Rev-2426/1990-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 2426/1990-2

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Veseljka Šeparović, kao predsjednika vijeća, te Gordane Gasparini, Ilije Čuljat, Augusta Husinec i Vladimira Drakulić, kao članova vijeća, u gradjansko-pravnoj stvari tužitelja I. B. iz R., kojeg zastupa O. Š., odvjetnik iz R.,protiv tuženih: 1. Č. M. iz Š., po zakonskim nasljednicima a) V. I. iz R., i b) Č. D. iz R., i 2. Č. S. iz B., zastupanog po punomoćniku S. T., odvjetniku iz R., radi utvrdjenja prava vlasništva nekretnina, rješavajući reviziju tuženika S. Č. protiv pravomoćne presude Okružnog suda u Rijeci od 9. svibnja 1990. br. Gž-778/90, kojom je potvrdjena presuda Općinskog suda u Rijeci od 15. veljače 1990. br. P- 2296/89, u sjednici održanoj dana 15. veljače 1991. godine,

p r e s u d i o j e :

Revizija tuženika S. Č. protiv presude Okružnog suda u Rijeci br.Gž-778/90 od 9. svibnja 1990. godine odbija se.

O b r a z l o ž e n j e

Drugostepenom presudom Okružnog suda u Rijeci br. Gž-778/90 od 9. V. 1990. godine odbijena je žalba tuženika S. Č. i potvrdjena je prvostepena presuda Općinskog suda u Rijeci br. P 2296/89 od 15. II. 1990. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev za utvrdjenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva čest. zem. 942, oranica pod J. u P. površine 191 hvati i čest. zem. 943, šuma U., površine 652 hvata, obje upisane u z.k.ul. br. 974 k.o. Š. i zahtjev za izdavanje zemljišnoknjižne isprave podobne za upis prijenosa prava vlasništva s imena tuženih na ime tužitelja.

Protiv ove pravomoćne drugostepene presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da se prvostepena i drugostepena presuda ukinu i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno sudjenje.

U odgovoru na reviziju tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizija kao neosnovana odbije.

Javni tužilac se o reviziji nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, jer u postupku nema bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP, na koju ovaj revizijski sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 386. ZPP), kao ni bitne povrede iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP, budući je drugostepeni sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja. Tako je, posebno, drugostepeni sud, prihvaćajući razloge prvostepene presude, ocijenio da su neosnovani prigovori žalitelja da posjed prednika tužitelja nije bio pošten odnosno savjestan. Prihvaćena su, naime, kao pravilna utvrdjenja prvostepenog suda da su prednici tužitelja kroz vrijeme duže od 50 godina sa znanjem prednika tuženika S. Č. posjedovali sporne nekretnine, te da se prednici tuženika S. Č. nikada nisu tome protivili niti tvrdili ili na bilo koji način iskazivali da su ove nekretnine njihovo vlasništvo.

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

Predmet spora jeste zahtjev za utvrdjenje da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva u izreci prvostepene presude navedenih nekretnina. U reviziji je sporno da li su sudovi pravilno primijenili odredbe iz čl.

28. st. 4. u vezi sa čl. 72. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (ZOVO) odnosno da li je pravilna pravna ocjena sudova da su prednici tužitelja bili savjesni posjednici spornih nekretnina.

Prema odredbi iz čl. 72. st. 2. ZOVO, posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova.

Utvrdjujući postojanje savjesnog posjeda na strani stjecalaca spornih nekretnina - prednika tužitelja, kao materijalnopravne pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću, sudovi su utvrdili da su prednici tužitelja kroz vrijeme duže od 50 godina bili u posjedu spornih nekretnina i da su bili uvjerenja da su ove naslijedili od svojih prednika; da sporne nekretnine graniče sa nekretninama prednika revidenta; da su kroz sve ovo vrijeme prednici tužitelja obradjivali sporne nekretnine odnosno, kad su se ove prestale obradjivati, da su sa istih sakupljali drva; da su sve to radili u prisutnosti, dakle, sa znanjem prednika revidenta, da ovi potonji (prednici revidenta) nikada nisu prednicima tužitelja osporavali pravo na posjed odnosno da nisu ni na koji način iskazivali da sebe smatraju vlasnicima ovih nekretnina.

Iz tako utvrdjenih činjenica, pravilno su sudovi, u smislu citirane odredbe iz st. 2. čl. 72. ZOVO, zaključili da je posjed prednika tužitelja savjestan, i to neovisno o tome što su u zemljišnim knjigama kao vlasnici spornih nekretnina bili upisani prednici revidenta. Naime, kraj utvrdjenih činjenica da su se prednici tužitelja oduvijek ponašali kao vlasnici spornih nekretnina, a da im prednici revidenta nikada nisu osporili pravo vlasništva, iako su oni svoja vlasničkopravna ovlaštenja manifestirali njima na očigled, to sama okolnost što su prednici revidenta u zemljišnim knjigama bili upisani kao vlasnici ne čini posjed prednika tužitelja nesavjesnim. Prednici tužitelja nisu imali nikakvog razloga da uvidom u zemljišne knjige utvrdjuju zemljišnoknjižno stanje. Oni su, na temelju navedenih okolnosti, osnovano vjerovali da su vlasnici, pa im se zato i propust da izvrše uvid u zemljišne knjige ne može stavljati na teret, u smislu da im nije moglo ostati nepoznato da su zemljišnoknjižni vlasnici prednici revidenta.

Ocjenjujući pravilno da je posjed prednika tužitelja bio savjestan kroz vrijeme duže od 50 godina, dakle, i kroz zakonom propisani rok od 20 godina, sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, kada su, na temelju odredaba iz čl. 28. st. 4. u vezi čl. 30. st. 2. ZOVO, utvrdili da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva spornih nekretnina.

Iz ovih je razloga, na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP, reviziju kao neosnovanu valjalo odbiti.

Tužitelj nije stavio zahtjev za naknadu troškova postupka u povodu revizije.

U Zagrebu, 19. veljače 1991.

Predsjednik vijeća:

Veseljko Šeparović v.r.