Gzz-264/2003-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 264/03-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan kao predsjednice vijeća, te Jakoba Miletića, Vjere Delić, dr. Ivana Kaladića i Gordane Matasić-Špoljarić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. M. iz K., koga zastupa M. M., odvjetnica u T., protiv tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo unutarnjih poslova, koga zastupa Općinsko državno odvjetništvo, Građansko-upravni odjel u Šibeniku, radi isplate, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske od 28. lipnja 2001. godine broj G-DO-702/01 izjavljen protiv presude Općinskog suda u Drnišu od 10. srpnja 2001. godine broj P-12/00 i presude Županijskog suda u Šibeniku od 14. svibnja 2001. godine broj Gž-534/2001, u sjednici održanoj dana 16. lipnja 2004. godine,

p r e s u d i o j e:

Zahtjev za zaštitu zakonitosti odbija se kao neosnovan.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik platiti tužitelju na ime uvećane plaće od 1. siječnja 1997. godine do 31. prosinca 1999. godine pojedine iznose pobliže navedene u izreci te presude sa zateznim kamatama i naknaditi mu parnične troškove u iznosu od 4.060,00 kn.

Drugostupanjskom presudom i rješenjem potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev u vezi isplate uvećane plaće za 1997. i 1999. godinu za iznos od 15.359,98 kn, a ukinuta je u dijelu u kojem je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu uvećane plaće za 1998. godinu za iznos od 5.712,61 kn kao i u odluci o parničnim troškovima, te je u tom dijelu predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

Protiv navedenih presuda u dijelu u kojem je tužbeni zahtjev djelomično prihvaćen pravovremeni, dopušteni i potpuni zahtjev za zaštitu zakonitosti izjavilo je Državno odvjetništvo Republike Hrvatske zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se nižestupanjske presude ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno razmatranje.

Stranke na zahtjev za zaštitu zakonitosti nisu odgovorile.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti nije osnovan.

Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja (koji je kod tuženika bio zaposlen na službeničkom mjestu – vođa ophodnje u Policijskoj postaji D.) za isplatu razlike plaće u visini od 25% koja mu pripada temeljem čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" br. 44/96, 124/97, 73/00 – dalje u tekstu ZPPDS).

Pogrešno se u zahtjevu za zaštitu zakonitosti navodi da predmetni spor ne ulazi u sudsku nadležnost. Naime, s obzirom na istaknuti tužbeni zahtjev radi se o radnom sporu, a prema tada važećoj odredbi čl. 16. st. 1. toč. 2h. Zakona o sudovima ("Narodne novine", broj 3/94, 100/96, 131/97, 129/00, 67/01) općinski sudovi u građanskim predmetima sude u sporovima iz radnih odnosa.

Prvostupanjski sud odlučio je o tužbenom zahtjevu na način da je o postojanju prava tužitelja na uvećanu plaću koja mu pripada prema odredbama citiranog zakona riješio kao o prethodnom pitanju, jer niti jedna stranka nije tvrdila da bi tuženik donio posebnu odluku o pravu tužitelja na uvećanu plaću i njezinoj visini.

U zahtjevu za zaštitu zakonitosti ističe se, kako je prema odredbi čl. 5. st. 2. Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine" br. 74/94, 86/94, 7/95 – u daljnjem tekstu ZDSN) određeno da rješenje kojim se odlučuje o svim pitanjima primanja u državnu službu, prestanku službe, postavljenju odnosno imenovanju i razrješenju, te položaju, pravima, obvezama i odgovornosti državnih službenika predstavlja upravni akt. To znači, da upravna tijela moraju odlučiti o zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava na povećanu plaću i takva odluka ima značenje upravnog akta. Tek po donošenju takve odluke od strane nadležnog tijela, tužitelj bi imao pravo sudskim putem tražiti isplatu utvrđenog povećanja plaće.

Ovaj sud smatra da izraženo pravno stajalište nema uporišta u odgovarajućim odredbama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99 – dalje u tekstu ZPP).

Odredbom čl. 12. st. 1. i 2. ZPP propisano je da, kad odluka suda ovisi o rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim zakonom nije drugačije određeno, a odluka suda o prethodnom pitanju ima pravni učinak samo u parnici u kojoj je to pitanje riješeno.

Dakle, o takvom pitanju koje se svodi na ocjenu, da li neko pravo tužitelju pripada temeljem samog zakona (u konkretnom slučaju prema čl. 19. ZPPDS), kada nadležno tijelo o njemu nije odlučilo (a sam podnositelj zahtjeva ističe da za sada ne postoji valjan pravni osnov za potraživanje tužitelja, dakle rješenje o pravu na povećanu plaću), nema zapreke da o tom kao o prethodnom pitanju odluči sud, kako je postupio u ovom slučaju.

Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva za uvećanu plaću za 1997. i 1999. godinu do iznosa od 15.359,98 kn sa zateznim kamatama primjenom odredbi čl. 19. ZPPDS i čl. 277. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99) nižestupanjski sudovi su materijalno pravo pravilno primijenili.

Prema tome, budući da nisu ostvareni razlozi navedeni u zahtjevu za zaštitu zakonitosti, pa kako se sud pri odlučivanju o zahtjevu za zaštitu zakonitosti dužan ograničiti samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu (čl. 408. st. 1. ZPP), to je u smislu odredbe čl. 408. st. 2. ZPP u vezi sa čl. 393. ZPP valjalo zahtjev za zaštitu zakonitosti odbiti kao neosnovan.

U Zagrebu, 16. lipnja 2004. godine.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v. r.