I Kž-301/2009-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 301/09-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te mr. sc. Branka Brkića, mr. sc. Marijana Svedrovića, Damira Kosa i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. V., zbog kaznenog djela iz čl. 90. u svezi s čl. 33. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i opt. M. V. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Virovitici broj K-9/06 od 5. svibnja 2008. godine, u sjednici održanoj dana 8. prosinca 2010. godine, u nazočnosti zamjenice Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Marinke Orlić,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. V. kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Presudom Županijskog suda u Virovitici broj K-9/06 od 5. svibnja 2008. godine opt. M. V. proglašen je krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a te je, uz primjenu odredbi čl. 57. st. 2. toč. d. KZ-a, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

Temeljem odredbe čl. 80. KZ-a, prema opt. M. V. primijenjena je sigurnosna mjera oduzimanja preklopnog noža oštrice dužine 9 cm.

Temeljem odredbe čl. 122. st. 4. ZKP-a, opt. M. V. oslobođen je troškova kaznenog postupka.

Istom presudom opt. R. R. i opt. R. S. B. oslobođeni su od optužbe za kazneno djelo pokušaja ubojstva iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st. 1. KZ-a, a troškovi kaznenog postupka u odnosu na navedenu dvojicu optuženika, temeljem odredbe čl. 123. st. 1. ZKP-a, padaju na teret proračunskih sredstava suda.

Protiv te presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik te opt. M. V..

I Kž 301/09-3

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na opt. M. V. i predlaže strože kažnjavanje bez primjene odredaba o ublažavanju, te zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio presude uz prijedlog da se u tom dijelu prvostupanjska presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

Opt. M. V., po braniteljici Lj. K. – S., odvjetnici u V., žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te zbog odluke o kazni uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se optuženika oslobodi od optužbe, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.

U odgovorima na žalbu državnog odvjetnika, opt. M. V. po braniteljici Lj. K. – S. i opt. R. S. B., po branitelju M. P., predlažu odbiti žalbu državnog odvjetnika.

Izjašnjavajući se o žalbama Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, po zamjeniku Darku Klieru, podneskom broj KŽ-DO-630/09 od 23. srpnja 2009. godine, predlaže prihvatiti žalbu državnog odvjetnika, a žalbu opt. M. V. odbiti kao neosnovanu.

Žalbe državnog odvjetnika te opt. M. V. nisu osnovane.

O žalbama u odnosu na osuđujući dio presude

Nije u pravu žalitelj M. V. kada tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje te da nema dokaza iz kojih bi proizlazilo da je upravo on oštećeniku zadao inkriminirani ubod nožem koji je kod oštećenika nesporno izazvao teške tjelesne ozljede opasne po život.

Naime, iako opt. M. V. negira da bi on oštećeniku zadao taj ubod nožem već iz njegove obrane proizlazi da je on bio u fizičkom kontaktu s oštećenikom jer tvrdi da ga je oštećenik dva – tri puta udario šakom od čega je pao u jarak te se brani da se dalje ničega ne sjeća.

Međutim, suoptuženik R. R. u svojoj obrani izjavio je da je on vidio kako se opt. M.

V. i opt. R. S. B. naguravaju s oštećenikom što dodatno potvrđuje da je opt. M. V. bio u fizičkom sukobu s oštećenikom. Ovaj optuženik vidio je također kako oštećenik bježi, a opt. M. V. i opt. R. S. B. trče za njime, što obeskrepljuje obranu opt. V. da je on pao u jarak i ničega se više ne sjeća. Optuženik R. R. također je izjavio da je nož, kojim je oštećenik nedvojbeno ozlijeđen, u njegovu kuću donijela V., sadašnja supruga, a tadašnja djevojka opt. R. S. B. (ova svjedokinja prihvatila je blagodat te nije svjedočila u ovom predmetu).

I opt. R. S. B. u svojoj obrani izjavio je kako je on vidio da oštećenik napada optuženika M. V., udarajući ga rukama. Prema tome i iz iskaza ovog optuženika proizlazi da je opt. M. V. bio u fizičkom kontaktu i sukobu s oštećenikom.

A kako je oštećenik, prilikom prvog ispitivanja pred istražnim sucem, izjavio da je on tempore criminis u rukama opt. M. V. vidio nož, a u rukama opt. R. R. odvijač („šrafenciger“), to prvostupanjski sud s pravom vjeruje tom iskazu oštećenika i neovisno o tome što je oštećenik u kasnijem tijeku postupka o toj činjenici nesigurnije iskazivao, a kao što to s pravom primjećuje i žalba opt. M. V..

I Kž 301/09-3

Međutim, nesigurnost u tom kazivanju treba pripisati činjenici da je od počinjenja kaznenog djela do presuđenja u ovom predmetu proteklo više od devet godina, pa je sasvim logično da i sam oštećenik neke stvari zaboravlja, međutim kada mu je na glavnoj raspravi predočen njegov iskaz iz istrage ostao je kod njega potvrđujući da se događaj tako odigrao. Da se opt. M. V. toga dana koristio nožem, koji je nedvojbeno vlasništvo opt. R. R., a koji nož je slijedećeg dana, nakon inkriminiranog događaja, oduzet iz stana opt. R. R., proizlazi iz obrane koju je tijekom istrage dao opt. R. R. (list spisa 69), koji potvrđuje da je taj nož bio njegov (R.), ali je tog dana bio kod opt. V., da je opt. V., na lovačkoj „fešti“ koristio nož dok je jeo, te potvrđuje da je nož ostao kod opt. V.. Ovaj optuženik nadalje je izjavio da je nož u njegovoj kući ostavila tadašnja B. djevojka V. po nalogu B. „…a ona je često dolazila kod nas jer je dobra sa mojom sestrom.“

Kada se, dakle, iskaz oštećenika Z. K. dovede u svezu s obranom opt. R. R. iz istrage (list spisa 69), onda se nedvojbeno nameće zaključak kojeg je donio i prvostupanjski sud da je upravo opt. M. V. zadao oštećeniku Z. K. tjelesnu ozljedu u vidu ubodne rane ispod desne lopatice s prodorom u prsište, ozljedom desnog pluća i ulaskom zraka i krvi u prsište, koja ozljeda je bila teška i po život opasna, ali je pravodobnom liječničkom intervencijom spašen život oštećenika.

Nema nikakve dvojbe, niti je uopće sporno, da je riječ o teškoj i po život opasnoj ozljedi, te da je ista zadana upravo inkriminiranim nožem, jer je na nožu pronađen trag krvi sa alelima koji odgovaraju alelima oštećenika Z. K.. A obzirom da je ubodna rana oštećenika zadana s leđa, nožem sasvim podobnim da se njime usmrti, da je zadana sa srednje jakim do jakim intenzitetom uboda, te da je dovela do teške i po život opasne ozljede oštećenika, to prvostupanjski sud s pravom smatra da je, zadajući takav ubod, takvom snagom i takvim sredstvom, optuženik postupao s izravnom namjerom, jer je i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda znao da takvim ubodom može usmrtiti oštećenika i zadajući takav ubod htio je nastupanjem te posljedice do koje nije došlo samo zahvaljujući hitnoj medicinskoj intervenciji.

Stoga je prvostupanjski sud opt. M. V. s pravom proglasio krivim za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz čl. 90. u svezi s čl. 33. st.1.KZ-a.

Prvostupanjski sud je opt. M. V. odmjerio kaznu zatvora u najmanjem mogućem trajanju, u kojem se, za predmetno kazneno djelo, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, može uopće izreći.

Pritom nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da nije bilo elemenata za ublažavanje kazne.

Naime, već sama činjenica da nije došlo do smrtne posljedice, nego da je djelo ostalo u pokušaju, dostatna je osnova za primjenu odredaba o ublažavanju kazne, prvostupanjski sud je s pravom vodio računa da je od počinjenja kaznenog djela prošlo preko devet godina (sada već dvanaest godina), da je optuženik pričom o otmici djeteta bio potaknut od opt. R. S. B. da uopće krene u fizički napad na oštećenika, pa neovisno o osuđivanju, koje je uslijedilo nakon predmetnog kaznenog djela, i po stanovištu ovog drugostupanjskog suda kaznu zatvora u trajanju od jedne godine u cijelosti će ostvariti svrhu kažnjavanja i kazenopravnih sankcija

I Kž 301/09-3

uopće, a to je da se izrazi društvena osuda predmetnog kaznenog djela te da se poluči svrha kako individualne tako i generalne prevencije.

O žalbi u odnosu na oslobađajući dio presude

U pravu je prvostupanjski sud kada smatra kako nema dostatnih dokaza da bi opt. R. R. i opt. R. S. B., zajedno s opt. M. V., počinili kazneno djelo ubojstva u pokušaju. Prvostupanjski sud s pravom smatra kako nema dokaza da su njih trojica postupali po prethodnom zajedničkom dogovoru i s namjerom da usmrte oštećenika K.. O prethodnom dogovoru nema kao niti o namjeri opt. R. R. i opt. R. S. B. da usmrte oštećenika niti jednog dokaza, a nije ga ponudila niti optužba niti žalba.

Oni su sudjelovali u fizičkom ozljeđivanju oštećenika, međutim prvostupanjski sud je s pravom cijenio istinitim onaj dio iskaza oštećenika kada je on na glavnoj raspravi rekao da je nakon što je dobio ubod nožem, jedan od napadača rekao onome drugome „Zašto si ga uboo?“.

To je ključni dokaz da među optuženicima nije bilo dogovora da se oštećenika ubode nožem i da je inkriminirani događaj samo eksces opt. M. V., koji eksces prvostupanjski sud s pravom naziva „neplanirani eksces“, i koji se ne može pripisati prethodnom dogovoru i namjeri sve trojice optuženika.

Stoga je prvostupanjski sud, suprotno žalbi državnog odvjetnika, opt. R. R. i opt. R. S. B. s pravom oslobodio od optužbe za terećeno kazneno djelo, pa je žalba državnog odvjetnika u tom dijelu neosnovana, a argumenti kojima se pobija prvostupanjska presuda zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, neprihvatljivi.

Naime, državni odvjetnik iskaz oštećenika kvalificira kao lažan iskaz, a da pritom ne nudi nikakve argumente zbog čega bi taj iskaz bio lažan, a onaj kojega nudi da je opt. B. ujak oštećenikovog djeteta nedostatan je i nepotkrijepljen, a da bi istovremeno ugrozio istinitost iskaza oštećenika kao svjedoka, tim prije se oštećenik priklonio završnim riječima državnog odvjetnika i tražio kaznu za svu trojicu optuženika, kao što to pravilno nalazi i prvostupanjski sud.

Iz izloženih razloga žalbe državnog odvjetnika te opt. M. V. su neosnovane.

Ispitujući pobijanu presudu, u smislu odredbe čl. 379. st. 1. toč. 1. ZKP-a, ovaj drugostupanjski sud ne nalazi bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje bi drugostupanjski sud bio dužan paziti po službenoj dužnosti, a niti da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom izloženog, a temeljem odredbe čl. 387. ZKP-a, trebalo je odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu, 8. prosinca 2010.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Martina Slunjski, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.