Rev-1553/1997-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 1553/1997-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A I R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. Ive Grbina kao predsjednika vijeća, te Miroslave Vekić, Miljenke Vraničar, Ljubice Munić i Petra Milasa kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice A. J. iz S., koju zastupa V. B., odvjetnik u S., protiv tuženika S. d.d. V., koga zastupa Z. M., odvjetnik u S., radi naknade štete, rješavajući reviziju tuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Splitu od 26. veljače 1997. godine, br. Gž 1464/96, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu od 4. siječnja 1996. godine, br. P 661/93, u sjednici održanoj dana 20. siječnja 2000. godine,

presudio i riješio je:

Djelomično se prihvaća revizija tuženika, ukida se presuda Županijskog suda u Splitu od 26. veljače 1997. godine, br. Gž 1464/96 i presuda Općinskog suda u Splitu od 4. siječnja 1996. godine, br. P 661/93 u dijelu kojim je odlučeno o pravičnoj novčanoj naknadi tužiteljici A. J. za fizičke bolove u iznosu od 15.000,00 kn, kao i u odluci o parničnim troškovima, pa se u tom dijelu predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

U ostalom dijelu odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvoga stupnja obvezan je tuženik platiti tužiteljici na ime naknade štete ukupno iznos od 65.000,00 kn, od čega kao pravičnu novčanu naknadu za fizičke boli iznos od 15.000,00 kn zajedno s kamatama i parničnim troškom, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva odbijen.

Sud drugog stupnja potvrdio je presudu suda prvoga stupnja.

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud ukine presude obaju sudova nižega stupnja i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Tužiteljica nije odgovorila na reviziju, a ni Državni odvjetnik Republike Hrvatske se o njoj nije izjasnio.

Revizija je djelomično osnovana.

Predmet ove parnice je zahtjev tužiteljice za naknadu nematerijalne štete zbog profesionalne bolesti azbestoze, koju je tužiteljica dobila kao tuženikova zaposlenica.

Za odlučivanje o postojanju navedenog oboljenja, te štete koju zbog toga tužiteljica trpi kao i visine štete nadležan je sud, a u vezi s tim ne stoji prigovor revidenta da prethodno radnik mora tražiti u upravnom postupku utvrđenje da se radi o profesionalnom oboljenju.

Protivno tvrdnji u reviziji sud prvog stupnja je utvrdio da je tužiteljica bila u doticaju s azbestnom prašinom, a isto tako je utvrđeno da je kao posljedica toga nastupila prije navedena bolest azbestoza.

Ti prigovori tuženika odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje iz kojeg razloga revizija nije dopuštena (čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP).

Sud prvog stupnja je dao razloge zbog kojih nije proveo dokaz, što ga je predložio tuženik biopsijom, a te razloge kao valjane je prihvatio i sud drugoga stupnja.

Stoga tuženik u reviziji neosnovano ponavlja taj prigovor.

Iz tih razloga nije došlo do bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u reviziji, a jednako tako nije povrijeđena ni odredba čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju revizijski sud temeljem odredbe čl. 386. toga zakona pazi po službenoj dužnosti.

Sud prvog stupnja je utvrdio sve odlučne činjenice o kojima po odredbi čl. 200. Zakona o obveznim odnosima ovisi odluka o visini pravične novčane naknade tužiteljici za duševne boli zbog smanjenja njezine životne aktivnosti i za strah, koje naknade i po mišljenju ovog Vrhovnog suda nisu utvrđene u prevelikim iznosima.

Iz navedenih razloga su sudovi nižega stupnja u spomenutim odlukama pravilno primijenili materijalno pravo, pa je utoliko reviziju kao neosnovanu trebalo odbiti (čl. 393. ZPP).

Osnovano, međutim, tuženik revidira protiv odluke o naknadi za fizičke bolove.

Sud prvog stupnja je temeljem mišljenja vještaka A. M. utvrdio da se kod tužiteljice mogu javiti fizički bolovi u obliku probadajućih bolova u prsima pri obavljanju srednje-teških i teških naprezanja i poslova, kao i u nekim meteorološkim uvjetima, koji glede trajnosti mogu biti od jednog dana tjedno ili četiri dana mjesečno ili pak 45 dana godišnje.

Stoga se zaključuje da se u konkretnom slučaju zapravo radi o bolovima koje tužiteljica trpi trajno, odnosno koje će trpjeti u budućnosti.

Takvi bolovi, međutim, dovode do smanjenja njezine životne aktivnosti i ne mogu biti temelj za dosuđenje naknade za fizičke bolove.

Sudovi nižega stupnja, naime, nisu utvrdili kakve je bolove tužiteljica trpjela ni kolika je bila njihova jačina i trajanje prije utuženja, a koje utvrđenje je potrebno za pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 200. st. 1. Zakona o obveznim odnosima), tj. da bi se moglo odlučiti o osnovanosti njezinog zahtjeva za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih fizičkih bolova.

Stoga u odnosu na tu odluku zbog pogrešne primjene materijalnog prava nije činjenično stanje potpuno utvrđeno, pa nije bilo uvjeta za preinaku pobijane presude, zbog čega je reviziju tuženika kao osnovanu trebalo prihvatiti i ukinuti u spomenutoj odluci presude sudova nižega stupnja i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje (čl. 395. st. 2. ZPP).

U ponovljenom postupku, nakon što taj sud utvrdi prije spomenute odlučne činjenice o ovom dijelu tužiteljičinog zahtjeva donijet će novu presudu. Ujedno će taj sud ponovno odlučiti o parničnom trošku.

U Zagrebu, 20. siječnja 2000.

Predsjednik vijeća:

dr. Ivo Grbin, v.r.