I Kž-1000/2003-5 · Vrhovni sud Republike Hrvatske

REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 1000/03-5

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Erike Kocijančić i Josipa Budinskog, kao članova vijeća i više sudske savjetnice Gordane Korotaj, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. P., zbog kaznenog djela iz čl. 192. st. 1. i dr. KZ-a, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 04. srpnja 2003. godine, broj: K-119/02, u sjednici održanoj 19. veljače 2004. godine, u prisutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića i braniteljice V. C., odvjetnice iz S.,

p r e s u d i o j e:

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. Z. P. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom oglašen je opt. Z. P. krivim zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom iz čl. 192. st. 1. KZ-a, te kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom iz čl. 197. st. 1. KZ-a, te su mu za ta djela utvrđene kazne zatvora i to za djelo iz čl. 192. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, a za djelo iz čl. 197. st. 1. KZ-a kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, pa je optuženik, primjenom čl. 60. st. 2. toč. c) KZ-a osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

Temeljem čl. 63. st. 1. KZ-a optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 05. kolovoza 2002. godine, pa nadalje.

Temeljem čl. 197. st. 2. u svezi čl. 80. st. 1. KZ-a optuženiku su oduzeti – "note book" kompjuter marke "Sony", model PCG 971 L, devet CD romova i jedna disketa (Floppy), koji predmeti su mu bili oduzeti po djelatnicima PU SD, prema potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta od 06. kolovoza 2002. godine.

I Kž 1000/03-5

Temeljem čl. 132. st. 1. ZKP-a zakonska zastupnica maloljetnog oštećenika J. Š. je sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.

Temeljem čl. 122. st. 1. ZKP-a u svezi čl. 119. ZKP-a optuženik je obvezan na naknadu troškova kaznenog postupka u iznosu od 7.820,00 kn, koji troškovi će naknadno biti uvećani za naknadu sudskom tumaču za engleski jezik (prof. R. K.), te na platež paušalne svote u iznosu od 2.000,00 kn.

Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i opt. Z. P.

Državni odvjetnik je podnio žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji i predložio da se pobijana presuda preinači izricanjem kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju.

Opt. Z. P. je podnio žalbu, putem braniteljice V. C., odvjetnice iz S., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenim sankcijama i predložio da se pobijana presuda preinači na način da bude oslobođen optužbe i pušten na slobodu.

Temeljem čl. 373. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj: 110/97, 27/98, 58/99, 112/99 i 58/02, u nastavku: ZKP) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje, koje je vraćajući spis predložilo da se prihvati žalba državnog odvjetnika, a žalba optuženika odbije kao neosnovana.

Sjednica vijeća ovog suda održana je u nazočnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske Milorada Cuculića, te braniteljice V. C., odvjetnice iz S., dok nazočnost optuženika nije osigurana, jer vijeće nije našlo da je to svrhovito (čl. 374. st. 2. ZKP-a).

Žalbe nisu osnovane.

Ispitujući pobijanu presudu temeljem čl. 379. st. 1. ZKP po službenoj dužnosti ovaj drugostupanjski sud nije ustanovio postojanje povreda iz tog propisa.

Neosnovano se u žalbi optuženika ističe da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Suprotno optuženikovoj tvrdnji prvostupanjski sud je savjesno i pomno analizirao i ocijenio sve provedene dokaze i na temelju takve ocjene s pravom zaključio da je optuženik na način i pod okolnostima opisanim u izreci pobijane presude počinio optužena kaznena djela. Za svoja utvrđenja i zaključke prvostupanjski sud je dao i valjane razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

Neopravdano se u žalbi optuženika pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza maloljetnog oštećenika. Vještaci – defektolog I. T. M. i psiholog D. K. na temelju provedene obrade i vještačenja došli su do zaključka da je intelektualno funkcioniranje maloljetnog oštećenika (u dobi od 10 godina u vrijeme počinjenja djela) na sniženom nivou. No upravo stoga, da oštećenik nema intelektualnih sposobnosti da sa toliko puno detalja konstruira djela i pritom bude dosljedan kako na verbalnom, tako i na ponašajnom planu tokom cijele obrade. Vještaci su mišljenja da dijete oštećenikovog statusa i njegove dobi nije u stanju izmisliti tako detaljan opis proživljenog, a u prilog osobno proživljenog iskustva da posebno govori podatak

I Kž 1000/03-5

da oštećenik kada govori o spolnim kontaktima direktno imenuje u cijelom intervjuu optuženika.

Što se pak tiče ocjene vještaka – "da obzirom na traumatičnost iskustva i opći dječakov status, pojedine konstatacije mogu imati predznak konfabuliranja, nisu iznenađujuće" – isti su na glavnoj raspravi (list 71 spisa) objasnili da se taj dio zaključka prvenstveno odnosi na segment obrade opisan u nalazu na listu 10, kada maloljetni oštećenik, uz popratne riječi "udario sam ga nogom", na lutki manifestira udarac noge u testise, imitirajući pritom zahvate borilačkih vještina. Takva reakcija (silna agresija i ljutnja zbog proživljenog) da ukazuje kako maloljetni oštećenik sebe postavlja u poziciju osobe koja je snažna, hrabra, vješta, sigurna u sebe, koja barata borilačkim vještinama, te se na taj način osvećuje onome koji mu ta prava odriče.

Dakle, vještaci su na glavnoj raspravi objasnili dio svog nalaza i mišljenja na koje upire žalba optuženika, a prvostupanjski sud je u razlozima presude detaljno reproducirao bitne dijelove tog nalaza i mišljenja, potkrepljujući njime iskaz oštećenika. To što se, pak, prvostupanjski sud u razlozima presude nije osvrnuo baš na svaku pojedinost u nalazima, iako je sporne dijelove razjasnio na glavnoj raspravi, ta okolnost nije utjecala na pravilnost presude.

Bez ikakvog su osnova tvrdnje žalbe da je iskaz maloljetnog oštećenika neistinit i nelogičan, a u prilog koje tvrdnje se navodi kako je on vještacima iskazao da je optuženika kroz prozor vidio kako leži u krevetu s jednim muškarcem, a da je to nemoguće, jer se stan koji je koristio optuženik nalazi na prvom katu, iz čega žalba izvlači zaključak da je oštećenik taj događaj izmislio.

Međutim iznesene tvrdnje žalbe nisu točne. Naime maloljetni oštećenik nikada vještacima nije rekao da bi optuženika vidio kroz prozor stana, već je, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka (list 85 spisa) iskazao da je s prijateljem A. – "vidio nekoga kako se seksa. Vidio je ženske i muške u nekoj kući, u Čopovoj ulici, kroz prozor".

Nisu osnovani niti navodi žalbe koji se odnose na iskazivanje maloljetnog oštećenika u pogledu izlaženja sperme ("kreme") po podu i po dijelovima njegovog tijela (prsima, piši, nozi, ruci, vratu, čelu, kosi), jer da se tako nešto ne može očekivati od osobe životne dobi optuženika, pa čak ni mnogo mlađe osobe.

Maloljetni oštećenik, opisujući izlaženje sperme ("kreme") iz spolnog organa optuženika nije iskazivao o jednom takvom događaju, već o slučajevima kada se to događalo i za te događaje, onda navodi, kako je "nekad dirnuo kremu s rukom, nekad bi krema bila po ruci, stavio mi je po majici", i zatim nastavno iskazuje gdje bi u takvim slučajevima još imao sperme. Dakle, ne opisuje jedan događaj u kojemu bi sperma bila na svim opisanim dijelovima tijela, nego kako to proizlazi iz njegovog iskazivanja vještacima (list 88 spisa) o slučajevima kada se to događalo i gdje bi se tada sve sperma nalazila na njemu.

Pravilnost presude nije dovedena u pitanje niti uslijed toga što prvostupanjski sud u obrazloženju presude ne spominje specijalistički nalaz dječjeg kirurga o pregledu maloljetnog oštećenika, a prema kojem nalazu nisu nađeni tragovi nasilja, odnosno povreda, kada optuženik i nije optužen, a niti osuđen za kvalificirani oblik kaznenog djela iz čl. 192. st. 2.

I Kž 1000/03-5

KZ-a, već za temeljni oblik tog kaznenog djela propisanog u st. 1. čl. 192. KZ-a, kojim je kriminaliziran svaki spolni odnošaj ili sa spolnim odnošajem izjednačena spolna radnja s djetetom. Prema tome nije bilo neophodno citirati u razlozima presude navedeni nalaz.

Iskaz svjedoka R. M. koji je bio ispitan samo tijekom istrage, a ne i na glavnoj raspravi, jer njegovo ispitivanje nije predloženo u optužnici, prvostupanjski sud, suprotno stavu žalbe, nije bio dužan analizirati, a niti ocjenjivati, jer prema propisu čl. 351. st. 1. ZKP-a sud temelji presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.

U žalbi optuženika prigovara se i što prvostupanjski sud nije ocjenjivao nalaz i mišljenje DNA analize na odjeći maloljetnog oštećenika, a prema kojem nalazu na izuzetoj odjeći nisu nađeni tragovi krvi, sperme, kose ili dlaka ili DNA analiza nije dala rezultata zbog oskudnosti genetičkog materijala (list 45 – 48 spisa). Obzirom na izneseno, a imajući posebno u vidu da tijekom postupka nije sa sigurnošću utvrđeno počinjenje posljednje radnje optuženika, propust prvostupanjskog suda da cijeni i taj nalaz u razlozima presude, nije bio od utjecaja na pravilnost presude.

U pogledu prigovora žalbe u odnosu na mišljenje B. U., valja reći da taj vještak, prema vlastitom navođenju, nije uopće kontaktirao sa maloljetnim oštećenikom, pa stoga nije dao niti nikakvu analizu njegovog psihofizičkog stanja (list 92 spisa), već se samo kratko osvrnuo na provedenu psihijatrijsko-defektološku obradu. Stoga nisu opravdani prigovori žalbe kako prvostupanjski sud nije ocijenio "analizu psihofizičkog stanja maloljetnog oštećenika" od strane spomenutog vještaka, kada taj vještak tu analizu stvarno uopće nije dao. Nebitno je i nepotrebno razmatranje prvostupanjskog suda o pedofilima, kraj činjenice da nije isključio nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka M. M., da se na temelju provedene dopune nalaza i mišljenja, posebno u svezi osobe počinitelja, njegovog razvojnog puta i ranijeg funkcioniranja ne bi mogao izvući zaključak o pedofilskim sklonostima optuženika, a na što također upire optuženik u žalbi.

Također je nebitno, kraj pravilnih zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu krivnje optuženika za počinjena kaznena djela, koji je bio motiv njegovog dolaska u Republiku Hrvatsku, pa su i sve primjedbe žalbe u tom pravcu bez osnova. Jedino je odlučno, a to je na temelju provedenog postupka i savjesne ocjene svih provedenih dokaza prvostupanjski sud sa sigurnošću utvrdio da je optuženik radnjama opisanim u izreci presude počinio kaznena djela protiv spolne slobode i spolnog čudoređa.

Bez opravdanja su i prigovori optuženika u pogledu kaznenog djela upoznavanja djece s pornografijom. Optuženik ističe da nema dokaza za to djelo i da ni maloljetni oštećenik nije govorio vještacima da bi mu on pokazivao slike ili časopise golih žena ili muškaraca.

Suprotno žalbi optuženika, maloljetni oštećenik je prilikom razgovora s vještacima izričito naveo – "da mu je optuženik pokazivao na kompjuter gole osobe, da mu je to puno puta pokazivao i to prije nego je dirao njegovog pišu" i da mu je pritom govorio što te osobe rade, a da je "gledao i novine s golim ženskama i muškim osobama, koje su se seksale" (list 85 i 89 spisa).

I Kž 1000/03-5

Zbog svih iznesenih razloga neosnovana je žalba optuženika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

Neosnovana je žalba državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kaznenoj sankciji.

Državni odvjetnik smatra da je, imajući u vidu težinu počinjenih kaznenih djela, te osobne značajke optuženika trebalo izreći kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju, dok optuženik posebno nije obrazložio istaknutu žalbenu osnovu, ali ju je ovaj sud ispitao u smislu čl. 382. ZKP-a.

Iako je državni odvjetnik u pravu kada ističe težinu počinjenih kaznenih djela, ipak ovaj drugostupanjski sud nalazi, uzimajući u obzir sve okolnosti od kojih zavisi vrsta i mjera kaznene sankcije (čl. 56. KZ-a), a posebno da na strani optuženika nisu nađene otegotne okolnosti, jer mu kao otegotno nije cijenjeno pokretanje kaznenog postupka zbog kaznenih djela u SAD i da se od strane Ministarstva pravosuđa SAD traži njegovo izručenje, jer su od strane tamošnjih sudova izdani nalozi za uhićenje, da su utvrđene primjerene pojedinačne kazne zatvora, kao i izrečena primjerena jedinstvena kazna zatvora, te da će se tom kaznom postići svrha kažnjavanja.

Temeljem čl. 197. st. 2. KZ-a u svezi čl. 80. st. 1. i 3. KZ-a prema optuženiku je pravilno i u skladu s citiranim zakonskim propisima primijenjena sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - kompjutera s pripadajućim CD-ima i disketom, jer se radi o predmetima koji su bili uporabljeni za počinjenje kaznenog djela iz čl. 197. st. 1. KZ-a.

Iz svih iznesenih razloga, valjalo je odlučiti i presuditi kao u izreci (čl. 387. ZKP-a).

U Zagrebu, 19. veljače 2004. godine

Zapisničar:

Predsjednik vijeća:

Gordana Korotaj, v.r.

Senka Klarić-Baranović, v.r.