Rev-3313/1999-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-3313/1999-3

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Borisa Guttmanna kao predsjednika vijeća, te Stanka Hautza, Ivana Mikšića, Petra Milasa i Ivke Zlokić kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. V. iz P., zastupanog po punomoćniku Đ. Č., odvjetniku u P., protiv tuženice D. V., vulkanizera iz P., zastupane po L. P.-J., odvjetnici u P., radi poništenja odluke o prestanku radnog odnosa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Puli od 1. lipnja 1999. godine br. Gž-1019/99, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli od 7. prosinca 1998. godine br. P- 1382/98, u sjednici održanoj dana 2. veljače 2000. godine,

p r e s u d i o j e :

Odbija se revizija kao neosnovana.

Obrazloženje

Presudom suda prvog stupnja odbijen je zahtjev tužitelja kojim se traži poništenje odluke tuženice o njegovom prestanku radnog odnosa i isplata plaće za vrijeme od 18. srpnja 1999. godine pa do dana kada je tužitelj umirovljen. Istom presudom tužitelj je obvezan naknaditi tužiteljici parnične troškove u iznosu od 2.027,00 kn.

Presudom suda drugog stupnja potvrđena je prvostupanjska presuda.

Protiv presude suda drugog stupnja reviziju je izjavio tužitelj, a zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizija bude prihvaćena i pobijana presuda ukinuta, te predmet vraćen na ponovno suđenje, ili da presuda bude preinačena i tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti.

Odgovor na reviziju nije podnesen, a Državni odvjetnik Republike Hrvatske o reviziji se nije izjasnio.

Revizija nije osnovana.

Predmet spora u ovoj parnici predstavlja zahtjev tužitelja za poništenje kao nezakonite odluke tuženice od 25. VII. 1992. godine kojom je odlučeno da tužitelju, kao zaposleniku tuženice, u njezinoj vulkanizerskoj radnji u P., prestaje radni odnos bez njegove suglasnosti zbog nedolaska na posao pet radnih dana uzastopce, kumuliran sa zahtjevom za naknadu plaće za razdoblje od 18. VII. 1992. godine do dana umirovljena.

U postupku je utvrđeno da se tužitelj nalazio na bolovanju do 17. VII. 1992. godine, da je dana 18.

VII. 1992. došao u radionicu kod tuženice te tražio od iste da ga rasporedi na lakše poslove budući je rješenjem Republičkog fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja radnika Hrvatske, Područna služba u P. od 17. VI. 1992. godine utvrđeno da je zbog bolesti kod njega nastupila neposredna opasnost od nastanka invalidnosti i priznato mu pravo na raspoređivanje na druge poslove koji odgovaraju njegovoj stručnoj spremi, te da nakon što je tužiteljica izričito dala do znala da to ne želi i neće učiniti, tužitelj više nije dolazio na posao i da je navedeno rješenje Mirovinskog fonda postalo konačno 17. listopada 1992. godine.

Slijedom tih činjeničnih utvrđenja sudovi su osnovano zaključili da je tužiteljev izostanak s posla, nakon što ga je tuženica odbila rasporediti na lakše poslove, neopravdan jer je tuženica bila dužna postupiti prema rješenju kojim je ta njezina obveza utvrđena tek nakon konačnosti rješenja, dakle poslije 17. listopada 1992. godine, pa je tužitelj do tada bio dužan dolaziti na posao i obavljati poslove radnog mjesta na koje je bio raspoređen. Stoga su sudovi materijalno pravo pravilno primijenili kada su zbog postojanja uvjeta iz čl. 75. st. 3. Zakona o osnovnim pravima iz radnog odnosa - ZOPRO ("Narodne novine", br. 34/91) - neopravdanog izostanka s posla više od pet radnih dana uzastopce, ocijenili zakonitom ovdje pobijanu odluku tuženice o prestanku radnog odnosa tužitelju.

Revizijskom tvrdnjom da su sudovi pogrešno utvrdili da tužitelj nije dolazio na posao zbog toga što ga je tuženica odbila rasporediti na druge poslove u skladu s rješenjem Mirovinskog fonda, već da ga je tuženica odbila primiti na obavljanje bilo kakvih poslova, u biti se prigovara pravilnosti utvrđenja činjeničnog stanja, a što ne može biti predmet revizijskog ispitivanja, jer se, sukladno odredbi iz čl. 385. st. 3. Zakona o parničnom postupku - ZPP ("Narodne novine", br. 53/91 i dr.) revizija ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

U reviziji se neosnovano i proizvoljno ističe da suprotno utvrđenju suda iz izvedenih dokaza - iskaza stranaka i pisma tužiteljice proizlazi da je tužiteljica odbila primiti tuženika na posao, a ne da ga je odbila rasporediti na druge odgovarajuće poslove, čime se opisno ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP.

Da razlog tužiteljevog nedolaska na posao leži samo u činjenici što je tuženica odbila postupiti po rješenju Mirovinskog fonda nedvojbeno proizlazi iz iskaza samog tužitelja u kojem on navodi da se je javio tuženici radi rasporeda na lakše poslove, a i iz navoda tužbe da se po zaključenju bolovanja tužitelj javio poslodavcu te da je po poslodavcu odbijen "glede raspoređivanja na određene poslove sa raznim pogrdama".

Prema tome o rečenoj odlučnoj činjenici ne postoji proturječje između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika, pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP, a nije ostvarena niti bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 10. ZPP na koju, sukladno odredbi iz čl. 386. ZPP, revizijski sud pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom navedenog proizlazi da revizijski razlozi nisu ostvareni, pa je na temelju odredbe iz čl. 393. ZPP revizija odbijena kao neosnovana.

U zagrebu, 2. veljače 2000. godine

Predsjednik vijeća:

Boris Guttmann v.r.