I Kž-230/1998-12 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-230/1998-12

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Branka Zmajevića, kao predsjednika vijeća, te Ane Garačić, Neve Šibl, Vesne Vrbetić i Katice Jelić, kao članova vijeća i više savjetnice Ileane Vinja, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. S. J. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH i dr., odlučujući o žalbi državnog odvjetnika i optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zadru od 27. veljače 1998. godine broj K-440/97, u sjednici održanoj 10. ožujka 1999. godine, u nazočnosti branitelja opt. S. J. G. N., odvjetnika iz Z., te saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske Vladimira Turka,

p r e s u d i o j e :

I. Djelomično se prihvaća žalba opt. S.J., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te izriče da je optuženik djelom pod toč. 1. izreke za koje je oglašen krivim počinio kazneno djelo krivotvorenja novca iz čl. 274. st. 1. i 2. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 110/97 - u daljnjem tekstu KZ), te mu se za to kazneno djelo temeljem čl. 274. st. 1. KZ (pod toč. 1.) utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci, za kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH (pod toč. 2.) po istom zakonskom propisu utvrđuje mu se kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, pa se po tim propisima, a uz primjenu čl. 60. st. 2.c KZ osuđuje na jednistvenu kaznu zatvora u trajanju od 2 (dvije) godine, u koju mu se po čl. 45. st. 1. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 16. listopada 1997. godine, pa nadalje.

II. Djelomično se prihvaća žalba opt. D.A., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te izriče da je optuženik djelom pod toč. 7. izreke, za koje je oglašen krivim, počinio kazneno djelo pomaganja u krivotvorenju novca iz čl. 274. st. 1. u svezi čl. 38. st. 1. KZ, pa se po istom zakonskom propisu, a uz primjenu čl. 57. st. 2.b KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, u koju mu se po čl. 45. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 17. listopada 1997. do 17. veljače 1998. godine.

III. Djelomično se prihvaća žalba opt. J.K., preinačuje se presuda suda prvog stupnja u pravnoj oznaci djela i odluci o kazni, te izriče da je optuženik djelom pod toč. 6. za koje je oglašen krivim, počinio kazneno djelo pomaganja u krivotvorenju novca iz čl. 274. st. 1. KZ u svezi čl. 38. st. 1. KZ, pa se po istom zakonskom propisu, a uz primjenu čl. 57. st. 2.b KZ osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) mjeseca, u koju kaznu mu se po čl. 45. OKZRH uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 22. listopada 1997. do 22. veljače 1998. godine.

IV. U povodu žalbe opt. S.J. i opt. M.Đ. i po službenoj dužnosti, preinačuje se presuda suda prvog stupnja u odluci o sigurnosnoj mjeri obaveznog liječenja narkomana iz čl. 60. OKZRH, time da ta mjera, na temelju čl. 75. st. 3. u svezi čl. 76. st. 2. KZ kao sigurnosna mjera obaveznog liječenja od ovisnosti može trajati do proteka izvršenja kazne zatvora, a u svakom slučaju ne može trajati dulje od 3 (tri) godine.

V. U ostalom dijelu žalba opt. S.J., opt. D.A. i opt. J.K., a žalba državnog odvjetnika, opt. M.K. i opt. M.Đ. u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zadru broj K-440/97 od 27. veljače 1998. godine oglašen je krivim opt. S.J. zbog kaznenih djela iz čl. 274. st. 1. Kaznenog zakona (opisano činjenično i pravno pod toč. 1. pobijane presude) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, kaznenog djela iz čl. 196. st. 2. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 2. pobijane presude) za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i osam mjeseci, pa je po istim zakonskim propisima a uz primjenu čl. 60. st. 2.c KZ osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, opt. M.Đ. oglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 2. u svezi st. 1. i čl. 17. st. 1. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 3. pobijane presude), za koje mu je po čl. 274. st. 1. KZ uz primjenu čl. 57. st. 1. u svezi st. 2.b KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 4. pobijane presude), za koje mu je po istom zakonskom propisu a uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci, pa mu je primjenom čl. 60. st. 2.c KZ izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, opt. M.K. oglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 2. u svezi st. 1. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 3. pobijane presude), po čl. 274. st. 1. i 2. a uz primjenu čl. 50. st. 1. i 2.b KZ utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci i kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 5. pobijane presude), za koje joj je po istom zakonskom propisu a uz primjenu čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 2. toč. 3. OKZRH utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci pa je uz primjenu čl. 60. st. 2.c KZ osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca, opt. D.A. oglašen je krivim zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. u svezi čl. 22. st. 1. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 7. pobijane presude), za koje je po čl. 274. st. 1. Kaznenog zakona osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci i opt. J.K. koji je oglašen krivim zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. u svezi čl. 22. st. 1. OKZRH (opisano činjenično i pravno pod toč. 6. pobijane presude), koji je po istom zakonskom propisu osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci.

Po čl. 45. st. 1. OKZRH svim optuženicima je u izrečenu kaznu uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to opt. S.J. od 16. listopada 1997. godine, opt. M.Đ. i opt. M.K. od 15. listopada 1997. godine, opt. D.A. od 17. listopada 1997. godine i opt. J.K. od 22. listopada 1997. godine, pa nadalje.

Istom presudom na temelju čl. 60. OKZRH prema opt. S.J. i opt. M.Đ. izrečena je sigurnosna mjera obaveznog liječenja narkomana koja će se izvršiti u ustanovi za izvršenje kazne.

Po čl. 274. st. 4. od optuženika je oduzet lažni novac koji će po pravomoćnosti presude biti uništen, a po čl. 196. st. 7. OKZRH oduzeta je droga koja će također po pravomoćnosti presude biti uništena.

Po čl. 90. ZKP optuženici su dužni naknaditi sudu trošak kaznenog postupka i paušalnu svotu.

Istom presudom na temelju čl. 339. toč. 3. ZKP protiv opt. J.K. optužba je odbijena da bi počinio kazneno djelo iz čl. 196. st. 2. OKZRH.

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik i svi optuženici.

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni te predlaže da se pobijana presuda preinači te optuženicima izreknu strože kazne.

Opt. S.J. podnio je žalbu putem branitelja mr. sc. M.M., odvjetnika iz B. i G.N., odvjetnika iz Z., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjenično stanja, povrede kaznenog zakona, odluke o sigurnosnoj mjeri i odluke o kazni, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno da se preinači u pravnoj oznaci djela te optuženiku bitno smanji izrečena kazna.

Za opt. S.J. podneske su podnijeli A.J.1, koji je priložio i opsežnu dokumentaciju, te A.J.2 i Ž., P. i P. J., koji su razmatrani kao dopuna već uloženih žalbi.

Opt. M.Đ. uložio je žalbu putem svoga branitelja V.M., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka i sigurnosnoj mjeri, a s prijedlogom da se opt. M.Đ. oslobodi od optužbe za djela pod toč. 3. izreke ili oglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 196. st. 1. OKZRH pod toč. 4., da se odbije prijedlog za izricanje sigurnosne mjere, oslobodi plaćanja troškova postupka ili podredno da mu se izrekne kazna u kraćem trajanju ili pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Opt. M.K. uložila je žalbu putem svoga branitelja F.B., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka, a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u pravnoj oznaci djela te da se optuženoj izrekne blaža kazna.

Opt. D.A. uložio je žalbu putem svoga branitelja E.T., odvjetnika iz S., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kaznenoj sankciji, a s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Opt. J.K. uložio je žalbu putem svoje braniteljice I.A.-M., odvjetnice iz B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog povrede kaznenog zakona i zbog odluke o kazni, a s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženik oslobodi od optužbe.

Državni odvjetnik Republike Hrvatske u svom dopisu od 30. lipnja 1998. godine broj DOKŽ-493/98 predložio je da se žalbe optuženika odbiju kao neosnovane, a žalba državnog odvjetnika uvaži.

Sjednica vijeća održana je u nazočnosti zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske, branitelja opt. S.J. G.N., odvjetnika iz Z., a u odsutnosti braniteljice opt. J.K. I.A.-M., odvjetnice iz B., koja je o sjednici bila uredno izvješćena, te u odsutnosti opt. S.J. koji je u pritvoru, a predsjednik vijeća ili vijeće nisu smatrali da je njegova nazočnost svrhovita.

Na žalbu opt. S.J. (osim zbog odluke o kazni)

Toč. 1. izreke pobijane presude

Nije u pravu opt. S.J. kad ističe bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP i čl. 354. (u žalbi se pogrešno navodi čl. 254.) st. 2. ZKP.

Optuženik smatra da je izreka presude, u odnosu na krivotvorenje novca, nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude. Točna je tvrdnja žalitelja da je prvostupanjski sud za kazneno djelo pod toč. 1. izreke pobijane presude optuženika oglasio krivim zbog kaznenog djela iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, a kaznu mu utvrdio po novom zakonu, temeljem čl. 274. st. 1. KZ, koja je kazna za optuženika povoljnija. Posljedica ove kombinacije dva zakona je ta da iz pravnog opisa nije izostavljeno "pribavljanje lažnog novca", što i nije trebalo izostaviti, jer je pribavljanje lažnog novca obuhvaćeno pravnom kvalifikacijom po čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH odnosno čl. 274. st. 2. KZ, a prvostupanjski sud je optuženika oglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH samo mu je kaznu utvrdio po čl. 274. st. 1. Kaznenog zakona, pa se u konkretnom slučaju o ovoj bitnoj povredi ne bi radilo, a spomenuti nedostatak je otklonjen po ovom Vrhovnom sudu na način kao što se navodi pod toč. I. izreke ove presude.

Daljnju bitnu povredu optuženik vidi u tome što je prvostupanjski sud povrijedio pravo obrane, a što je moglo utjecati i na njegov procesni položaj i sudsku odluku, jer prije ispitivanja optuženika samo ga je paušalno upozorio na čl. 304. ZKP.

U zapisniku s glavne rasprave stoji da se optuženik upozorava po čl. 304. ZKP/93, pa sud nema razloga posumnjati da je takvo upozorenje optuženiku doista i predočeno, naime, da je optuženik upozoren da pažljivo prati tijek glavne rasprave, da može iznositi činjenice i predlagati dokaze u svoju obranu, da može postavljati pitanja suoptuženicima, svjedocima i vještacima, stavljati primjedbe i davati objašnjenja u vezi s njihovim iskazima, što je optuženik uostalom u tijeku cijelog postupka i činio. Točna je tvrdnja žalitelja da ovaj članak ne sadrži upozorenje da se optuženik može braniti šutnjom i pravo da može angažirati branitelja, no optuženik je na ta prava upozoren ranije, i ne samo da je bio upozoren, već se njima i koristio, pa se o relativno bitnoj povredi iz čl. 354. st. 2. ZKP u kokretnom slučaju ne radi, jer postupkom suda nijedno pravo obrane nije povrijeđeno.

Nije stoga osnovana žalba optuženika zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

Neosnovano također ističe optuženik da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Sud prvog stupnja je u provedenom postupku proveo sve potrebne i raspoložive dokaze, te je njihovom savjesnom analizom i ocjenom opravdano oglasio optuženika krivim za kaznena djela pod toč. 1. izreke presude, našavši da je on ta djela počinio na način i pod okolnostima navedenim u izreci, a za svoje stajalište je dao valjane i logične razloge koje u cijelosti usvaja i ovaj sud drugog stupnja.

Optuženik u žalbi ustvari i ne pobija utvrđenja suda prvog stupnja u pogledu počinjenja djela, koja je ustvari priznao ističući da je kupio 20.000 krivotvorenih američkih dolara za 2.300 dolara u raznim valutama, a s namjerom da ih proda u inozemstvu (str. 9/III pobijane presude), a kako je potkrijepljeno i drugim dokazima, ta je činjenica nesporna. Smatra jedino da motiv djela, kako ga utvrđuje sud prvog stupnja, stjecanje lake i brze zarade, nije u potpunosti utvrđen, jer je optuženik nešto novca dao opt. K., što je točno, no, kako se radi o svega deset novčanica, preostalim novcem optuženik je očito imao namjeru lako i brzo zaraditi, kako je to utvrdio prvostupanjski sud, pa o nikakvoj pogrešci koja bi se ticala motivacije počinjenja kaznenog djela, ne može biti ni govora.

Obrazlažući žalbeni osnov povrede zakona žalitelj navodi da optuženik nije sav novac stavio u opticaj, što je točno, no, sud prvog stupnja je utvrdio da je optuženik počinio kazneno djelo iz čl. 148. st. 1. i 2. OKZRH, time je pokriveno stavljanje krivotvorenog novca u opticaj (st. 1.) i pribavljanje lažnog novca s namjerom da se stavi u opticaj kao pravi (st. 2.), a samo je optuženiku utvrdio kaznu po novom zakonu, po čl. 274. st. 1. Kaznenog zakona, što je već obrazloženo kod žalbenog osnova zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

Zbog iznesenih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Toč. 2. izreke pobijane presude

Žaleći se u odnosu na ovu točku pobijane presude optuženik ne pobija objektivni učin djela, navodi da je od nepoznate osobe kupio 12 grama heroina i 8-9 grama kokaina, ali poriče da mu je namjera bila daljnja preprodaja droge, već je drogu nabavio isključivo za osobnu uporabu, što sud prvog stupnja opravdano nije prihvatio.

Promašene su i tvrdnje u žalbi da je optuženik platio 20 grama heroina, a da nije izjavio da je baš toliku količinu heroina kupio, kod obrane optuženika u kojoj pojašnjava da prilikom kupnje drogu nije vagao, no, po iskustvu je ocijenio da droge toliko ima.

U pogledu navoda žalbe, da je optuženiku osam grama heroina dovoljno za svega osam dana, a kokain da je optuženik koristio za "spuštanje" s heroina, da bi mogao spavati, valja navesti da ti navodi nisu prihvatljivi uz iskaz dr. B.Š., voditelja Centra za odvikavanje i liječenje narkomana koji je istakao da nije čuo niti zna iz prakse da se kokain uzima radi neutralizacije heroina.

Nije osnovana ni tvrdnja žalitelja da je droga bila namijenjena isključivo za vlastitu uporabu. Naime, sud prvog stupnja ispravno je zaključio da je optuženik drogu kupio i držao radi prodaje, a što proizlazi iz usporedbe kupljene količine droge 12. listopada 1997. godine (20 grama ukupno) i pronađene količine kod njega 16. listopada 1997. godine (ukupno 8,39 grama), pa kada bi optuženik dnevno konzumirao i cijeli jedan gram, još uvijek nedostaje droge najmanje šest grama, koji manjak optuženik nije uspio logično opravdati, pa nema nikakve sumnje da je ispravan zaključak suda prvog stupnja da je optuženik drogu kupovao i držao radi prodaje a ne samo za vlastitu uporabu, kako u svojoj obrani neprihvatljivo iznosi.

Tvrdnja žalbe da je optuženik kupio veću količinu droge radi toga što je htio stvoriti "rezervu" jer zbog naravi svoga posla, zbog višednevnog boravka na brodu, ne može uvijek doći do droge, također nije prihvatljiva, kad se uzme u obzir što je naprijed navedeno, jer da je tome tako onda bi kod optuženika bila pronađena cijela količina droge koja predstavlja razliku između one količine koju je optuženik kupio i one koju je od 12. do 16. listopada 1997. godine mogao konzumirati.

Povredu kaznenog zakona žalitelj vidi u tome što optuženik nije osuđen po blažem kaznenom zakonu, samo za posjedovanje opojne droge, pored naprijed navedenog i utvrđenog, ovaj žalbeni osnov također nije prihvatljiv.

Zbog iznesenih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Na žalbu opt. M.Đ. (osim zbog odluke o kazni)

Toč. 3. i 4. izreke pobijane presude

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žalitelj vidi u tome što je kod kaznenog djela iz toč. 3. izreka presude proturječna razlozima, a za oba kaznena djela (toč. 3. i 4.) nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Proturječnost izreke presude i njenim razlozima žalitelj obrazlaže činjenicama da u izreci presude sud prvog stupnja navodi da je namjera optuženika bila da tri krivotvorene novčanice proda, odnosno pokuša prodati, u čemu je bio osuječen po djelatnicima policije, dok se u razlozima presude (str. 23 i 24) iznose samo razlozi za provjeru novčanica u agenciji C., a ne i za prodaju, odnosno pokušaj prodaje sve tri novčanice, što nije prihvatljivo, jer sud prvog stupnja u nastavku obrazlaže da u ovakvu obranu optuženika ne vjeruje, da je optuženik imao namjeru samo provjeriti ispravnost novčanica, optuženik je znao da su novčanice krivotvorene, sve tri novčanice od 100 američkih dolara imale su isti serijski broj, a u agenciji C. odlazi radi toga što tamo pozna zaposlene, pa vjeruje da ukoliko i otkriju da se radi o krivotvorenim novčanicama da ga neće prijaviti, pa o nikakvim proturječnostima između razloga presude i izreke ne može biti ni govora.

Daljnji prigovori odnose se ustvari na pogrešno utvrđeno činjenično stanje iako ih žalitelj pogrešno svrstava pod bitne povrede odredaba kaznenog postupka, a što se čini u nastavku žalbe miješajući ova dva žalbena razloga. Naime, žalitelj smatra da u tijeku postupka nije dokazana namjera prodaje tri krivotvorene novčanice od strane optuženika, što se ne može prihvatiti, kod izvedenih dokaza, prvenstveno obrane samog optuženika koji u istrazi navodi da je odmah vidio da je deset novčanica od 100 dolara krivotvoreno i to loši falsifikat sa istim serijskim brojevima, a iz obrane opt. M.K. proizlazi da je opt. Đ. uzeo iz njenog novčanika tri novčanice rekavši da ide platiti režije, što je ona vidjela, pa u tome nije uspio jer je od policije osujećen, na koji način je ostvario sva bitna obilježja kaznenog djela pokušaja stavljanja lažnog novca u opticaj, kako je ispravno utvrđeno prvostupanjskom presudom, a žalbom nije ni najmanje dovedeno u sumnju.

U pogledu navoda žalbe (toč. 4.) da je optuženik slučajno pronašao 99 tableta "Artame" od 5 miligrama u originalnom pakovanju čiji je rok trajanja protekao, a zaključak suda o tobožnjoj namjeri prodaje predstavlja špekulaciju, valja istaći da nisu prihvatljivi. Naime, iz provedenih dokaza proizlazi da navedene tablete predstavljaju drogu, a što se tiče proteka roka trajanja vještak je naveo da je pregledao tablete i ambalažu a da sam rok trajanja znači vrijeme do kojeg proizvođač lijeka odgovara za njegu ispravnost, no, inače, tablete se mogu neko vrijeme upotrebljavati i nakon proteka toga roka, dok prema vanjskom izgledu tablete djeluju ispravno pa sam protek trajanja, koji je označen na ambalaži, nije relevantan za opstojnost ovog kaznenog djela. Nadalje, valja istaći i to da je prvostupanjski sud opravdano zaključio da je namjera optuženika bila da navedene tablete proda, a taj svoj zaključak sud bazira na broju pronađenih tableta, činjenici da je tablete zbog proteka roka trajanja trebalo brzo iskoristiti, te izjavi optuženika da bi mu one mogle trajati oko godinu dana, pa je teško povjerovati da bi toliko vrijeme tablete držao isključivo radi vlastite uporabe.

Radi navedenog neprihvatljiva je tvrdnja žalbe da bi se u konkretnom slučaju moglo eventualno raditi o kaznenom djelu iz čl. 196. st. 1. OKZRH.

Zbog iznesenih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Na žalbu opt. M.K. (osim zbog odluke o kazni)

Toč. 3. i 5. izreke pobijane presude

Bitnu povredu odredaba kaznenog postupka žaliteljica vidi u tome što je izreka prvostupanjske presude (pod toč. 3.) proturječna njenim razlozima, a proturječnost se sastoji u tome što je po prvostupanjskom sudu nađeno odnosno utvrđeno da je optuženica dala opt. M.Đ. tri krivotvorene novčanice u apoenima od po 100 američkih dolara i to radi toga da ih zamijeni za kune, dok se u obrazloženju presude navodi da je optuženik Đ. uzeo sam tri krivotvorene novčanice u namjeri da ih promijeni i plati dug. Međutim, iako ova razlika izreke presude i dijela obrazloženja uistinu postoji, ne radi se o bitnoj povredi na koju se žalitelj poziva. Naime, opt. M.K. stavljeno je na teret samo pribavljanje lažnog novca u namjeri da ga stavi u opticaj kao pravi, kao što je vidljivo iz pravnog opisa izreke pobijane presude, a ne i stavljanje lažnog novca u opticaj kao pravi, pa činjenica da li je optuženica tri novčanice predala opt. Đ. ili ih je on sam iz njenog novčanika uzeo potpuno je nebitna, jer prilikom uzimanja novca od opt. J. optuženica je imala namjeru da ga stavi u opticaj, što je i sama priznala, sa tim novcem je namjeravala platiti režije za stan koje je dulje vrijeme dugovala.

Potpuno je jasno da je optuženica znala da se radi o krivotvorenom novcu, što proizlazi iz svih provedenih dokaza, a i obrane opt. J. koji joj je napomenuo da taj novac ne troši "ako joj nije o glavi", a za kupnju mobitela koji je naručio od optužene J. je dao 1.000 DEM koje su bile ispravne i za koje je kasnije mobitel i kupljen.

Što se tiče kaznenog djela pod toč. 5. žaliteljica navodi da u tijeku postupka nije utvrđeno da bi se radilo o kaznenom djelu iz čl. 196. st. 2. OKZRH, jer opojnu drogu nije držala radi prodaje, već bi se moglo raditi jedino o kaznenom djelu posjedovanja opojne droge.

Opravdano sud prvog stupnja otklanja ove tvrdnje žaliteljice, koje ustvari predstavljaju ponavljanje njene obrane s glavne rasprave. Optuženica je sama izjavila da uživa isključivo marihuanu, a ne i heroin, u tijeku istražnog postupka, kasnije, na glavnoj raspravi, taj dio obrane je promijenila, a što je sud prvog stupnja opravdano odbacio. Naime, na te okolnosti saslušan je i liječnik vještak dr. B.Š. koji je naveo da je optuženica uzimala droge kako to navodi na glavnoj raspravi, i to drogu heroin, kod nje bi se stvorila ovisnost, međutim, ta ovisnost nije konstatirana, pa se optuženica može tretirati samo kao "kušač" a što upućuje na daljnji zaključak da nije bila konzument teških droga, u konkretnom slučaju heroina, a kako marihuana ne stvara ovisnost vještak je zaključio da je optuženica isključivo koristila marihuanu. Radi iznesenog, a i zbog činjenice da je kod optuženice pronađeno jedan paketić od 1,37 grama heroina te jedna vrećica od 0,20 grama heroina, upućuje jedino na zaključak da je optuženica heroin držala radi prodaje, kako je to opravdano zaključio sud prvog stupnja, a ne radi vlastite uporabe.

Radi iznesenog neosnovana je žalba optuženice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Na žalbu opt. D.A. (osim zbog odluke o kazni)

Optuženik pobija prvostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a iz obrazloženja žalbe se razabire da se presuda pobija u dva pravca, prvi se sastoji u tome da žalitelj osporava saznanje da je novac koji je preuzeo, 20.000 američkih dolara, bio krivotvoren, a drugi da za kazneno djelo pomaganja u krivotvorenju novca "pomagač mora biti svjestan obilježja bića kaznenog djela koje ostvaruje učinilac odnosno koje sačinjavaju biće kaznenog djela, on mora biti svjestan onih obilježja kojih mora biti svjestan i učinilac kaznenog djela kad postupa s umišljajem", a kako to nije utvrđeno, kad se analiziraju svi izvedeni dokazi, onda u najnepovoljnijom varijanti, po mišljenju žalitelja, mogao je biti odgovoran za kazneno djelo iz čl. 274. st. 3. Kaznenog zakona.

Optuženik je u tijeku postupka sam izjavio da mu je novac bio čudnovat, a ranije se bavio preprodajom valute (pa je opravdano prvostupanjski sud zaključio da mu je poznato kako prava valuta izgleda), za svoju uslugu čuvanja novca obećan mu je jedan "zubić" što u žargonu znači 100 DEM, pa je sud prvog stupnja potpuno opravdano zaključio da je optuženik znao da se radi o krivotvorenom novcu, a pogotovo kad se uzme u obzir način kako mu je novac predan, te činjenicu da mu je za čuvanje novca obećan iznos od 100 DEM, što sigurno nitko ne bi dao da se radi o pravom novcu koji se može čuvati na potpuno legalan način u banci, bez ikakvih troškova.

Na kraju žalbe optuženik ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 8. ZKP jer je sud svoju odluku temeljio na vještačenju koje je provedeno neformalno po djelatnicima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Hrvatske, Centra za kriminalističko ispitivanje i vještačenje bez pismene naredbe suda, a mandat za vještačenje vještaka može dati samo sud.

U presudi suda prvog stupnja je navedeno da je vještačenjem na nesumnjiv način utvrđeno da se radi o krivotvorenim novčanicama američkih dolara osrednjeg tipa. Prema odredbi čl. 145. st. 2. ZKP djelatnici policije mogu i sami u predkrivičnom postupku po svojoj inicijativi, kad su ispunjeni zakonski uvjeti, a u konkretnom slučaju oni su bili ispunjeni, za njihovu informaciju, izvršiti potrebna vještačenja radi pravilne orijentacije sakupljanja obavještenja koja su od značaja za pokretanje kaznenog postupka. Dakle, izvršeno vještačenje u pogledu ispravnosti pronađenih 20.000 američkih dolara kod optuženika, i to kada su okolnosti zahtijevale hitno postupanje, i ispitivanje da li se radi o krivotvorenom novcu ili ne, ima značaj punovažne istražne radnje na kojoj nije zabranjeno da se zasniva presuda.

Prema tome, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se žalitelj poziva, a činjenično stanje je po prvostupanjskom sudu pravilno utvrđeno pa je žalba optuženika i u tome pravcu neutemeljena.

Na žalbu opt. J.K. (osim zbog odluke o kazni)

Opt. J.K. nije u pravu kad ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP/93.

Optuženik smatra da je izreka presude nerazumljiva jer nije jasno da li mu se stavlja na teret pomagačka radnja u odnosu na samu kupnju krivotvorenog novca ili u odnosu na davanje toga lažnog novca opt. K.

No, u izreci presude jasno je vidljivo da optuženik pomaže opt. S.J. na način da novac najprije skriva sam, a zatim traži od opt. A. da novac uzme i čuva kod sebe, na što je A. i pristao za iznos od 100 DEM, pa se o nikakvom nerazumijevanju izreke presude ne može raditi, kako to žalitelj pogrešno tvrdi.

Daljnji prigovor optuženika odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, a sastoji se u tome da, po mišljenju žalitelja, radnja koju je on poduzeo ne predstavlja radnju pomaganja u počinjenju kaznenog djela krivotvorenja novca, već bi se njegove radnje mogle jedino kvalificirati kao prikrivanje, uz uvjet da je znao da se radi o krivotvorenim novčanicama, a u čemu žalitelj ujedno vidi i povredu kaznenog zakona.

Iz iskaza opt. J., te ponašanja opt. K. i opt. A. potpuno je jasno da su svi optuženici znali da se radi o krivotvorenom novcu, a na što posebno upućuje činjenica da je optuženik kao nagradu za čuvanje novca trebao dobiti 100 DEM (jedan "zubić").

Nadalje, neutemeljen je prigovor žalitelja kada navodi da u ponašanju optuženika nema elemenata kaznenog djela pomaganja u krivotvorenju novca, već da bi se eventualno moglo raditi o kaznenom djelu prikrivanja iz čl. 144. KZRH. Naime, optuženik sakriva novčanice (sam i po opt. A.), da bi omogućio njihovu daljnju distribuciju i ostvarenje djela po opt. S.J., koje je spriječeno oduzimanjem novca od strane policije, a što predstavlja pomagačke radnje u smislu čl. 22. OKZRH kako je ispravno navedeno u prvostupanjskoj presudi.

Zbog iznesenog neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona.

Na žalbu državnog odvjetnika, opt. S.J., opt. M.Đ., opt. M.K., opt. D.A. i opt. J.K. zbog odluke o kaznenoj sankciji

Državni odvjetnik pobija prvostupanjsku presudu, u odnosu na sve optuženike, zbog odluke o kaznenoj sankciji navodeći da je prvostupanjski sud izgubio iz vida da se u konkretnom slučaju radi o trgovini lažnim novcem i trgovini opojnim drogama isključivo radi stjecanja lake i brze zarade, te da su štetne posljedice, osobito za upotrebe opojnih droga nesagledive, a što nije došlo dovoljno do izražaja prilikom odmjeravanja visina kazni, pa predlaže, da se pobijana presuda preinači, te uzimajući u obzir navedeno, a i pobude i motive zbog kojih su djela počinjena, da se svim optuženicima izreknu strože kazne zatvora.

Sud drugog stupnja smatra da žalba državnog odvjetnika nije osnovana, a da sud prvog stupnja nije precijenio olakotne okolnosti, a niti je potcijenio društvenu opasnost kaznenih djela i motive iz kojih su kaznena djela optuženici počinili.

Opt. S.J. u svojoj žalbi navodi da su odmjerene pojedinačne kazne, a i jedinstvena kazna neosnovane i prestroge, a rezultat su neuvažavanja utvrđenih olakotnih okolnosti, premda sud ne priznaje da nije našao niti jednu otegotnu okolnost na njegovoj strani, nije došla do izražaja činjenica da je optuženik do sada neosuđivan, da je obiteljski čovjek, da egzistenciju ostvaruje legalnom zaradom, da je bio smanjeno ubrojiv, da je kazneno djelo počinio u stanju bolesne ovisnosti o drogama, te da se korektno držao na sudu, a po mišljenju žalitelja očekivana svrha bi se mogla ostvariti i izricanjem bitno manje odgovarajuće kazne.

Sud drugog stupnja smatra da optuženik sa pravom ukazuje na navedene olakotne okolnosti, koje su kod optuženika mnogobrojne, a i na činjenicu da je optuženik otac dvoje malodobne djece, starosti šest i pol i dvije godine, pa uzimajući to u obzir za kazneno djelo pod toč. 1. uzeo mu je kao utvrđenu kaznu zatvora po sudu prvog stupnja u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo pod toč. 2. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, te mu izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine ocijenjujući da će se ovako izrečenom kaznom ostvariti očekivana svrha.

Opt. M.Đ. u uvodu žalbe naznačava žalbeni osnov zbog odluke o kazni, ali ga u obrazloženju žalbe posebno ne obrazlaže navodeći jedino to da smatra da ako njegova kaznena odgovornost postoji da je ona minimalna te da do sada nije osuđivan, dok suprotno tome državni odvjetnik smatra da su ovom optuženiku izrečene preblage pojedinačne i jedinstvena kazna, a sud drugog stupnja, prihvaćajući i ocjenu i razloge suda prvog stupnja kojom se rukovodio pri utvrđivanju pojedinačnih kazni i to za kazneno djelo pod toč. 1. kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci a za kazneno djelo pod toč. 2. kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci te jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca koja kazna je po ocjeni ovog suda drugog stupnja pravilna i zakonita.

Opt. M.K. uz žalbu zbog odluke o kazni navodi da su joj pojedinačne kazne prestrogo utvrđene kao i jedinstvena kazna, te da sud nije dovoljno uzeo u obzir olakotne okolnosti koje postoje na njenoj strani a posebice obiteljsku tragediju koja ju je zadesila.

Državni odvjetnik, suprotno tvrdnji žaliteljice, smatra da joj je izrečena preblaga kazna, a sud drugog stupnja, prihvaća razloge kojima se rukovodio sud prvog stupnja kada je opt. M.K. za kazneno djelo pod toč. 3. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci a za kazneno djelo pod toč. 5. kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci te joj izrekao jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca kojom kaznom će se i po ocjeni ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja ostvariti svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja kaznenih sankcija.

Opt. D.A., žaleći se zbog odluke o kazni navodi da je odluka o kazni pogrešna, da kaznena odgovornost optuženika nije utvrđena, te da je optuženik imao potpuno sporednu ulogu, namjera mu je bila jedino da učini uslugu svome prijatelju.

Opt. J.K. žali se zbog odluke o kazni, ali taj žalbeni osnov posebno ne obrazlaže, smatra jedino da bi se njegovo ponašanje moglo kvalificirati kao kazneno djelo prikrivanja, a da bi ga zbog utuženog djela trebalo osloboditi pa je svaka kazna suvišna i nezakonita.

Sud drugog stupnja, uzimajući u obzir olakotne i otegotne okolnosti koje je cijenio sud prvog stupnja za opt. D.A. i opt. J.K., te posebno cijeneći okolnost da je kazneno djelo ostvareno pomaganjem, kada sam zakon predviđa mogućnost blažeg kažnjavanja, pa je optuženicima izrečena kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca svakom, kojom kaznom će se po mišljenju ovog Vrhovnog suda, kao suda drugog stupnja, ostvariti svrha kažnjavanja i opća svrha izricanja kaznenih sankcija.

U izrečene kazne optuženicima je uračunato, na zakonit način, vrijeme provedeno u pritvoru.

Nije osnovana ni žalba opt. M.Đ. i opt. M.K., zbog odluke o troškovima kaznenog postupka, jer su isti pravilno odmjereni i dosuđeni, a visina tih troškova nije takva da bi njihovim plaćanjem bilo dovedeno u pitanje uzdržavanje optuženika i osoba koje su dužni uzdržavati, jer opt. M.Đ., kao što je sam izjavio, povremeno radi te ostvaruje određeni prihod kao i M.K. koja je također izjavila da nema stalno zaposlenje ali povremeno radi kao konobarica sa mjesečnom plaćom od oko 2.000,00 kn.

Sud prvog stupnja je ispravno i zakonito postupio kada je opt. S.J. i opt. M.Đ. izrekao sigurnosnu mjeru obaveznog liječenja narkomana i čl. 60. OKZRH, jer za njeno izricanje postoje svi potrebni uvjeti, kako je to izloženo u obrazloženju pobijane presude (str. 34 i 35).

Iako su neosnovane žalbe opt. S.J. i opt. M.Đ. zbog izricanja sigurnosne mjere obaveznog liječenja narkomana, međutim, s obzirom da je u međuvremenu stupio na snagu Kazneni zakon ("Narodne novine", broj 110/97), koji je za optuženike blaži u odnosu na raniju sigurnosnu mjeru, sud je povodom žalbi optuženika preinačio pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, kao u izreci ove presude, budući po novom zakonu ta sigurnosna mjera može trajati najdulje do prestanka izvršenja kazne zatvora, a u svakom slučaju ne dulje od tri godine.

Slijedom iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci, a temeljem čl. 390. st. 1. čl. 387. ZKP/97.

U Zagrebu, 10. ožujka 1999. godine.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja, v.r.

mr. Branko Zmajević, v.r.