Gž-4651/2010-2 · Županijski sud u Rijeci



Poslovni broj 8 Gž-1699/2009-

8 Gž-4651/2010-

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković, kao predsjednika vijeća te Vesne Rist, kao suca izvjestitelja i Ksenije Dimec, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKE HRVATSKE zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Rijeci, Građansko upravni odjel, protiv tuženika 1. TRANZIT d.o.o. Rijeka, Preluk bb, zastupanog po punomoćnici Nataši Petančić, odvjetnici iz Rijeke, 2. "HOPLIT" d.o.o. Rijeka, Krešimirova 12 i 3. LS (vlasnika ugostiteljskog objekta "Skala"), Matulji, Male Mune 88, zastupanog po punomoćniku Đorđi Perkoviću, odvjetniku iz Rijeke, radi predaje u posjed i isplate, rješavajući žalbe 1. i 3. tuženika, izjavljene protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj P-4465/05-36 od 23. rujna 2008. godine i presude poslovni broj P-4465/05 od 02. ožujka 2010. godine, na sjednici vijeća održanoj 13. lipnja 2013. godine,

p r e s u d i o j e

Odbijaju se žalbe prvotuženika i trećetuženika (Tranzit d.o.o. Rijeka i LS) kao neosnovane te se p o t v r đ u j e djelomična presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-4465/05 od 23. rujna 2008. godine u točki I. i III. izreke.

Odbija se žalba prvotuženika (Tranzit d.o.o. Rijeka) kao neosnovana te se

p o t v r đ u j e presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br. P-4465/05 od 02. ožujka 2010. godine u točki I. izreke.

r i j e š i o j e

Prihvaća se žalba trećetuženika LS te se u k i d a presuda Općinskog suda u Rijeci posl.br.P-4465/05 od 2. ožujka 2010. godine u točki III. izreke i rješenje posl.br.P-4465/05 od 2. ožujka 2010. godine, a predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Prvostupanjskom djelomičnom presudom od 23. rujna 2008. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je prvotuženik Tranzit d.o.o. Rijeka obvezan tužitelju predati u posjed nekretninu kat. čest. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (u naravi autokamp Preluk), drugotuženik Hoplit d.o.o. Viškovo kat. česticu [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (ugostiteljski objekt "Plaža"), a trećetuženik LS kat. čest. [katastarska čestica] zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] (ugostiteljski objekt "Skala"), sve ovo u roku od 15 dana (točka I., II. i III. izreke).

Prvostupanjskom presudom od 02. ožujka 2010. godine prihvaćen je tužbeni zahtjev tužitelja te je prvotuženik Tranzit d.o.o. obvezan tužitelju isplatiti 197.095,28 kn uz zakonsku zateznu kamatu, drugotuženik Hoplit d.o.o. Viškovo 70.650,99 kn uz zakonsku zateznu kamatu i trećetuženik LS 149.868,06 kn uz zakonsku zateznu kamatu (točka I., II. i III. izreke) svi uz obvezu plaćanja troškova parničnog postupka od 46.537,50 kn, dok je tužitelj odbijen s preostalim zahtjevom u odnosu na trećetuženika za 3.000,00 kn (točka IV. izreke).

Rješenjem, sadržanim u prethodno citiranoj prvostupanjskoj presudi, odbačen je prigovor trećetuženika VS radi prebijanja (266.793,36 kn uz zakonsku zateznu kamatu).

Protiv citiranih prvostupanjskih presuda žalbu podnose prvotuženik Tranzit d.o.o. Rijeka i trećetuženik LS time da žalbe podnose iz svih žalbenih razloga čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08; ZPP) predlažući da se prvostupanjske presude preinače ili ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Žalba prvotuženika je neosnovana, a žalba trećetuženika je dijelomično osnovana.

Iz zemljišnoknjižnih izvadaka (priloženih u spisu) prvostupanjski sud utvrđuje da su nekretnine – katastarske čestice [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisane kao pomorsko dobro uz zabilježbu da zemljište nije procijenjeno i uneseno u vlasništvo kao kapital društva vlasnika (u listu B), a provedenim vještačenjem po sudskom vještaku dipl.ing. geod. HS utvrđuje da sporne nekretnine predstavljaju autokamp, restoran s popratnim sadržajem i montažni objekt s natkrivenom terasom u posjedu kojih nekretnina su tuženi. Imajući u vidu opisana utvrđenja prvostupanjski sud primjenom čl. 3., čl. 5., čl. 6., čl. 7., čl. 8. i čl. 10. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("NN" 158/03), vezano za čl. 161. st. 1. i čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "(NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 u nastavku teksta ZV) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na predaju u posjed spornih nekretnina obzirom na utvrđen status istih, odnosno da se radi o pomorskom dobru u odnosu na koje se ne može stjecati pravo vlasništva niti druga stvarna prava, a koje nekretnine posjeduju tuženi bez pravne osnove, odnosno bez odluke o koncesiji ili koncesijskog odobrenja. Odlučujući na opisani način prvostupanjski sud isključuje osnovanost prigovora nedostatka aktivne i pasivne legitimacije budući da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje predmetne tužbe u okviru prava uređenih odredbama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, a tuženi su pasivno legitimirani jer su u posjedu spornih nekretnina, pri čemu prvostupanjski sud prosuđuje irelevantnim postojanje ugovora o zakupu i podzakupu, sklopljenog između Trgovačko Opatija d.d. Opatija i prvotuženika te trećetuženika.

U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na isplatu prvostupanjski sud primjenom čl. 219. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 u nastavku teksta: ZOO/91) prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja obvezujući tužene da tužitelju isplate naknadu koristi koju su imali od uporabe navedenih nekretnina, time da je visina tužbenog zahtjeva utvrđena sukladno Uredbama o postupku davanja koncesije na pomorskom dobru ("NN" 23/04 i 111/04) te Pravilniku o proglašenju i razvrstavanju turističkih mjesta u razrede ("NN" 75/94). Što se tiče istaknutog prigovora radi prebijanja trećetuženika (266.793,36 kn uz zakonske zatezne kamate) prvostupanjski sud odbacuje takav prigovor primjenom čl. 186.a. ZPP-a jer se trećetuženik nije tužitelju obratio sa zahtjevom za mirno rješenje spora. Odluku o obvezi isplate zakonske zatezne kamate prvostupanjski sud temelji na čl. 277. st. 1. ZOO/91, odnosno čl. 29. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("NN" 35/05 i 41/08; ZOO/05), a odluku o troškovima parničnog postupka na čl. 154. i 155. ZPP-a.

Neosnovani su žalbeni razlozi prvo i trećetuženika u kojima navode da je prvostupanjski sud donošenjem presuda počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer su takvi žalbeni razlozi suprotni sadržaju obrazloženja presuda u kojima je prvostupanjski sud naveo sve relevantne činjenice i pravne zaključke.

Neosnovan je žalbeni razlog prvotuženika da je prvostupanjski sud donošenjem djelomične presude počinio i relativno bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, vezano za čl. 8. ZPP-a, jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja cijenio svaki proveden dokaz posebno te sve provedene dokaze u njihovoj cjelovitosti.

Neosnovan je i žalbeni razlog trećetuženika da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 5. ZPP-a. Citirana zakonska odredba propisuje postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka ako je protivno odredbama ovog zakona donesena presuda na temelju priznanja, presuda na temelju odricanja, presuda zbog ogluhe, presuda zbog izostanka ili presuda bez održavanja rasprave. Kako u predmetnom postupku prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva nije donio niti jednu od navedenih vrsta presuda to je opisani žalbeni razlog trećetuženika neosnovan.

Isto tako neosnovan je i daljnji žalbeni razlog trećetuženika u kojem navodi da nije bilo uvjeta za donošenje djelomične presude. Odredbom čl. 329. st. 1. i 2. ZPP-a propisane su pretpostavke za donošenje djelomične presude ako su na temelju raspravljanja sazreli za konačnu odluku samo neki od više tužbenih zahtjeva. Budući da je tužitelj tužbenim zahtjevom tražio predaju u posjed spornih nekretnina te naknadu za korištenje spornih nekretnina, prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 329. st. 1. ZPP-a donosi djelomičnu presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji se odnosi na predaju u posjed spornih nekretnina obzirom da je u odnosu na ovaj tužbeni zahtjev utvrdio sve relevantne činjenice te je mogao odlučiti o istom.

Osporavajući pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na prihvaćen tužbeni zahtjev na predaju u posjed spornih nekretnina prvotuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud odluku o tom tužbenom zahtjevu donosi isključivo na utvrđenom statusu spornih nekretnina, a ne na ugovoru o zakupu i ugovoru o podzakupu u odnosu na koje ugovore da pogrešno prosuđuje da su irelevantni za rješenje predmetnog spora, a osim toga da prvostupanjski sud provedenim dokaznim postupkom nije utvrdio tko se nalazi u posjedu spornih nekretnina. Trećetuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud pogrešno odbija prigovor promašene pasivne legitimacije pri čemu navodi da nije u nikakvom pravnom odnosu s tužiteljem već s prvotuženikom temeljem sklopljenog ugovora o podzakupu.

U odnosu na prigovore nedostatka aktivne i pasivne legitimacije prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava odbija ove prigovore i to obzirom na utvrđen status spornih nekretnina (pomorsko dobro) te obzirom na utvrđenje da su prvo i trećetuženik u posjedu spornih nekretnina bez valjane pravne osnove.

Što se tiče žalbenog razloga prvotuženika vezanog za činjenicu da nije u posjedu spornih nekretnina takav žalbeni razlog je proturječan provedenom dokaznom postupku jer je upravo prema pokazivanju punomoćnika prvotuženika na provedenom uviđaju na licu mjesta i uz prisutnost sudskog vještaka geodetske struke utvrđen posjed spornih nekretnina od strane prvotuženika, pa opisana utvrđenja posjeda prvotuženika (i trećetuženika) potvrđuju neosnovanost prigovora nedostatka pasivne legitimacije.

Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja prvostupanjski sud također pravilno odbija. Vezano za opisani žalbeni razlog ističe se da se prema čl. 5. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (važećem u vrijeme donošenja prvostupanjske presude) na pomorskom dobru ne može stjecati pravo vlasništva ni druga stvarna prava po bilo kojoj osnovi, time da se građevine i drugi objekti na pomorskom dobru smatraju pripadnošću pomorskog dobra. Odredbom čl. 3. i čl. 10. citiranog zakona propisano je da je pomorsko dobro opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku (tužitelja), da ima njezinu osobitu zaštitu, da se isto upotrebljava ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim zakonom, a da pomorskim dobrom upravlja, vodi brigu i zaštitu i odgovara Republika Hrvatska (tužitelj). Odredbama čl. 5., čl. 6., čl. 7. te čl. 16. – čl. 39. citiranog zakona propisan je postupak i način davanja koncesije, odnosno koncesijskog odobrenja za upotrebljavanje / korištenje pomorskog dobra pravnim osobama i fizičkim osobama registriranim za obavljanje obrta, time da prava i obveze na temelju koncesije nastaju sklapanjem ugovora o koncesiji, dok koncesijsko odobrenje izdaje nadležno vijeće za dodjelu koncesijskog odobrenja. Imajući u vidu sve prethodno citirane zakonske odredbe iz istih proizlazi da je tužitelj aktivno legitimiran na podnošenje tužbe kojom traži predaju u posjed spornih nekretnina koje predstavljaju pomorsko dobro, time da je sadržajem čl. 37.a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama ("NN" 141/06) posebno propisano da Republika Hrvatska (tužitelj) može poduzimati sve radnje radi zaštite pomorskog dobra, kao i podnositi tužbe radi utvrđenja pomorskog dobra, naknade štete ili stjecanja bez osnove protiv osoba koje gospodarski koriste (ili su koristile) pomorsko dobro bez koncesije ili koncesijskog odobrenja i time ostvarile određenu korist ili svojim radnjama prouzročile štetu.

U odnosu na žalbene razloge u kojima se ističu činjenice vezane za sklopljen ugovor o zakupu i podzakupu od 01. ožujka 2003. godine, sklopljen između prvo i trećetuženika te Trgovačko Opatija d.d. Opatija, ističe se da sklopljeni ugovori ne mogu isključiti primjenu prethodno citiranih zakonskih odredbi, niti prvo i trećetuženiku daju pravo na posjed i pravo na korištenje pomorskog dobra, budući da je korištenje pomorskog dobra isključivo moguće stjecanjem prava koncesije ili koncesijskog odobrenja.

Vezano za prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži isplatu naknade zbog korištenja pomorskog dobra prvotuženik u žalbi ponovno ističe činjenice vezane za sklopljen ugovor o zakupu i ugovor o podzakupu (01. ožujka 2003. godine) navodeći da prvostupanjski sud zanemaruje da su temeljem tih ugovora tuženi u posjedu spornih nekretnina.

Opisani žalbeni razlozi su neosnovani jer sklopljeni ugovor o zakupu i ugovor o podzakupu isključivo uređuje međusobna prava i obveze ugovornih strana, odnosno prvo i trećetuženika te Trgovačko Opatija d.d. Opatija, time da takvi ugovori ne mogu isključiti pravo tužitelja na isplatu naknade koja se odnosi na korištenje spornih nekretnina (kao pomorskog dobra), a koje korištenje je bez valjane pravne osnove (koncesije ili koncesijskog odobrenja).

U žalbi u odnosu na osnovanost visine tužbenog zahtjeva tužitelja prvotuženik navodi da "budući da prvostupanjski sud nije odlučio o osnovi tuženog zahtjeva da je protivno procesnim pretpostavkama Zakona o parničnom postupku odlučio o visini tužbenog zahtjeva". Odlučujući o opisanom žalbenom razlogu protutuženika ovaj sud je citirao njegov sadržaj žalbe budući da je isti nedorečen i proturječan opisanim utvrđenjima i obrazloženju prvostupanjskog suda jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva na isplatu i osnovanosti visine tužbenog zahtjeva naveo i pravnu osnovu na temelju koje je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja i način utvrđivanja osnovanosti visine tužbenog zahtjeva tužitelja, pa se zbog suvišnosti ponavljanja prvotuženik upućuje na sadržaj obrazloženja prvostupanjske presude.

Trećetuženik u žalbi protiv rješenja prvostupanjskog suda navodi da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava odbacio prigovor radi prebijanja pogrešno primjenjujući čl. 186.a. ZPP-a jer da se ne radi o tužbi već o prigovoru.

Odredbom čl. 186. a. ZPP-a propisano je da je osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske dužna prije podnošenja tužbe obratiti se zahtjevom za mirno rješenje spora nadležnom državnom odvjetništvu jer da će u suprotnom sud odbaciti tužbu protiv Republike Hrvatske podnesene prije donošenja odluke o zahtjevu za mirno rješenje spora. Iz citirane zakonske odredbe proizlazi da podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora (prije podnošenja tužbe) predstavlja procesnu pretpostavku za podnošenje tužbe te da u slučaju nepoštivanja citirane zakonske odredbe nastupa pravna posljedica – odbacivanje tužbe. Trećetuženik disponirajući svojim procesnim pravima tijekom predmetnog postupka nije podnio tužbu protiv tužitelja (RH-a) već je u odnosu na tužbu tužitelja kojom tužitelj traži isplatu određene novčane tražbine podnio prigovor radi prebijanja. Navedeni prigovor predstavlja procesnopravni prigovor o kojem prvostupanjski sud odlučuje samo u granicama tužbenog zahtjeva tužitelja, što znači da trećetuženik nije istaknuo svoje potraživanje u obliku samostalnog tužbenog zahtjeva. Stoga je prvostupanjski sud odlučujući o prigovoru radi prebijanja pogrešno primijenio čl. 186.a. st. 5. ZPP-a na način da je takav prigovor odbacio.

Obzirom na pogrešnu primjenu prethodno citirane zakonske odredbe prihvaćena je žalba trećetuženika te je ukinuto prvostupanjsko rješenje (kojim je odbačen prigovor radi prebijanja) i dio prvostupanjske presude u odnosu na trećetuženika kojom je trećetuženik obvezan tužitelju isplatiti 149.868,06 kn uz zakonsku zateznu kamatu.

Trećetuženik u žalbi osporava i pravilnost primjene materijalnog prava prvostupanjskog suda u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka navodeći da iz odluke nije vidljivo na koji način je prvostupanjski sud utvrdio obvezu plaćanja troškova svih tuženika i visinu troškova parničnog postupka te da prvostupanjski sud ne cijeni različitost visine postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja koji se odnose na isplatu.

Opisani žalbeni razlog je osnovan jer prvostupanjski sud u obrazloženju presude u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka ne navodi relevantne činjenice o primjeni čl. 154. st. 2. ZPP-a, ovo osobito iz razloga jer se radi o više tužbenih zahtjeva tužitelja (predaja u posjed te isplata novčanih tražbina u različitim iznosima u odnosu na svakog tuženika).

U ponovnom će postupku prvostupanjski sud provesti dokazni postupak prema predloženim dokazima tužitelja i trećetuženika, nakon čega će odlučiti o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja u odnosu na trećetuženika (149.868,06 kn uz zakonsku zateznu kamatu) te o prigovoru radi prebijanja (istaknutog po trećetuženiku), kao i o troškovima parničnog postupka.

Slijedom obrazloženog odlučeno je kao u izreci ove presude primjenom čl. 368. st. 1., čl. 370. i čl. 380. t. 3. ZPP-a.

Prvostupanjska djelomična presuda od 23. rujna 2008. godine u točki II. izreke u odnosu na drugotuženika Hoplit d.o.o. Viškovo te prvostupanjska presuda od 02. ožujka 2010. godine u točki II. izreke u odnosu na drugotuženika Hoplit d.o.o. Viškovo i u točki IV. izreke, kao nepobijane, ostaju neizmijenjene.

U Rijeci, 13. lipnja 2013 godine

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Larisa Crnković

OPĆINSKOM SUDU U RIJECI

Vraća vam se spis s pet ( 5 ) istovjetnih primjeraka odluke suda drugog stupnja.