Rev-637/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 637/04-2

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak Radej, Gordane Gasparini, Aleksandra Peruzovića i mr. sc. Jadranka Juga, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. B. iz S., zastupanog po punomoćniku M. Š., odvjetniku iz S., protiv tužene „D.“ d.d. iz S., zastupane po punomoćnicama M. B.-P. i E. K.-B., odvjetnicama iz S., radi isplate, odlučujući o reviziji tužene protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-340/04 od 5. ožujka 2004., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-120/03 od 12. lipnja 2003., u sjednici održanoj 25. ožujka 2009.,

r i j e š i o j e:

Prihvaća se revizija tužene kao osnovana, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Splitu broj Gž-340/04 od 5. ožujka 2004. i Općinskog suda u Splitu broj P-120/03 od 12. lipnja 2003. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

O troškovima postupka povodom revizije odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja te je naloženo tuženoj da tužitelju isplati iznos od 264.118,20 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 75.740,21 kunu od 12. siječnja 1994. pa do isplate, na iznos od 70.785,15 kuna od 21. siječnja 1994. do isplate, te na iznos od 117.592,84 kune od 11. veljače 1994. pa do isplate. Ujedno je tuženoj naloženo da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 81.921,28 kuna.

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužene kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

Protiv pravomoćne drugostupanjske presude tužena je izjavila reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava predlažući da ovaj sud pobijanu presudu ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju, a nadležni državni odvjetnik nije se također izjasnio o reviziji.

Revizija je osnovana.

Sukladno odredbi čl. 386. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

Sudovi nižeg stupnja nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

U postupku sudovi su utvrdili:

- da je dana 23. studenog 1993. „D. h.“ objavila oglas kojim poziva zainteresirane za stavljanje ponuda za kupnju poslovnog prostora u S., …,

- da je 10. prosinca 1993. Hrvatski fond za privatizaciju donio rješenje o davanju suglasnosti društvenom poduzeću „D. h.“ za pretvorbu u dioničko društvo, s time da je u procijenjenu vrijednosti društvenog kapitala uključena vrijednost nekretnina „D. – p. f.“ d.d., pa između ostalog i poslovnog prostora koji je bio kasnije predmet prodaje,

- da je 17. prosinca 1993. sklopljen kupoprodajni ugovor između „D. h.“ iz S. i „D. – p. f.“ d.d. iz S. kao prodavatelja, te tužitelja kao kupca, pri čemu je ugovor za prodavatelja potpisao direktor „D. h.“, a na ugovoru se nalazi i štambilj „D. – p. f.“ d.d. S.,

- da je 23. prosinca 1993. tadašnje javno pravobraniteljstvo dalo „D. h.“ suglasnost za zaključenje ugovora o kupoprodaji tog poslovnog prostora,

- da je 10. siječnja 1994. „D. h.“ donijelo odluku o tome da je taj poslovni sustav (u čijem sustavu su i „D. – p. f.“ d.d.“) nositelj prava vlasništva ukupnog kapitala,

- da je tužitelj u više rata od kojih je posljednja isplaćena 11. veljače 1994. platio ugovorenu kupoprodajnu cijenu za poslovni prostor s time da su sredstva garancije za kupnju (prije sklopljenog kupoprodajnog ugovora) uplaćena na račun „D. h.“, a sve ostale rate na račun „D. – p. f.“ d.d.,

- da je 27. svibnja 1994. „D. h.“ izvršila pretvorbu u dioničarsko društvo,

- da je 21. studenog 1994. „D.“ d.d. S. donijela odluku o predaji poslovne prostorije u … ulici u S. kupcu,

- da je 9. prosinca 1994. „D.“ d.d donijela odluku o zaključivanju ugovora o zakupu s kupcem počevši od dana kada je bila dužna predati poslovni prostor,

- da je tužitelj primio poslovni prostor u posjed u površini od 733,03 m , te da traži na ime manje primljene površine od 49,97 m povrat više plaćene cijene.

S obzirom na navedeno utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su zaključili prije svega da je tužena pravni slijednik „D. h.“, da je tužena pasivno legitimirana u ovom sporu i da je dužna tužitelju vratiti dio isplaćene kupoprodajne cijene za manje isporučenu površinu poslovnog prostora od one ugovorene i to u iznosu od 264.118,20 kuna.

Nije sporno među strankama da je „D.“ d.d. pravni slijednik „D. h.“. U revizijskog fazi postupka sporno je da li je „D.“ d.d. pasivno legitimirana i da li je dužna isplatiti zatraženi iznos tužitelju na ime vrijednosti manje površine isporučenog poslovnog prostora od 49,97 m od ugovorenog.

U odnosu na prigovor promašene pasivne legitimacije, a koji prigovor i u reviziji ističe tužena, ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je tužena pasivno legitimirana i da odgovara tužitelju za razliku u cijeni zbog manje površine poslovnog prostora od one koja je ugovorena.

To proizlazi iz utvrđenja sudova, gdje je tako utvrđeno da je još 10. prosinca 1993. Hrvatski fond za privatizaciju donio rješenje o davanju suglasnosti društvenom poduzeću „D. h.“ za pretvorbu u dioničko društvo i da je u procijenjenu vrijednost društvenog kapitala uključena i vrijednost nekretnina „D. – p. f.“ d.d., pa tako i spornog poslovnog prostora koji je iza toga 17. prosinca 1993. bio predmetom kupoprodaje.

Stoga nisu osnovani revizijski navodi tužene da je „D. – p. f.“ d.d. bila vlasnik (korisnik) predmetnog poslovnog prostora i to bez obzira na formalno pravni upis u zemljišnim knjigama. Zaključak da je tužena pasivno legitimirana u ovome sporu proizlazi i iz činjenice da je suglasnost javnog pravobraniteljstva od 23. prosinca 1993. na prodaju dana upravo predniku tužene, da je ugovor od 17. prosinca 1993. potpisan od direktora prednika tužene, da je 10. siječnja 1994. prednik tužene donio odluku da je „D. h.“ nositelj prava vlasništva cjelokupnog kapitala, te da je prednik tužene raspisao natječaj za prodaju spornog poslovnog prostora te primio prvu ratu kupoprodajne cijene na svoj račun. Međutim, pogrešno nižestupanjski sudovi primjenjuju materijalno pravo kada 2 manju površinu poslovnog prostora od one činjenicu da je tužitelj zaprimio 49,97 m

ugovorene, procjenjuju sukladno odredbi čl. 210. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i 73/91 – dalje: ZOO), jer se u konkretnom slučaju ne radi o stjecanju bez osnove, nego se radi o materijalnom nedostatku stvari koji se procjenjuje primjenom čl. 481. i 482. ZOO zavisno o tome da li se radi o skrivenim ili vidljivim nedostacima.

Ukoliko je kupac (tužitelj) pravodobno i uredno obavijestio prodavatelja (tužena) o nedostacima stvari sukladno čl. 498. ZOO može tražiti sniženje kupoprodajne cijene.

Zbog navedenog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud nije utvrdio odlučne činjenice za primjenu čl. 498. ZOO, pa je osnovan revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava. U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud utvrditi da li se radi o vidljivom ili skrivenom nedostatku, te da li je tužitelj o nedostatku u roku obavijestio prodavatelja.

Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti reviziju tužene i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, sukladno odredbi čl. 395. st. 2. ZPP.

Odluka o troškovima povodom revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

U Zagrebu, 25. ožujka 2009.

Predsjednik vijeća:

Ivan Mikšić, v. r.