I Kž-630/1994-3 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 630/1994-3

P R E S U D A

U IME REPUBLIKE HRVATSKE!

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda mr. Ružice Horvatinović kao predsjednika vijeća, te mr. Branka Zmajevića i Vladimira Primorca kao članova vijeća i sudskog savjetnika Ileane Vinja kao zapisničara, u krivičnom predmetu protiv opt. B.Š. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. lipnja 1994. K-77/94, u sjednici održanoj 21. srpnja 1994., saslušavši zamjenika državnog odvjetnika Republike Hrvatske B.P.,

p r e s u d i o j e :

Odbija se žalba opt. B.Š. kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

O b r a z l o ž e n j e

Županijski sud u Zagrebu pobijanom presudom proglasio je krivim opt. B.Š. zbog krivičnog djela iz čl. 127. st. 1. KZRH, pobliže činjenično i pravno opisanog u izreci pobijane presude, te mu primjenom čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Temeljem čl. 65. OKZRH optuženiku je izrečena mjera sigurnosti protjerivanja iz Republike Hrvatske za vrijeme od deset godina.

Protiv te presude žalbu je podnio optuženik zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, te predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi optužbe, odnosno da se presuda ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

Vraćajući spis, temeljem čl. 360. st. 2. ZKP, državni odvjetnik Republike Hrvatske predložio je da se žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Žalba nije osnovana.

Nije u pravu žalitelj kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka (čl. 354. st. 1. toč. 11. ZKP).

Pod tim žalbenim osnovom optuženik tvrdi da je izreka presude proturječna sama sebi, da presuda nema razloga, odnosno da nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te da postoji proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju iskaza dobivenih u postupku i zapisnika o tim iskazima. U odnosu na te žalbene osnove žalitelj navodi da nije jasno na temelju čega je sud prvog stupnja utvrdio da je optuženik probudio oštećenika, a zatim ga udario, tako da je ovaj pao na krevet, jer to da ne proizlazi iz iskaza saslušanog svjedoka, niti iz obrane samog optuženika. Nadalje, prema navodima žalitelja, sud nije obrazložio, kako to, da je oštećenik znao kada optuženik putuje iz Z., iz čega se dade zaključiti da se događaj odvijao drugačije nego što to utvrđuje sud prvog stupnja.

Protivno tim navodima žalitelja, u izreci presude suda prvog stupnja nema nikakovih proturječnosti, niti jedan dio izreke presude nije u očitoj opreci sa drugim njenim dijelom. Pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između razloga presude i onoga što je o iskazima svjedoka navedeno u zapisnicima.

Sud prvog stupnja cijeneći iskaz svjedoka T. utvrđuje primjenu sile od strane optuženika, a navodi žalbe koji se odnose na ocjenu iskaza toga svjedoka i ocjenu obrane optuženika u suštini su prigovori pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a ne žalbeni razlog bitne povrede odredaba krivičnog postupka. Okolnost što sud prvog stupnja nije obrazložio odakle je oštećenik znao za odlazak optuženika iz Z., te doveo radnike policije na autobusni kolodvor, kada su ga lišili slobode, nije odlučna činjenica, to nije činjenica na kojoj se neposredno temelji primjena zakona, pa odsustvo razloga o toj činjenici ne predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka.

Prema tome, nije u pravu optuženik kada se žali zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka.

Nije u pravu žalitelj niti kad se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Na temelju rezultata glavne rasprave sud prvog stupnja izveo je pravilan zaključak da je optuženik učinio krivično djelo koje mu se optužnicom stavlja na teret. Za svoja činjenična utvrđenja sud je naveo iscrpne i razumljive razloge, koje kao valjane i potkrijepljene izvedenim dokazima u svemu prihvaća i ovaj drugostupanjski sud. Žalbenim navodima protiv prvostupanjske presude optuženik ne dovodi u pitanje pravilnost utvrđenja činjenica odlučnih za donošenje zakonite i valjane presude.

U vezi s ovom žalbenom osnovom optuženik, ponavljajući svoju obranu, u prvom redu ističe da priznaje kako je od oštećenika uzeo burmu i da ju je kasnije prodao, ali da nije udario oštećenika, već da je od njega samo zatražio da mu preda burmu koju će mu vratiti. Slijed događaja potvrđuje, smatra žalitelj, da je optuženik s oštećenikom dogovorio povrat burme, a na to posebno upućuje dolazak oštećenika s policijom na autobusni kolodvor. Obzirom na sve, zaključuje optuženik, nije dokazano da bi burma bila upotrebom sile oduzeta od oštećenika, a posebno ne upotrebom takove sile koja bi bila objektivno dovoljna da savlada otpor oštećenika.

Međutim, u odnosu na te prigovore treba reći da je prvostupanjski sud pravilno na temelju iskaza svjedoka T., koji je događaju bio prisutan, koji je potvrdio sve navode optužnice, utvrdio da je optuženik počinio djelo za koje se tereti. Taj svjedok nije imao nikakovog razloga da neosnovano tereti optuženika. Nadalje, priznanje samog optuženika da je skinuo prsten - burmu sa ruke oštećenika, jasno upućuje da je taj prsten uzet uz primjenu sile. Radi se o vjenčanom prstenu za koji je teško i pretpostaviti da bi bio predmet posudbe. Kada bi i bilo tako, oštećenik ne bi imao nikakvog razloga da ga uz asistenciju policije vraća natrag. Što se tiče intenziteta sile treba reći, prije svega, da iz iskaza svjedoka T. proizlazi, a što osnovano utvrđuje prvostupanjski sud, da je optuženik primjenom sile savladao otpor oštećenika - da ga je udarcem srušio na krevet i da je tada oduzeo mu prsten. Gotovo je notorno, da se prsten dok se ne savlada otpor oštećenika ne bi mogao skinuti s prsta, doista otpor osobe mora biti savladan da bi joj se oduzeo prsten koji se nalazi na ruci. Potpuno je dakle jasno, da je upotrijebljena sila od strane optuženika bila takova da je bila objektivno dovoljna za savladavanje otpora oštećenika.

Obzirom na izvedene dokaze nije bilo nikakove potrebe da se oštećenik neposredno sasluša, jer iz rezultata ostalih izvedenih dokaza činjenično stanje se ukazuje pravilno i potpuno utvrđenim.

Prema tome, nije osnovana žalba optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

I Kž 630/94

Nije osnovana žalba niti zbog odluke o kazni.

Sud prvog stupnja je potpuno i pravilno utvrdio sve okolnosti, koje su od utjecaja pri odlučivanju o visini kazne optuženiku, u skladu s čl. 37. st. 1. OKZRH - što se u žalbi niti ne osporava. Utvrđene olakotne okolnosti - neosuđivanost, otac dvoje djece, prsten vraćen -zbog broja i značaja predstavljaju osobito olakotne okolnosti i opravdavaju primjenu instituta o ublažavanju kazne po čl. 38. toč. 2. i čl. 39. st. 1. toč. 3. OKZRH, ali sa blažom kaznom od izrečene kazne od tri mjeseca ne bi se mogli ostvariti vidovi svrhe kažnjavanja predviđeni u čl. 31. u vezi čl. 4. st. 2. OKZRH.

Stoga nije osnovana žalba optuženika zbog odluke o kazni.

Optuženiku je izrečena kazna zatvora, a obzirom na pobude iz kojih je djelo učinjeno, kao i način izvršenja djela, njegov daljnji boravak u Republici Hrvatskoj za određeno vrijeme nije poželjan, pa je opravdano sud prvog stupnja izrekao mjeru sigurnosti protjerivanja iz Republike Hrvatske na vrijeme od deset godina.

Kako, dakle, žalba nije osnovana, a pobijanom presudom nisu ostvarene ni povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, u smislu čl. 366. ZKP - to je žalbu trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu, temeljem čl. 374. ZKP.

U Zagrebu, 21. srpnja 1994.

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Ileana Vinja v.r.

mr. Ružica Horvatinović v.r.

Suglasnost ovog prijepisa s izvornikom ovjerava

Viši administrativni referent:

/Štefica Klepac/