Rev-1622/2000-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1622/00-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna, kao predsjednika vijeća, te Marijana Ramušćaka, Petra Milasa, Miroslave Vekić i Tome Gložinića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz R., zastupanog po D. T., odvjetniku u R., protiv tuženog C. d.d. Z. - F. R., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Rijeci od 27. siječnja 2000. godine broj Gž-841/99 kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci od 13. siječnja 1999. godine broj P-3004/92, u sjednici održanoj 27. kolovoza 2003. godine,

p r e s u d i o j e:

Djelomično se prihvaća revizija tužitelja, te se djelomično preinačuju: presuda Županijskog suda u Rijeci od 27. siječnja 2000. broj Gž – 841/99 i presuda Općinskog suda u Rijeci od 13. siječnja 1999. broj P – 3004/92 na način da je tuženik C. osiguranje d. d. Z. – Filijala R. dužan tužitelju M.M., pored dosuđenih iznosa, platiti te s naslova naknade za tuđu pomoć i njegu i pojačanu ishranu iznos od daljnjih 1.800,00 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom na te iznose tekućom od 13. siječnja 1999. do isplate, te s naslova izgubljene zarade, pored dosuđenih iznosa, platiti još niže navedene iznose i to:

- 0,38 kn,

- 2,40 kn,

- 2,42 kn,

- 2,76 kn,

- 1,27 kn,

- 7,22 kn,

- 5,94 kn,

- 7,73 kn,

- 4,50 kn,

- 1,64 kn,

- 0,82 kn,

- 3,79 kn,

- 8,50 kn,

- 71,04 kn,

- 16,58 kn,

- 12,33 kn,

- 40,25 kn,

- 61,94 kn,

- 18,55 kn,

- 48,39 kn,

- 59,57 kn,

- 50,86 kn,

- 114,54 kn,

- 108,51 kn,

- 94,45 kn,

- 59,83 kn,

- 73,46 kn,

- 144,81 kn,

- 159,02 kn,

- 155,28 kn,

- 110,96 kn,

- 104,37 kn,

- 120,34 kn,

- 59,02 kn,

- 67,48 kn,

- 68,02 kn,

- 26,97 kn,

- 47,58 kn

- 158,32 kn,

- 124,21 kn,

- 174,07 kn,

- 4,37 kn,

- 51,88 kn,

- 145,90 kn,

- 205,23 kn,

- 99,13 kn,

- 159,51 kn,

- 227,79 kn,

- 118,47 kn,

- 73,10 kn,

- 89,19 kn,

- 107,86 kn,

- 133,12 kn,

- 125,92 kn,

- 188,69 kn,

- 161,61 kn,

- 77,09 kn,

- 227,24 kn, sa zakonskom zateznom kamatom za svaki navedeni iznos po stopi navedenoj u I. stupanjskoj presudi, te naknaditi tužitelju na ime cjelokupnih troškova parničnog postupka iznos od 25.908,31 kn.

II. U preostalom dijelu odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Rijeci od 13. siječnja 1999. godine broj P-3004/92 presuđen je tuženik naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 126.227,95 kn s pripadajućom kamatom, te mu naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 23.735,75 kn, dok je s viškom tužbenog zahtjeva do ukupno 272.455,89 kn tužitelj odbijen. Drugostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 27. siječnja 2000. godine broj Gž-841/99 navedena presuda je potvrđena.

Protiv odbijajućeg dijela pravomoćne drugostupanjske presude tužitelj je uložio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud preinači nižestupanjske presude i udovolji tužbenom zahtjevu u cijelosti.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka revident nalazi u utvrđenju nižestupanjskih sudova o podijeljenoj odgovornosti tužitelja i vozača autobusa za štetni događaj u omjeru 50% : 50%, koje utvrđenje je suprotno stanju spisa, pogotovo s obzirom na činjenice da vozač autobusa nije imao položen ispit za upravljanje autobusom, da nije imao pratioca kako je propisano, te da je autobusom naglo krenuo unazad i pritom naletio na tužitelja.

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava revident nalazi u prenisko dosuđenim naknadama za pojedine oblike nematerijalne štete, kao i u utvrđenju podijeljene odgovornosti za štetni događaj.

Primjerak pravovremene, potpune i dopuštene revizije prvostupanjski je sud primjenom odredbe čl. 390. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92 i 112/99), dostavio protivnoj stranci na odgovor i Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske ovlaštenom na podizanje zahtjeva za zaštitu zakonitosti.

Odgovor na reviziju nije podnijet, niti se Državno odvjetništvo Republike Hrvatske izjasnilo o podnijetoj reviziji.

Revizija tužitelja je djelomično osnovana.

Predmet spora je naknada štete zbog ozljeda koje je tužitelj zadobio 16. travnja 1992. godine oko 8,00 sati u dvorištu poduzeća A., kad ga je vožnjom unazad pregazio autobus.

U postupku je utvrđeno da se tužitelj kritične zgode kretao dvorištem tvrtke u kojoj je bio zaposlen, dok je istovremeno Đ.G. autobusom krenuo unatrag radi parkiranja autobusa nakon pranja, na drugo mjesto, pri čemu tužitelj nije vidio kretanje autobusa, a vozač autobusa nije vidio kretanje tužitelja. Prometno-tehničkim vještačenjem je utvrđeno da je autobus od pokreta do zaustavljanja prešao put od 18 m za 17,5 sekundi, dok je tužitelj tu dužinu prešao za 15,2 sekunde, dakle se kretao nešto brže od autobusa. Prema nalazu i mišljenju vještaka tužitelj i vozač autobusa mogli su se i trebali uz malo pažnje vidjeti prije nezgode, pogotovo kad su obojica zaposlena u istoj tvrtki, pa dobro znaju da se dvorištem kreću zaposlenici i manevriraju autobusi.

Revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka nije ostvaren, kako onaj na kojeg ukazuje revident, tako ni onaj na kojeg revizijski sud primjenom odredbe članka 386. ZPP-a glede povrede iz članka 354. st. 2. točke 10. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, jer razlozi koje revident ističe sadržajno se odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a ne bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

Osnovani su međutim revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava na koje ukazuje revident glede odgovornosti sudionika za nastanak štetnog događaja.

Kad je na temelju rezultata očevida, nalaza i mišljenja prometnog vještaka i iskaza svjedoka B.S., D.S. i V.K. utvrđeno da je kritične zgode došlo do naleta autobusa na tužitelja kao pješaka, da je vozač autobusa bio bez vozačkog ispita i bez vozačke dozvole za upravljanje autobusom, da se kretao bez pratioca, dakle postupao višestruko protivno propisima, onda doprinos tužitelja kao pješaka nastanku štetnog događaja – naročito pored činjenice da je autobus u kretanju opasno sredstvo - nikako ne može biti isti kao i vozača autobusa, pa ovaj revizijski sud ocjenjuje doprinos tužitelja štetnom događaju s 30%, a doprinos vozača autobusa (osiguranika tužene) sa 70 %. Utoliko je materijalno pravo pogrešno primijenjeno.

Tužitelju su na temelju nalaza i mišljenja liječničkog vještaka dr. Zvonimira Brozovića, dr. D.M. i dr. V.P. priznati zahtjevi za naknadu štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova i straha, te duševnih boli zbog naruženja i smanjenja životnih aktivnosti. Priznate naknade potpuno su u skladu s odredbom čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99), jer su sudovi uzeli u obzir jačinu i trajanje fizičkih bolova, straha, visok stupanj smanjenja životne aktivnosti (70%) i naruženja srednjeg stupnja, životnu dob tužitelja (rođ. 1940. godine), i okolnosti cijelog slučaja, priznavši tužitelju naknadu za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 70.000,00 kuna, za strah u iznosu od 16.000,00 kuna, za duševne boli zbog naruženja srednjeg stupnja u iznosu od 16.000,00 kuna i u cijelosti zahtjev za duševne boli zbog smanjenja životnih aktivnosti u iznosu od 120.000,00 kn, zahtjev za tuđu pomoć i njegu u iznosu od 7.000,00 kn i pojačanu ishranu u iznosu od 2.000,00 kn, te s naslova izgubljene zarade iznos od 23.455,90 kn, dosudivši tužitelju 50% svih navedenih iznosa, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom.

S obzirom da je po stajalištu ovog revizijskog suda osiguranik tuženika odgovoran za nastanak štetnog događaja 70%, a tužitelj 30%, valjalo je preinačiti navedene iznose i dosuditi tužitelju s naslova nematerijalne štete još iznos od 44.400,00 kuna, s naslova naknade za tuđu pomoć i njegu i pojačanu ishranu iznos od 1.800,00 kuna, te s naslova izgubljene zarade razliku mjesečnih iznosa na iznose dosuđene pravomoćnom presudom, sve to sa zakonskom zateznom kamatom kako je pravilno utvrđena prvostupanjskom presudom.

Preinačenjem presude valjalo je preinačiti i odluku o troškovima parničnog postupka primjenom odredbe članka 154. st. 2. ZPP-a, uzevši u obzir da je tužitelj uspio u sporu sa 65%, a tuženik s 35%. Troškovi tužitelja iznosili su ukupno 57.445,87 kn, od čega 65% daje iznos od 37.339,81 kn, dok su troškovi tuženika iznosili 32.661,45 kn, od čega 35% daje iznos od 11.431,50 kn, pa je tuženik obvezan naknaditi tužitelju razliku u iznosu od 25.908,31 kn.

Slijedom svega iznijetom valjalo je djelomičnim prihvaćanjem revizije tužitelja, a primjenom odredbe članka 395. st. 1. ZPP-a preinačiti nižestupanjske presude na način naveden u izreci ove odluke.

U Zagrebu, 27. kolovoza 2003. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann, v.r.