Gzz-122/2004-2 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Gzz 122/04-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Stanka Jesenkovića, kao predsjednika vijeća, te Miljenke Vraničar, mr. Jasne Brežanski, Davorke Lukanović-Ivanišević i Ivke Zlokić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Ž. iz H. K., zastupanog po punomoćniku Ž. S., odvjetniku iz S., protiv tuženika Republike Hrvatske – Ministarstvo unutarnjih poslova, zastupane po Općinskom odvjetništvu, radi isplate, odlučujući o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetnika Republike Hrvatske, protiv presude Županijskog suda u Sisku od 24. travnja 2003. godine, broj: Gž-326/03, kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Sisku od 13. studenoga 2002. godine, broj: P-881/01, u sjednici održanoj dana 08. veljače 2005. godine,

p r e s u d i o j e:

Odbija se zahtjev za zaštitu zakonitosti u odnosu na dio pobijane presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu uvećane plaće za vremensko razdoblje od 01. lipnja 1998. godine pa do 01. rujna 2001. godine – kao neosnovan.

r i j e š i o j e:

Prihvaća se djelomično zahtjev za zaštitu zakonitosti, te se ukidaju presude Županijskog suda u Sisku od 24. travnja 2003. godine, broj: Gž-326/03, i presuda Općinskog suda u Sisku, pod brojem: P-881/01 od 13. studenoga 2002. godine u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu uvećane plaće za vremensko razdoblje od 06. ožujka 1998. godine pa do 01. lipnja 1998. godine i predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

Drugostupanjskom presudom je potvrđena presuda prvostupanjskog suda kojom je odlučeno:

"Tuženica Republika Hrvatska za Ministarstvo unutarnjih poslova dužna je na ime isplate razlike plaće za razdoblje od 06. ožujka 1998. godine pa do 01. rujna 2001. godine isplatiti tužitelju D. Ž. iznos od 61.647,82 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate kako slijedi:

- na iznos od 952,94 kn s kamatom od 15. travnja 1998. godine

- na iznos od 1.207,84 kn s kamatom od 15. lipnja 1998. godine

- na iznos od 1.212,18 kn s kamatom od 15. srpnja 1998. godine

- na iznos od 1.139,50 kn s kamatom od 15. kolovoza 1998. godine

- na iznos od 1.179,32 kn s kamatom od 15. rujna 1998. godine

- na iznos od 1.184,49 kn s kamatom od 15. listopada 1998. godine

- na iznos od 1.179,32 kn s kamatom od 15. studenoga 1998. godine

- na iznos od 1.235,24 kn s kamatom od 15. prosinca 1998. godine

- na iznos od 1.236,48 kn s kamatom od 15. siječnja 1999. godine

- na iznos od 1.456,49 kn s kamatom od 15. veljače 1999. godine

- na iznos od 1.385,57 kn s kamatom od 15. ožujka 1999. godine

- na iznos od 1.466,04 kn s kamatom od 15. travnja 1999. godine

- na iznos od 1.458,85 kn s kamatom od 15. svibnja 1999. godine

- na iznos od 1.458,56 kn s kamatom od 15. lipnja 1999. godine

- na iznos od 1.447,05 kn s kamatom od 15. srpnja 1999. godine

- na iznos od 1.479,11 kn s kamatom od 15. kolovoza 1999. godine

- na iznos od 1.533,47 kn s kamatom od 15. rujna 1999. godine

- na iznos od 1.514,64 kn s kamatom od 15. listopada 1999. godine

- na iznos od 1.514,64 kn s kamatom od 15. studenoga 1999. godine

- na iznos od 1.521,21 kn s kamatom od 15. prosinca 1999. godine

- na iznos od 1.592,17 kn s kamatom od 15. siječnja 2000. godine

- na iznos od 1.598,18 kn s kamatom od 15. veljače 2000. godine

- na iznos od 1.547,50 kn s kamatom od 15. ožujka 2000. godine

- na iznos od 1.605,33 kn s kamatom od 15. travnja 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. svibnja 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. lipnja 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. srpnja 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. kolovoza 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. rujna 2000. godine

- na iznos od 1.605,48 kn s kamatom od 15. listopada 2000. godine

- na iznos od 1.693,24 kn s kamatom od 15. studenoga 2000. godine

- na iznos od 1.613,69 kn s kamatom od 15. prosinca 2000. godine

- na iznos od 1.605,49 kn s kamatom od 15. siječnja 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. veljače 2001. godine

- na iznos od 1.721,26 kn s kamatom od 15. ožujka 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. travnja 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. svibnja 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. lipnja 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. srpnja 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. kolovoza 2001. godine

- na iznos od 1.691,27 kn s kamatom od 15. rujna 2001. godine

- na iznos od 436,22 kn s kamatom od 15. listopada 2001. godine pa sve do konačne isplate, kao i tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 8.242,00 kn." Protiv navedene presude Državni odvjetnik Republike Hrvatske je podigao zahtjev za zaštitu zakonitosti zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da se nižestupanjske presude preinače ili ukinu.

Tužitelj je podnio odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti u kojem predlaže da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev za zaštitu zakonitosti je djelomično osnovan.

Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće uvećane po odredbi čl. 19. Zakona o područjima posebne državne skrbi za vremensko razdoblje od 06. ožujka 1998. pa do 01. rujna 2001. godine.

Nižestupanjski sudovi svoju odluku kojom udovoljavaju tužbenom traženju tužitelja temelje na odredbi čl. 19. st. 1. toč. 1. Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine" broj 44/96, 57/96, 124/97, 73/00 i 87/00 – dalje: ZPPDS) kao i činjenici da u odnosu na dio tužbenog traženja, a za razdoblje od 06. ožujka 1998. do 01. lipnja 1998. nije nastupila zastara, jer je zastarijevanje bilo prekinuto poduzimanjem određenih radnji vjerovnika – tužitelja u smislu odredbi čl. 388. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99- dalje: ZOO).

Stajalište nižestupanjskih sudova u odnosu na zastaru potraživanja tužitelja za razdoblje od 06. ožujka 1998. do 01. lipnja 1998. za sada se ne može prihvatiti.

Naime, nižestupanjski sudovi otklanjaju prigovor zastare dijela potraživanja za isplatu razlike plaće za razdoblje od 06. ožujka 1998. do 01. lipnja 1998., s ocjenom da je u smislu odredbe čl. 388. i čl. 398. ZOO došlo do prekida zastarijevanja potraživanja, jer se tužitelj sa svojim zahtjevom obraćao Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, kao nadležnom za ostvarivanje svojih prava, te tužbom koju je podnio Upravnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu.

Prema odredbi čl. 4. Zakona o državnim službenicima i namještenicima ("Narodne novine" broj 27/01) rješenja kojima se odlučuje o pravima državnih službenika su upravni akti, a tako je bilo i prema odredbi čl. 5. ranije važećeg Zakona o državnim službenicima i namještenicima i o plaćama nositelja pravosudnih dužnosti ("Narodne novine" broj 74/94, 86/94 i 7/95).

Prema odredbi čl. 388. ZOO zastarijevanje se prekida podizanjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom i drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja.

Upravo je ovdje tužena i to baš MUP RH tijelo koje je trebalo odlučiti o zahtjevu tužitelja na uvećanu plaću, a sukladno s gore pomenutom odredbom Zakona o državnim službenicima i namještenicima. Napominje se da je sama tuženica u odgovoru na tužbu istakla da je tužba neosnovana jer nije donesen upravni akt kojim bi bilo utvrđeno pravo na razliku plaće, a ujedno je za sporno razdoblje istakla prigovor zastare.

Da se tužitelj obratio MUP-u RH kao nadležnom tijelu za donošenje rješenja o uvećanoj plaći ukazuje i to što je, kada nije odlučeno o njegovom zahtjevu, podnio tužbu Upravnom sudu Republike Hrvatske u Zagrebu radi ostvarenja svog potraživanja.

Pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da obraćanje nadležnom organu radi ostvarivanja prava i podnošenja tužbe Upravnom sudu Republike Hrvatske dovodi do prekida zastarijevanja, no donoseći odluku nižestupanjski sudovi nisu uzeli u obzir odredbu čl. 389. st. 2. ZOO, prema kojoj se smatra da nije bilo prekida zastarijevanja ako vjerovnikova tužba ili zahtjev bude odbačen ili odbijen.

Nižestupanjski sudovi stoga nisu utvrdili kako je okončan postupak pred Upravnim sudom, što je odlučna činjenica za donošenje odluke za ovaj dio zahtjeva, tj. za dio zahtjeva koji se odnosi na isplatu razlike plaće za razdoblje od 06. ožujka 1998. do 01. lipnja 1998. godine. Ukoliko je u predmetnom postupku došlo do odbačaja tužbe ili odbijanja zahtjeva, tada bi za to razdoblje nastupila zastara potraživanja, jer iz gore spomenute odredbe proizlazi da ne bi došlo do prekida zastare u slučaju da je tužba koju je tužitelj podnio Upravnom sudu Republike Hrvatske bila odbačena ili odbijena.

Iz iznijetih razloga je primjenom odredbe čl. 395. st. 2. ZPP u svezi s odredbom čl. 408. st. 2. ZPP ovaj sud ukinuo obje nižestupanjske presude u dijelu u kojem je odlučeno o isplati razlike plaće za razdoblje od 06. ožujka 1998. do 01. lipnja 1998. i u tom dijelu je predmet vratio na ponovno suđenje.

U ponovljenom postupku će prvostupanjski sud utvrditi kako je okončan postupak pred Upravnim sudom, te će tek potom o tom dijelu zahtjeva donijeti novu odluku.

U odnosu na tužbeno traženje tužitelja za razdoblje od 01. lipnja 1998. godine do 01. rujna 2001. godine nižestupanjski sudovi su utvrdili da tužitelj kroz navedeno razdoblje je bio raspoređen na rad na područje I skupine područja od posebne državne skrbi (Policijska postaja Hrvatska Kostajnica) i imao prebivalište i boravište na području od posebne državne skrbi i to na adresi H. K., V. i B., to su pravilno primijenili materijalno pravo kad su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja za navedeno razdoblje osnovan.

Navedeno iz razloga što su ispunjene pretpostavke iz odredbe čl. 1. st. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o područjima posebne državne skrbi ("Narodne novine", broj: 73/00), tj. da je tužitelj kroz navedeno razdoblje bio zaposlen na području od posebne državne skrbi i imao je i prebivalište i boravište na tom području. Dakle, u navedenom vremenskom razdoblju su bile kumulativno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke temeljem kojih tužitelju pristoji pravo na uvećanu plaću.

Kako su nižestupanjski sudovi utvrdili da su kod tužitelja bile kumulativno ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke (obavljao rad, te imao prebivalište i boravište na području od posebne državne skrbi), to je irelevantno pozivanje u zahtjevu za zaštitu zakonitosti da tužitelj kroz to razdoblje nije imao prebivalište i boravište na području posebne državne skrbi, a što da bi proizlazilo iz putnih troškova koje je ostvarivao tužitelj od tuženika. Navedeno iz razloga što činjenica i kad je tuženik tužitelju pogrešno isplaćivao i putne troškove ne oslobađa tuženika od obveze da mu po navedenim zakonskim propisima kad su ispunjene sve pretpostavke isplaćuje i uvećanu plaću.

Zbog iznijetog su u navedenom dijelu nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kad su za taj vremenski period prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja na uvećanu plaću, radi čega je na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a u svezi s odredbom čl. 408. st.

2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 08. veljače 2005. godine

Predsjednik vijeća:

Stanko Jesenković, v. r.