalnog dokaza o tome da je svjedok J. V. pozajmio opt. M. Ž. novac u iznosu od 8.600,00 kn. Pritom žalba nalazi da navedeni svjedok nije ni u ponovljenom postupku objasnio razloge pozajmice, niti kakav je stvarni odnos glede pozajmljenog novca između optuženika i svjedoka postojao.

Suprotno tome, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, nakon ukidnog rješenja, sud prvog stupnja u cijelosti je utvrdio i ocijenio stvarni interakcijski odnos između optuženika i svjedoka, nalazeći utvrđenim da je upravo optuženik prodavao svjedoku J. V., u četiri navrata, opojnu drogu amfetamin po cijeni od 3.000,00 kn za 50 grama, a dana 26. kolovoza 2008. prodao mu je još količinu od 150 grama amfetamina za 9.000,00 kn i 150 tableta ecstasya za iznos od 3.000,00 kn, koja je droga i pronađena te oduzeta od svjedoka J. V..

U raščlambi prirode njihova odnosa sud prvog stupnja je detaljno ispitao svjedoka J.

V. koji je u svom svjedočkom iskazu opisao, kojim je to prigodama nabavljena određena količina (svaki puta po 50 grama) amfetamina, i gdje je uslijedila primopredaja.

Iz sadržaja cjelovitog iskaza navedenog svjedoka proizlazi da mu je koncem kolovoza 2008. prodao optuženik još 150 grama amfetamina i 150 tableta ecstasya za iznos od ukupno 12.000,00 kn.

Za ocjenu vjerodostojnosti svjedočkog iskaza svjedoka J. V. odlučujuća je preciznost kojom je odgovorio na pitanje suda zašto već ranije nije izvršio prijeboj dugovanog iznosa od 8.600,00 kn ili određenije s ranijim isporukama opojne droge amfetamina. U davanju odgovora svjedok je bio jasan, u tvrdnji da su ranije kupnje amfetamina (u četiri navrata) uslijedile kroz vremensko razdoblje od lipnja mjeseca do sredine mjeseca srpnja 2008., dok je pozajmica koju je on izvršio optuženiku u iznosu od 8.600,00 kn dana sredinom mjeseca srpnja 2008. s rokom povrata dugovanog iznosa od 10 dana. To je i razlog zbog kojeg je kompenzacija duga mogla biti izvršena tek u posljednjoj kupnji koja je uslijedila 26. kolovoza 2008. godine.

Istovremeno, svjedok V. dao je i vjerodostojna ocjenu prirode njihovih odnosa, pri čemu je naznačio da se sa opt. M. Ž. poznaje unatrag dvije godine, a ubrzo su počeli i prijateljevati, te zajednički izlaziti vozilom majke optuženika, kojim je upravljao sam

I Kž 255/10-5

optuženik u obližnje kafiće, pa je dakle taj odnos poznanstva prešao u prijateljstvo i gotovo svakodnevno druženje optuženika sa svjedokom.

Navedena okolnost istovremeno je bila i razlogom zbog kojeg mu je i pozajmio novac u označenom iznosu, vjerujući optuženiku da će mu taj novac vratiti kroz 10 dana, na što se optuženik i obvezao.

S druge strane ocjenjujući vjerodostojnost iskaza navedenog svjedoka, s obzirom na njegove materijalne prilike, kao i mogućnost da izdvoji veća novčana sredstva za nabavu opojne droge, sud prvog stupnja također je posve ispravno vjerodostojnim ocijenio taj dio iskaza svjedoka J. V. koji je nesporno u inkriminiranom događaju ili određenije u ljetnim mjesecima srpnju i kolovozu 2008. radio na izdavanju goriva u marini „D.“ u B., a njegova osobna primanja kretala su se oko 4.500,00 kn. Uz navedeno redovito je dobivao napojnice (manče) koje su zbog učestalosti uzimanja goriva tijekom ljetnih mjeseci srpnja i kolovoza iznosila po jednom plovilu više od 50.000,00 kn, pa je i njegova napojnica s obzirom na cijenu goriva očito bila viša, zbog čega je i mogao na ime „manče“ mjesečno zaraditi još jednu svoju plaću, kako to istinito iskazuje svjedok.

Stoga po ocjeni ovog drugostupanjskog suda suprotno izloženim tvrdnjama žalitelja, sud prvog stupnja u ponovljenom postupak dao je potpune i prihvatljive razloge u kojima je naznačio zašto vjeruje svjedoku J. V. u odnosu na izvršene sukcesivne radnje prodaje opojne droge amfetamina, tako i u odnosu na radnju jednokratne neovlaštene prodaje opojne droge amfetamina i ecstasya svjedoku J. V. i pritom je potpuno određeno označio bit i stvarnu prirodu njihovih odnosa, iz kojih razloga sud i nije prihvatio obranu optuženika da su oni ranije bili samo poznanici. Uz navedeno nisu uočene nikakve kontradiktornosti u sadržaju iskaza navedenog svjedoka, već je čak i štoviše na poseban upit suda detaljno izložio zašto ranije nije izvršio kompenzaciju dugovanog iznosa s prodanom opojnom drogom po opt. Ž..

Da se ne radi o lažnom terećenju optuženika, proizlazi i iz načina ponašanja samog optuženika u trenutku kada su djelatnici policije izvršavali nalog o pretrazi sobe optuženika, ali i činjenice da je te prigode kroz balkon odbacio količinu od 15,40 grama amfetamina, dok je u blizini motocikla kojeg je on koristio nađena još količina od 0,.97 grama i 1,14 grama amfetamina, što mu je uz potvrdu i oduzeto, dok je naprotiv kod svjedoka J. V. nakon izvršene jednokratne prodaje amfetamina i ecstasya po optuženiku, pronađena sva navedena količina tih vrsta opojnih droga.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Žalitelj smatra da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno jer je trebalo saslušati oca optuženika, svjedoka B. Ž..

Naime, ovaj bi svjedok trebao biti saslušan prvenstveno na okolnost osobnih i obiteljskih prilika u kojima živi mlađi punoljetnik, opt. M. Ž., o čemu se izjasnila majka optuženika, svjedokinja M. Ž., kao i na okolnost pozajmice od 3.600,00 kn koji je novac pronađen pretragom sobe, koju u obiteljskoj kući oca i majke koristi optuženik. Međutim, radi se o nevažnom dokaznom prijedlogu u smislu čl. 322. st. 4. toč. 2. ZKP iz razloga što je optuženik prodajom droge za označene novčane iznose ostvario imovinsku korist u iznosu od 24.000,00 kn. Pritom je sud prvog stupnja, postupajući na taj način „in favorem“ optuženika

I Kž 255/10-5

smanjio visinu pribavljene imovinske koristi za iznos od 3.600,00 kn (a radi se o novcu koji je pretragom sobe optuženika pronađen i privremeno oduzet temeljem potvrde o privremenom oduzimanju stvari), te optuženika obvezao da uplati preostali iznos pribavljene imovinske koristi od 20.500,00 kn u Državni proračun Republike Hrvatske.

Nije stoga osnovana ni žalba optuženika zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Međutim, u povodu žalbe optuženika, a po službenoj dužnosti (čl. 379. st. 1. toč. 2. ZKP), trebalo je preinačiti prvostupanjsku presudu u pogledu izrečene sigurnosne mjere iz čl. 76. st. 1. KZ, a iz razloga što je navedenim psihijatrijskim vještačenjem optuženika utvrđeno da je on emocionalno nezrela osoba, zbog čega je njegovo konzumiranje sredstava o ovisnosti dijagnosticirano kao štetna zlouporaba sredstva o ovisnosti, uslijed čega je bio smanjeno ubrojiv u blažem stupnju. Istovremeno, psihijatrijska vještakinja dr. sci. K. R. predložila je izricanje i sigurnosne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti uzimajući upravo u obzir obje utvrđene psihijatrijske komponente.

Kod takove ocjene, sud prvog stupnja propustio je utvrditi da nije ispunjen prvi i osnovni zakonski uvjet, koji se odnosi na utvrđenje da je kazneno djelo počinjeno pod odlučujućim djelovanjem ovisnosti od opojnih droga koja kod optuženika ne postoji, jer je on samo povremeni uživatelj opojne droge amfetamina, i to na nivou štetne zlouporabe sredstava ovisnosti, kako to proizlazi iz provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika.

Stoga je, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, utvrđeno da je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon, jer primjena sigurnosne mjere iz čl. 76. KZ-a nije na zakonu osnovana, pa je u tom dijelu pobijanu presudu trebalo preinačiti na način da se sigurnosna mjera ukida, kako je to i učinjeno pod toč. I. izreke ove presude.

Optuženik se izričito ne žali zbog izrečene kaznene sankcije u vidu pridržaja kazne maloljetničkog zatvora, odgojne mjere pojačane brige i nadzora te posebnih obveza, ali njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a posredno i povrede kaznenog zakona (optuženik smatra da je opisanim načinom postupanja ostvario samo zakonska obilježja kaznenog djela iz čl. 173. st. 1. KZ), sadrži u sebi i potrebu ispitivanja prvostupanjske presude glede odluke o kaznenoj sankciji.

Kod takove ocjene ovaj drugostupanjski sud nalazi da je sud prvog stupnja posve ispravno primijenio maloljetničko pravo prema mlađem punoljetniku koji je u vrijeme počinjenja djela imao 19, odnosno 20 godina, te se dakle radi o ispravnoj primjeni čl. 109. st. 2. ZSM, a prijedlog za izricanje navedene maloljetničke sankcije po Centru za socijalnu skrb, podržala je i svjedokinja S. P. na glavnoj raspravi, kao i u mišljenju psihijatrijske vještakinje dr. sci. K. R..

Pritom se sud prvog stupnja posve ispravno opredijelio za pridržaj kazne maloljetničkog zatvora ocjenjujući s jedne strane težinu djela vezanu za radnju neovlaštene prodaje navedene dvije vrste opojnih droga, a s druge strane ličnost mlađeg punoljetnika, a posebno činjenicu da se radi o emocionalno nezreloj osobi, kako to proizlazi iz sadržaja nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje, zbog čega će se upravo izrečenom kaznenom sankcijom, koja je izrečena s rokom kušnje od dvije godine odvratiti mlađeg punoljetnika od

I Kž 255/10-5

daljnjeg činjenja kaznenih djela i drugih oblika neprihvatljivog ponašanja, o čemu je sud prvog stupnja u tom sklopu posebno ispravno cijenio sadržaj iskaza svjedokinje M. Ž. o tome da je optuženik, nakon izlaska iz pritvora, bitno na bolje promijenio svoje ponašanje, kako u odnosu na rad, te ustrajnost u radu, tako i u odnosu na tjedne izlaske, te sadržaju odnosa i komunikacije s roditeljima.

Stoga će se upravo izrečenom kaznenom sankcijom u vidu pridržaja, kazne maloljetničkog zatvora s označenim rokom kušnje ostvariti opće svrhe izricanje ove kaznene sankcije iz čl. 5. ZSM.

Zbog potrebe povećane interakcije između Centra za socijalnu skrb u Z. i roditelja optuženika, bilo je potrebno izreći mlađem punoljetniku i odgojnu mjeru pojačane brige i nadzora s naznakom minimalnog i maksimalnog trajanja te mjere kako je to označeno u izreci presude, ali i posebne obveze iz čl. 9. st. 2. toč. 6., 9. i 10. ZSM koje su jednako bitne za postizanje odgojnih svrha, kao što je ustrajanje optuženika u prihvaćenom zaposlenju, te njegovo uključivanje u pojedinačni, ili skupni rad u savjetovalištu za mlade, uz istovremeno podvrgavanje stručnom medicinskom postupku vezanom za probleme ovisnosti.

Nije stoga u tom dijelu osnovana žalba optuženika (čl. 382. ZKP).

S obzirom na sve naprijed izloženo, presuđeno je na temelju čl. 390. st. 1. te čl. 387. ZKP kao u izreci ove drugostupanjske presude.

U Zagrebu, 17. lipnja 2010.

Zapisničar:

Predsjednica vijeća:

Vojimir Katić, v.r.

Ileana Vinja, v.r.